Slazem se u potpunosti! Ali je apsolutno izlisno pricati kod nas o reformi i potencijalnim modelima sistema obrazovanja jer prvenstveno nedostaje strategija i jasan cilj. Tj. postoji cilj, ali je on porazavajuci. Osnovna kategorija uspesnosti u nasem obrazovanju je statistika. U visokom obrazovanju je strategija doseci odredjen procenat visoko obrazovanih i to se cini na ustrb kvaliteta i zdravog razuma. Samoubilacke tendencije jedne drzave! Potpuno odsustvo bilo kakvog vrednosnog sistema i prepoznavanja istinskih potreba. No, nije to problem politike, politika je uvek bila najgora moguca, problem je svesti ljudi. Ne plase se ljudi svake promene, uglavnom se plase onih na bolje! Plase se pragmatizma... To je ta kolektivna tvrdoglavost i razorni inat. Bilo je dosta primera nase zainteresovanosti i za borbu i za promene, ali je (skoro) svaki put bilo kontraproduktivno. Iz dana u dan sam sve vise fasciniram stranicom "Dnevna doza prosecnog Srbende" na Fejsbuku, koliko god prizemno zvucalo, mislim da je to najbolja studija srpskog mentaliteta ikada sprovedena! Necu ni da se osvrcem na sebe i proces pripremnja za poziv obrazovnog radnika tokom studiranja. Pa menjalo se iz godine i godinu i to sve bazirano na odvratno zastarelim i nelogicnim modelima i uzorima, sa malo ili nimalo vrednosti. Licno ne volim da pricam o konkretnim primerima, bas zato sto je to apsolutno stvar percepcije. Ako govorimo, govorimo opstim stavovima o opstim vrednostima. Ne postoji u danskom obrazovanju nikakvo rangiranje sve do trenutka kada upisuju fakultet, sto se opet vrsi na osnovu numerickih ocena koje postoje u srednjoj skoli, a i tu se vise cene individualni kvaliteti kandidata kroz nekoliko oblika testiranja. Kasnije, kada se dodje do jos visih nivoa obrazovanja, kao sto su post-diplomske studije, ceni se iskljucivo licni kvalitet kandidata iskazan kroz kvalitet njegove ideje za njegov buduci rad i istrazivanje. To mogu da potvrdim na osnovu licnog primera posto sam upravo prosao kroz proces aplikacije za doktorske studije u Danskoj. Odeljenja su dosta velika, sva imaju preko 30 djaka, cini mi se da se i spominje negde u tekstu. Nadao sam se da cu tekstom uspeti da docaram taj duh forsiranja individualizma u njihovoj filozofiji obrazovnja, jer zaista djaci sami da biraju u cemu ce ucestvovati i koliko. Nema tu nista nejasno. Postoje predmeti koji su obavezni za pohadjanje, ali nista nije obavezno za ucestvovanje. Ako neko dete i mora da sedi tokom skolovanja na engleskom, ne znaci da mora i da ga zna na kraju. A opet, 95% stanovnistva tecno govori engleski. Kod njih jednostavno ne postoji izgubljeno u smislu gradiva, postoji izgubljeno samo u smislu duha. Izrazavanje u granicama pristojnosti ja ne vidim kao civilizacijsku tekovinu vec kao veoma relativan pojam, a i odlicnu formulu za gusenje nesputanosti duha i necije slobode. Pomislio bi covek da tamo vlada anarhija, a mislim da bi se svi slozili da bas i nije tako. Nisu dzabe jedna od najbogatijih, najuredjenijih, najproduktivnijih nacija, pa mo mnogim clancima na internetu i najsrecnija nacija na Svetu. Svuda ima nezadovoljstva, samo je ono procentualno negde manje, a negde vece. Na Jutjubu je moguce naci bar nekoliko primera divljanja fudbalskih navijaca i u zemljama u kojima se fudbal ne igra, ali poredjenje stvarno nije na mesti. Oni koji imaju tu reputaciju, imaju je s razlogom.