Nincha

ajde da malo oživimo ovaj topic sa svježim informacijama iz Kolumbije! bila sam nedavno kod prijateljice u Kolumbiji i nakon povratka sam pisala članak za lokalne novine pa evo dolje copy-paste u nadi da možda nekome bude korisno/zanimljivo... ___ Magični realizam - ovako glasi turistički slogan Kolumbije koji, vjerujem nenamjerno, jako dobro opisuje kako se mističnost tradicije i prirode isprepliću sa brojnim sukobima na ovim područjima. Iako je mediji najčešće spominju u kontekstu kriminala, ova južnoamerička zemlja postaje popularno odredište turista koji od oceana do amazonske prašume mogu uživati u regijama velikih različitosti. Upravo zato sam prihvatila poziv prijateljice, antropologinje koja surađuje sa domorocima, da mi pokaže onakvu Kolumbiju kakvu turističke agencije nemaju u ponudi. Amazonski potpis usred milijunskog grada Nakon 30-ak sati puta dolazim u grad Cali, na jugozapadu Kolumbije, u kojem živi 2,5 milijuna stanovnika. Već od prvog dana privikavam se na vječno ljeto u ovom gradu, sa sparinom i pokojim pljuskom. Utjecaj Amazone je očigledan što, osim činjenice da Kolumbija ima najveću raznovrsnost ptica u svijetu, potvrđuje i sveprisutno zelenilo sa impresivnim ogromnim drvećem. Obilazimo poznatu četvrt San Antonio, brojne trgove i parkove, a na samoj obali rijeke čeka nas jedna od najvećih atrakcija - Park Mačaka sa umjetničkim skulpturama posvećenima simbolu grada. Penjemo se na brdo na kojem je 26 metara visoki kip Krista odakle uživamo u noćnoj panorami. Prijestolnica salse i kukuruza Cali je svjetska prijestolnica salse. Naročito su popularni klubovi Punto Bare i Zaperoco bar u kojima lokalni glazbenici dijele svoju ljubav prema salsi, jazzu i udaraljkama sa Pacifičke obale. Osim ljubavnih tema ispjevane su pjesme čak i o pojedinom voću kojeg ovdje zaista ima u izobilju. Unatoč tome što se konzumira puno svježeg voća, ovaj kraj je poznat po prženoj i izrazito masnoj hrani uz koju se jede puno riže i plantana banana (vrsta banane koja se najviše jede pržena kao prilog jelu). Kruh dolazi u raznim slatkastim oblicima, a popularnost kukuruznog kruščića zvanog arepa seže još iz doba kad se kukuruz štovao kao božanstvo. Kraljica svih kraljica U jednom od parkova dolazimo do naizgled smiješnog spomenika. Riječ je o ženi pod imenom Jovita koja ne samo da se odijevala i ponašala kao kraljica već je inzistirala da je svi tako tretiraju. Stav ovdašnjih ljudi prema odmaku od stvarnosti najbolje pokazuje to da su je prihvatili kao «kraljicu svih kraljica», a njen pogreb pamte kao jedan od najposjećenijih u povijesti grada. Na granici između ljepote i sigurnosti Nas Europljanke ovdje smatraju egzotičnima. Na Kolumbijkama pak primjećujem pretjerano velike obline i saznajem kako je takav trend ljepote stvorio unosan turizam plastičnih operacija koji je u manje stručnim klinikama nažalost već odnio žrtve. Na nagovor prijateljice pristajem na uljepšavanje, ali odabirem jednako popularan, no daleko manje drastičan tretman - uređivanje noktiju. Iako me uvjeravaju da se na kolumbijskim ulicama mogu osjećati sigurno, prijateljica već sutradan ostaje bez dokumenata. Doduše, radilo se o nepažnji jer je ostavila ruksak u autobusu, ali razočaranje djelatnice na policiji kad je čula da nije bilo nikakvog oružja govori o tome da druge priče o pljačkama nisu tako bezazlene kao naša. Bijeli grad Popayan Krećemo putem juga i čim izlazimo iz grada zapažam kontrolne točke, uz njih parkirana oklopna vozila i vojnike koji signaliziraju da je cesta prohodna. Stižemo u grad Popayan, fakultetsko i religijsko sjedište, gdje noćimo u kući mladih roditelja koji su unatoč poreznim i sigurnosnim nedaćama uspjeli stvoriti uspješne privatne tvrtke i lijep obiteljski život. Nakon obilaska centra koji je zbog bijelo obojanih zgrada gradu donio nadimak «bijeli grad» penjemo se na Cerro el Morro, preslatko brdašce sa suvenirnicama i kafićima. Na povratku večeramo lokalni specijalitet tamales, krumpir kuhan u lišću platane sa umakom od kikirikija. Sveta zemlja u borbi protiv korporacija Nakon duge vožnje autobusom dolazimo u Santiago u pokrajini Putumayo. Sa svega par uličica ovo mjesto je daleka suprotnost svemu viđenom prije. Ljetnu odjeću zamjenjujem jesenskom i posuđujem gumene čizme. U ovim krajevima uspjeva sve što se stavi u tlo, štuju se svete biljke, iščitava se pjev ptica, a ujutro nas budi kukurikanje pijetlova. Za 15 kuna dobivamo kompletan obrok od juhe do piletine sa rižom i lećom, uz salatu i svježi sok. Smještamo se kod domorodaca, lokalnih učitelja, koji nas pozivaju da razgledamo tradicionalni nakit kojeg izrađuju. Odlazimo u školu na sat o uzgoju biljaka pa videći skromne uvjete u kojima se djeca školuju koristim priliku da im kupim igračke u lokalnom dućanu. Na kišu i blato privikavam se jednako brzo kao i na naoružanu stražu na ulicama. Naime, vojska brine da se ne ometa izgradnja cesta i pripreme za rudarstvo jer domoroci organiziraju prosvjede u nastojanju da obrane svoju zemlju i način života pred korporativnim interesima. Upravo to bogatstvo amazonske divljine, za čije očuvanje se ovdašnji ljudi bore, upoznajem kroz bezbrojne vrste voća. Chontaduro, mangostino, noni, borojo, granadilla... samo su neki čiji je okus teško opisati. Posebnost ovog kraja su i svete biljke od kojih se prave napitci konzumirani na ceremoniji koju vodi duhovni vođa tzv. taita. Smještaj na drvetu usred džungle Nastavljamo dalje prema Amazoni kroz najopasniju cestu zvanu «Vražji trampolin» ili «Zbogom, moj živote» na kojoj slušamo o napadima gerilskih skupina. Pokušavamo uživati u prekrasnim vidicima jer nema nam druge nego vjerovati iskusnom vozaču dok prelazimo preko kamenja prije nego ih slapovi odvode u provaliju. Nekoliko sati kasnije, između zvukova papiga i majmuna ulazimo u drvenu kolibu gdje nas čeka večera. Na naše oduševljenje, domaćica nas nakon večere vodi do kućice na 25 metara visokom drvetu te se divimo zvukovima džungle dok se penjemo stepenicama u naš smještaj sa milijun zvjezdica. Avantura na kraju svijeta Drugi dan se budimo u prohladnom polumraku, umivamo kišnicom iz bačve na balkonu i spuštamo na doručak u kolibu gdje obnavljamo zalihe pitke vode. Na recepciji rezervata El Fin del Mundo (Kraj svijeta) za plaćenu ulaznicu dobivamo samo upozorenje da trenutno nema vodiča na raspolaganju niti drugih izletnika pa neka budemo oprezne. Srećom, staze su dobro vidljive pa uz par opreznih prelazaka preko snažne rijeke dolazimo na vrh 70-metarnog vodopada gdje puca pogled na zeleno prostranstvo. Pokisle od kiše vraćamo se na naše drvo, ručnikom zakrpavamo prokišnjavanje i dočekujemo jutro kada se vraćamo u civlizaciju. Unatoč najavljenim blokadama cesta zbog visokih cijena benzina, čak uz nekoliko provjera na kontrolnim točkama dolazimo na naše odredište i prije nego što smo očekivale. Glavni grad na 2600 metara nadmorske visine Posljednja točka mog putovanja bio je glavni grad Kolumbije. Nakon kraćeg leta slijećemo u Bogotu koja nas sa svojih 8 milijuna stanovnika na 2600 metara nadmorske visine dočekuje onakva kakva je gotovo uvijek – kišna i prepunih ulica. Obilazak započinjemo sa glavnog trga Plaza Bolivar, nastavljamo kraj predsjedničke palače, poznatom ulicom la Candelaria te dalje povijesnim, modernim do luksuznih predjela grada. Nakon kupovine slatkiša od kave častimo se topljenim sirom u vrućoj čokoladi i ukusnim kruščićima. Ovo je ujedno bila prilika da u jednom od tradicionalnih restorana naručimo popularni ajiaco, juhu sa piletinom i nekoliko vrsta krumpira, sa rižom, avokadom i plantana bananom. Od svih građevina ipak me se najviše dojmila knjižnica, posvećena bivšem predsjedniku Virgiliu Barco, koju je arhitekt osmislio kao prostrano izdanje usred parka. Preostalo vrijeme prije mog odlaska kući koristimo za uspon žičarom na planinu Monseratte gdje dah zastaje zbog impresivnog pogleda na metropolu, ali i visinske razlike koja zahtjeva par sekundi prilagodbe. Nekoliko trenutaka kasnije ljubazan taksist me vozi na aerodrom, a ja razmišljam kako su se magija i realizam s početka ove priče posložile u suživot, možda čak i previše dobro. Jer dok su oči uprte u praćenje svakodnevice istovremeno su okrenute od Amazone koja, iako je zapanjujuće veličine, za očuvanje svoje raskoši ipak treba našu pomoć. Trebamo shvatiti da ona nije dana samo jednom narodu na brigu već cijeli svijet od nje ubire neprocjenjive plodove. Najmanje što možemo učiniti je barem se potruditi upoznati je.