Bosanec

DAN 2. Turski doručak je manje više svugdje isti, kao što Engleski doručak ima svoja pravila tako i Turski doručak ima svoja, 2-3 vrste fete, 2-3 vrste punomasnog sira, grubo rezani parizer, crne i zelene masline, dvije vrste džema, puter, tvrdo kuhana jaja, razne vrste zelene salate i čaj, obavezno čaj. Nakon doručka autobusom odlazimo do samog centra Bartina, Bartin kao grad je dosta lako opisati, kao i većina gradova u Turskoj sastoji se od nekoliko glavnih djelova, nije to prevelik grad nekih 40-ak hiljada stanovnika, centar grada obuhvata staru čaršiju koja je kao i u većini Anadolskih gradova prepuna drvenih građevina, tu je novi dio grada kojim dominiraju višespratnice koje su uglavnom novogradnja, treći dio grada neka vrsta ghetta u kojem su moderne porodične kuće pomješane sa ruševnim drvenim barakama i četvrti dio je administrativni dio u kojem su smješteni svi važniji državni objekti uključujući i kasarnu Turske vojske koja je neizostavni dio dekora Turskih gradova. Centrom grada dominira prostrani trg, bilo da se zove Cumhuriye Meydan, Ataturk Meydan ili nosi naziv po nekom datumu vezanu za Tursku prošlost, lični život Ataturka, svejedno je, svi trgovi u Turskoj izgledaju skoro pa isto, Ataturkova bista sa pratećim citatima, ili bista neznanog heroja, aleje zastava, i opet redovi citata Ataturka, Ataturka i samo Ataturka, ni toliko godina od smrti Turska se nije uspjela odvojiti od njegove ličnosti, a upravo vrijeme u kojem boravim tamo jeste uistinu borba između Ataturka i neke druge Turske. Ne vole svi Turci Ataturka, ali ne vole ni svi Erdoana, opasne su to teme, ali u vrijeme mojeg boravka dosta neizostavne, upravo u trenutku našeg dolaska u centar Bartina tamo se održava protestni skup, prvo CHP-a, pa onda AKP-a pa onda MHP-a, HDP-ov skup je zabranjen, jedna od rijetkih stvari oko koje su Turci ujedinjeni i koje niko ne voli su upravo HDP-ovci. Ono što čovjek primjeti prilikom putovanja kroz Tursku jeste da kako se ide prema Istoku i Turska postaje sve konzervativnija, alkohola u trgovinama skoro da i nema, na ulicama pogotovo, ljudi i svoje vjerske obaveze shvataju ozbiljnije pa tako ovdje unatoč činjenici da nema ogromnih džamija kao u Istanbulu i ovo što ima je uistinu popunjeno za vrijeme molitvi. Hodam centrom grada, strah me je krenuti bilo gdje jer ulice su dosta uske, kako mi Turski nije jača strana a lokalnom stanovništvu Engleski nije nikakva strana ne usudim se ni pitati za pravac ako gdje zalutam, ali u centru grada se ima šta vidjeti, redovi trgovina, štandova, zlatara i salona vjenčanica. U ovom gradiću sam vidio više salona vjenčanica nego u cijeloj Bosni zajedno, a zlatara ima više nego pekara, a i one su na svakom ćošku, ulazim u jednu od njih, u izlogu svega i svačega, sve friško, sve lijepo, ali nigdje istaknute cijene, može koštati 1 liru a može koštati 100, zavisi kako se kupcu svidite i kakav osjećaj za vrijednost imate, odmah sam sebi rekao da ništa neću platiti skuplje nego što košta u Bosni, a čak i tako znam da ću platiti više, pokušavam kod prodavca izvesti jedan trik, govorim da sam iz Bosne, mlađahni pekar oduševljeno počne pričati nešto na Turski, poziva me da se zagrlim sa njim, da se fotografišeno, na lošem Engleskom me pita šta želim, govorim da želim grisine, daje mi jedan da probam, nudi mi baklave, tulumbe, svega probam po komad, na kraju se odlučim da kupim pola kilograma tulumbi, eh sad, kada kupujete nešto u Turskoj to je izuzetno složen proces jer Turski prodavci rade brže nego šibicari, iako je ukupna vrijednost nečega 3x2 oni će koristiti kalkulator, a drugom rukom će vam ono vagati i pakovati, tako da će se često desiti da ćete od kupnje pola kilograma tulumbe za 20 lira po kilogram kupiti 450 grama za 12 lira (gledajući kako stranci prolaze u Istanbulu i ovo je odlična stvar). Nakon toga naravno, odlučujemo da popijemo kahvu, Tursku jeli, po čemu je i dobila ime. Ali na moje veliko zaprepaštenje, Turci zapravo i ne piju kafu u onoj mjeri u kojoj bi čovjek očekivao, njihove kafane su zapravo više čajdžince, gdje ljudi svih doba igraju table ili domina, kafa je ovdje neka vrsta luksuza, ili čiste potrebe a ne navike, a i cijena o tome dovoljno govori, u Bartinu je cijena kafe ovisno kako se cijenkate od 3 do 5 lira, čaj sam uvijek plaćao po liru, tako da sam u Turskoj zapravo popio samo jednu kafu. Ulice grada su dosta čiste, kako i ne bi bile kada komunalci rade 0-24, u svakom trenutku neko ili pere pločnik ili mete prašinu, ili ZABITA (gradska policija) preventivno hoda da vidi da neko ne krši bilo kakva pravila ponašanja. Turski vodiči u gradu i nisu bili baš rječiti, bilo da Bartin nema nekih znamenitosti bilo da oni uopće nemaju pojma šta rade jer za vrijeme svog boravka ovdje nisam vidio ni jednog drugog turistu a žiža je sezone, zapravo jedina građevina o kojoj sam nešto doznao je Han u centru grada koji danas služi kao gradska kafana i jedno od rijetkih mjesta gdje se može popiti pivo. Ali nisam došao ja ovdje da pijem (barem ne još) već da jedem, te čuvene kebabe, čorbe, pite, ćufte, ma daj svega, a i ima se jesti na svakom ćošku, pogotovo kebab, kebab je ovdje stil života, niko ne jede zapadnu hranu, niko ne jede ništa drugo osim kebaba, to je jedina hrana koju možete jesti onako usput, jer sve ostalo zahtijeva sjedenje u restoranu, a i cijena kebaba je dosta različita, od 4 lire pa do 10, u restoranima to ovisi koliko vas jede, ako dovedeš čitavu grupu ljudi može se cijena oboriti i za 2-3 lire po osobi, + gazda vam ponudi i salatu ili čaj ili ajran uz sve to. Do sada sam proputovao gotovo cijelu Europu, ali ovo je zapravo prvi puta da sam došao negdje gdje nemam pojma šta se dešava, frapantno je sjediti u restoranu i gledati reportaže sukoba na TV a nemate pojma gdje se događa, vidim i lokalci gledaju, opšta tišina, ne čuje se ni muha, a ja sjedim i kusam svoju čorbu, i ne znam šta je gore - činjenica da na TV predsjednik Erdoan govori nešto što sa zebnjom svi Turci slušaju a njegov govor je ispresjecan snimkama oružanih sukoba, ili činjenica da su po završetku tog snimka lokalci u restoranu gledali na mene kao na vanzemaljca, ni ne pokušavam da pitam šta se dešava, jer bilo kakva upotreba Engleskog jezika u ovakvim trenucima sugerira da ste Englez, ili Amerikana, ili nedaj Bože Njemac, dok ja njima objasnim da sam iz Bosne, sjevnu čakija... Uzduž glavnog sokaka u staroj čaršiji nalazi se divlja pijaca, ljudi prodaju sve i svašta, uglavnom veš, čaraše, gaće, kupujem sebi 5 pari čarapa za 2 lire, bolje ne bi prošao ni na buvljaku, a sve novo, sve Tursko, sve kao i kod nas, samo tri put jeftinije, ma šta triput. Bilo gdje da uđem bilo gdje da prođem ljudi me prate, već se pročula vijest da su Bosanci stigli u grad pa na stotine metara ispred nas vlasnici aščinica, zlatara, trgovina i čajdžinica nasmijano izlaze gladeći svoje brkove i vičući "Bosna Hersek, kardaš, hosgeldiniz...." pokušavaju prodati sve i svašta, no nisu nasilni, nema vučenja za rukave, nema zaustavljana na ulici, uglavnom povici. Šetam tako već neko vrijeme, već je kasno, moramo se vratiti nazad, vraćam se na onaj trg, mujezini sa minareta pozivaju na namaz, ljudi zatvaraju svoje radnje i kreću a ja ulazim u autobus i krećem nazad u hotel, zadovoljan svime što sam vidio mogao bih sutra kući, ali neću još, još je nekoliko dana meni ostat ovdje, dolazimo pred hotel, večera već servirana, za razliku od većine hotela ovdje nemamo buffet večeru već šta ti spreme pa tako imamo neke kuhane ljute kobasice u sosu sa tjesteninom i domaći kruh, ništa specijalno, ništa pretjerano, ali u obimnim količinama, i hektolitri ajrana. Nema se više šta raditi, nema se gdje otići, pojesti i popiti, sve osim trgovina se zatvara dosta rano, pa tako i ja odlazim na spavanje.

Dio drugi; DAN 1. U Istanbulu nismo stajali (po povratku budemo), ali da se primjetiti razlika između Europskog i Azijskog dijela grada, iako oba dijela se ravnopravno grade i šire Europski dio je ipak... Europski, dok je Azijski, upravo to, pejzaže obrađenih poljana i brežuljaka zamjenjuju obrisi Anadolskih pašnjaka, putovanje do Bartina je dugo, ali putuje se modernom autocetom koja spaja Istanbul i Ankaru, ni ne pomišljate da pitate kuda taj autoput vodi dalje, ali jasno vam je po vojnim kamionima koji se uporedo sa vama kreću na autoputu, labudice vuku tenkove, kamioni vuku regrute, a regruti pune stupce u čituljama novima koje Turski vodič čita, to je bilo vrijeme kada ste još mogli čitati novine poput Cumhuriyet bez da vas neko mrko pogleda, a da pri tome radite za vladu, kada su i Sabah i Yeni Safak bili za zemlji i pisali o stvarnim stvarima i problemima, ono što je sigurno od Turaka nisam čuo za "Fetulaha Gulena" ali ni za Kurde, Kurdi ne postoje, PKK su teroristi, ima ih malo, ali čitulje dovoljno govore, o mladićima koji daju svoj život na jugoistoku zemlje koja za većinu Turaka i ne postoji, negdje kod Bölua naša cesta se odvaja, nije to više moderni autoput već brza cesta, vjerovatno izgrađena početkom stoljeća, ali po stanju rekao bih i da je starija. Put se račva prema sjeveru, prema Zonguldaku i Bartinu, nema više pašnjaka već su tu šumarci, i bezbroj vojnih poligona, sela sa starim kućama, koze i magarci na brzoj cesti, vidljiva je i razlika u standardu života, nema ovde toliko mercedesa i hyundaia, po ovoj cesti prolaze auta čija imena i ne znam, možda neke lokalne Turske marke, ili neka Iranska ili Sovjetska uvozna sklepala iu 80-ih godina. Zonguldak je stočarski kraj, zato i ne čudi da su skoro sva sela ograđena ogradama od ovaca i koza, ali baš sva, to je ovdje i dalje glavni izvor prihoda, ali ulaganja u infrastrukturu su vidljiva, nekada je ova brza cesta prolazila vrletima brežuljaka koji se kako se približavamo obalama Crnog Mora sve više penju ka nebu, no sada su tu kilometri i kilometri tunela, koji put od Bölua do Bartina skraćuju za nekoliko sati, mada putujemo već više od dan i pol tako da i osjećaj za vrijeme se brzo izgubi. Dolazimo u Bartin.. Tačnije prolazimo, budući da uopće nismo smješteni u gradu, već u prigradskom naselju Inkumu koje je smješteno na obalama Crnog Mora, put od Bartina do Inkumua je ravan putovanju od Sarajeva do Trebevića i nazad, putovanje uskom cestom uz brdo, i onda bam. Sa vrha brda vas bez daha ostavljaju dvije činjenice, prelijep pogled na beskrajno Crno More u daljini i pješčane plaže Bartina, i činjenica da se nalazite iznad provalije od nekoliko stotina metara niz koju se morate spustiti. Bartin nije tipično turističko mjesto, pa tako nije ni Inkumu, velika većina turista ovdje su upravo stanovnici osrednjeg gradića Bartina i okolnih naselja, odabir hotela i nije veliki, većina smještaja su apartmani, tu i tamo neki novoizgrađeni hotel ali uglavnom su to hoteli izgrađeni još u vrijeme kada je Sulejman Demirel bio u naponu mladosti. Hotel u kojem smo smješteni ima svega 2 zvjezdice, tako da i ne očekujete puno, no kako mi ipak nismo obični turisti očekujemo nekakav prijem, Hotel se nalazi tik uz plažu, ispred je tek asfaltirana nova cesta, a plaža kilometarska, pješčana. Na ulazu u hotel shvatite da zapravo niste u hotelu, već u hotelskom restoranu, a da se morate probijati kroz redove stolova da biste došli do ulaza u hotel, nekada je to bila ljetna bašta ali se domišljati vlasnik sjetio to sve pokriti drvenom građom i proširiti svoj objekat, a u isto vrijeme u ponudu hotela ubaciti i restoran. Recepcija je zapravo manja prostorijica u kojoj se nalazi drveni šank, iza je krevet (u kojem spava vlasnik a ujedno i recepcionar i konobar, štaviše drugog osoblja osim njega nisam ni primjetio, a sam vlasnik je u vjerovatno sedmoj deceniji svog života). Sa recepcionerom ne pokušavam ni razgovarati, čisto profesionalnom zna da dolazimo, daje nam ključeve i to je to, odlazi na svoju stolicu sa koje posmatra ulicu... na kojoj se ništa ne dešava jer vrijeme je tmurno i nema nikog na plaži. Lifta naravno nema, iako je hotel na 6 spratova, stepenice su pak dovoljno široke i osvjetljene, Hotel je doista u prastaron zdanju ali stanje Hotela je zadovoljavajuće, čistoća na nivou ako izuzmemo prašinu, sve radi, sve je ispravno, čak i ne izgleda tako loše. Hotelske sobe dvokrevetne, kreveti su za razliku od hotela čak i noviji, štaviše mislim da im nema više od 5 godina, sve ostalo je prilično staro, stari TV sa satelitskim priključkom na kojem imate Turksat, kupatilo sa banjom, mali petolitarski bojler iz kojeg je razvedena kompletna voda, i do tuš baterije, i do česme na lavabou i do vodokotlića, u sobi ogromni dvokrilni ormar, i balkon, za naše standarde dosta prostran, sve sa stolom i stolicom. Kako prvog dana nismo imali nikakav plan, odlučujem se da prošnjufam mjestašcem, Inkumu se čini kao pitomo mjesto, po noći dosta obasjano, ali opet prazno, i ono malo ljudi koje sretnete gledaju u vas kao u sveca, jer ovdje strani turisti vjerovatno nisu toliko česti, ne pokušavam ni komunicirati sa njima jer znam da će bilo kakav pokušaj mog korištenja Engleskog jezika završiti debaklom i mojim porazom, odlučujem da nastavim dalje, tražim trgovinu, bilo kakvu, na svakom ćošku imate aščinice, restorančiće, slastičarnice, ali trgovine ni za lijeka, i već kada sam se potpuno predao u daljini ugledam blješteći pano, plava boja, bijeli font, natpis "A-101 HARCA HARCA BITMEZ", to može značiti samo jedno, ne samo da je ispred mene trgovina, već "Turski Konzum". Naći u Turskoj "retail" trgovinu je ravno pogoditi jackpot, ne zbog činjenice da je u takvim trgovinama ponuda veća i da je vjerovatno i kvalitet proizvoda bolji, već jer za razliku od bilo čega u Turskoj OVDJE IMATE ISTAKNUTU CIJENU, i to ne cijenu oko koje ćete se cjenkati, ne cijenu po kojoj će vas Trgovac oguliti, već cijenu koju ćete platiti na kasi, sa uračunatim porezom i za to dobiti i kusur. Ako u jednoj rečenici treba objasniti način trgovanja u Turskoj, to se može opisati na sljedeći način: "Sve je na prodaju i sve ima cijenu, ali tu cijenu vi ne znate i platit ćete to tri put skuplje". Za nekih 10 eura kupiš svega i svačega, ponajviše Ajrana za kojim sam poludio, čašica Ajrana 0,20l košta 0,80 lira, što je u vrijeme moje posjete iznosilo oko 0,15 eura. Sretan i zadovoljan sa punim vrećicama se vraćam u hotelsku sobu, vrijeme je za spavanje, pred nama je naporan dan.

Pozdrav, danas se prijavih na ovaj forum iz potpuno drugih razloga ali eto kad sam se već odlučio prijaviti red bi bio da napišem i utisak sa putovanja u ovaj grad koji vjerovatno velika većina vas nikada neće posjetiti a i oni koji idu u Tursku isto tako. Putovanje je bilo prošle godine u Junu mjesecu, a doma smo došli nekako pred neuspjeli državni udar u Turskoj, opisat ću putovanje od Turske granice do Bartina da bih izbjegao piskaranja o vrletima južne Srbije i pustinjama Bugarske (da putovao sam autobusom 30+ sati ukupno). DAN 1. Turska granica, ne može čovjek a da se ne zapita koliko ti vozači kamiona čekaju na ulazu u Tursku, uglavnom neispavane face Turaka a vjerovatno i Kurda, ljudi tmurnih lica i još tmurnijih brkova, na šajbi obavezno neki natpisi tipa "MASHALLAH" hiljade tespiha, raznih sličica i zastavica, natpisi na ceradama jasno pokazuju da su to uglavnom Turske kompanije ili Njemačke kompanije u vlasništvu Turaka, ima i Iranskih i Bugarskih kamiona, Bog zna kuda idu i Bog zna šta vuku, ali nije baš ugodan osjećaj stajati u prohladnoj noći na posljednoj benzinskoj pumpi prije izlazka iz "Europske Unije" sa tim facama. Jedino što sugerira da smo još u Bugarskoj je ćirilični natpis "ČAJ" na malenoj gostionici koja se nalazi kraj benzinske pumpe, koja za divno čudo radi i u tim noćnim satima ali kao da je još vrijeme čelične zavjese pa su svjetla unutra ugašena iz ko zna kojeg razloga, radnik na benzinskoj pumpi a ujedno i radnik u toj gostionici a u isto vrijeme i čuvar ključeva WC-a je tipični Bugarin, barem onakav kakve sam do sada vidio, slavenska faca sa prosječnom frizurom, poluotkopčana košulja, ogromne šake i pogled policijskog inspektora, iako pričamo istom skupinom jezika taj me ništa ne razumije, ili ne želi, ili mu je zapravo svejedno, Engleski ni ne pomišljam da koristim jer već u Dimitrovgradu a možda i prije shvatiš da od zapadnih jezika jedino što trebaš znati je "Thank you". Samo kilometar dalje je granica, i dalje nepregledne kolone kamiona, Bugarska granica je kao Las Vegas - s vana blještavilo unutra čemer, uređena po najmodernijim standardima Europske Unije i to je zapravo i jedino što od Europske Unije postoji u Bugarskoj, ta plava zastava koja se ponosno vijori uz Bugarski barjak na mjestu gdje je Sulejman ušao u Europu, Bugarska granica je osvijetljena stotinama reflektora kao neka OMV benzinska pumpa, bijela, zelena i crvena boja dominiraju, da se zna gdje ste, autobus staje, ulazi carinik, kao i onaj moj stereotipni prosječni Bugarin i ovaj carinik obučen u svečarsko zeleno carinsko odijelo poluotkopčane košulje i lijepo iščetkanog sivog tepiha na junačkim prsima a zakleo bih se i čačkalicom u ustima (mada ovo je vjerovatno zbog svog tog stereotipa koji sam razvio više rezultat moje mašte nego stvarne situacije) na lošem B-H-S jeziku traži od putnika da napuste autobus, kontrolu autobusa će izvršiti carina a putnici će pješice ući u Bugarsku kroz carinski ured gdje će im biti pregledani pasoši. Dvojica-trojica očito neispavanih carinika sa baterijskim lampama ulaze u bus a mi u koloni krećemo u jedini carinski ured koji radi, odnosno u kojem je upaljeno svjetlo, tamo još jedan neispavaniji i još mrzovoljniji carinik istina bez raskopčane košulje ali kose zalizane kao Čečenski prvak u Kickboxu jedan po jedan pečati nas pasoš, onako neprecizno, ofrlje, natpis "Kapitan Andreevo" ako ste slučajno zaboravili da ste u EU tu je slovo B okruženo Europskim zvjezdicama da vas podsjeti da i ovdje u ovoj pustahiji Bugarske dijelite iste civilizacijske vrijednosti kao stanovnik Norokopinga i Dublina. Ali to je to, upravo ste izašli iz Europske Unije, a ja ću se usuditi reći i iz Europe, ulazite u jedan novi svijet, pun avantura, nelogičnosti, logičnosti, stresa, odmora, smijeha i suza, ulazite u Rumeliju. No prije samog ulaska u Tursku morate proći i Tursku carinu. Ako su na Bugarskoj granici bile istaknute Bugarske i Europske zastave onako ponosno u jednom redu, i u Turskoj su logično istaknute Turske, na svaku onu Bugarsku i Europsku zastavu na Turskoj carini dolazi 4-5 Turskih zastava, u slučaju da zaboravljate gdje ulazite tu su i razne manje verzijice Turske zastave koje su okačene po prozorima carinskih ureda, na rampama, na kapama carinskih radnika, ili onako negdje u daljini obasjane. Za razliku od Bugarskih carinika Turski na prvi pogled izgledaju dosta ozbiljniji, obučeni u full opremu kao žandarmerija sa Turskih serija, sve sa kapama i natpisima razno raznih agencija za koje rade, a tokom boravka u Turskoj zakleo bih se da imaju preko 100 policijskih agencija, za razliku od Bugarskog carinika koji je nonšalanto zamolio da napustimo autobus Turski carinici su na samom ulazu u autobus dali do znanja da moramo napustiti objekat kao neka vrsta policijske akcije, autobus okružen sa desetinom carinika i policajaca, kratke cijevi, psi, namgrođena lica, putnici napuštaju autobus uzimaju lične stvari, ulaze u jednu sobu na pregled, sličan onom na aerodromu, kontrola prtljaga, pa onda rutinski policijski pregled, pa pregled dokumenata, pa još jednom pregled dokumenata, pa skeniranje autobusa, pa pečaćenje dokumenata (koje se odvija na potpuno drugom mjestu od samog pregleda) pa ulazak u autobus pa još jedna "rutinska kontrola" autobusa i putnika zajedno, vozač "udara" nogom na gas, rampa se podiže. HOSGELDINIZ TURK CUMHURIYETI... prva građevina koju vidite, simbolično a i kontradiktorno, velika džamija sa četiri minareta sa velikom Turskom zastavom okačenom na nj. sve sa Ataturkovim portretom na njoj... Rani su jutarnji sati prolazimo autocestom prema Istanbulu, zapravo jedinom autocestom koju je Turska do prije koju godinu imala, autocestom kojom su prije 20 godina Turci u Ford Transitima odlazili u bolji život u Njemačku ti isti Turci se danas u novim mercedesima i hyundaijima (obavezno bijelim !) vraćaju u Tursku da potroše svoje "ojre". Sunce već polako grije, obrise širokih polja mjenjaju obrisi nebodera u izgradnji, obala mramornog mora, po gužvama već se osjeti da smo blizu Istanbula, iako smo na par desetina kilometara od ulaska u tog što se zove Istanbul mada već kao da jesmo, kolone i kolone automobila, redovi novoizgrađenih nebodera, šoping centara, džamija, stadiona... oni koji su bili me uvjeravaju da još NISMO NI BLIZU Istanbulu, ali osjećaj je kao da smo u samom centru. Gužva postaje sve nesnosnija, preusmjeravanja, preticanja, ljudi koji na pola autoputa prodaju đevreke i ajrane (koji će vam se uvući pod kožu dok boravite ovdje) djeca koja pokušavaju zaraditi koju liru pranjem šajbi na skupocjenim automobilima, a okolo, uređeni parkovi, nove zgrade, dvorane, Istanbul u punom sjaju, veliki stjegovi sa Turskim zastavama i Ataturkovim portretima podsjećaju na to gdje ste ali i na veličinu ove zemlje, ni slutio nisam da se nalazim u Turskoj u periodu velikih promjena, i da svjedočim posljednjim trzajima Turske da ostane na jednom putu koji je trajao neprekidno 80-ak godina, prije nego što se u samo jednoj noći trzajem prebaci u potpuno drugi kolosijek. Most na Bosforu, prelijep pogled na brodove, ima i Ruskih, ima i Ukrajinskih, a najviše Turskih, prelazimo u Aziju, a o tome u drugom dijelu koji će uslijediti za dan dva. Ostavite u komentarima utiske, ako vam se sviđa ili ne, a ja ću svakako napisati do kraja, uz to ću i dati neke savjete vezane za boravak i odnos sa lokalnim stanovništvom. Lijep pozdravi i do pisanja/čitanja !

Pozdrav Kao što vidite u nicku ja sam iz Bosne, tako da nažalost za razliku od većine vas koji imate Srbijansko državljanstvo ja nemam mogućnost da u Kinu odem bez vize, imam BA diplomu (ekonomija) a ove godine i MA, već neko vrijeme razmišljam o radu u Kini, naravno kao i većina vas kao nastavnik Engleskog, ne posjedujem nikakav certifikat o poznavanju Engleskog jezika ali znanje posjedujem i to na visokom nivou i sa Američkim akcentom. Već sam imao jednu "ponudu" ako je tako mogu nazvati i to sa echinacities, i to za Qingdao(Tsingtao) poslao sam još i na 4 druge ali nisam dobio nikakav odgovor, mada ga nisam ni očekivao. Planiram da u Kinu odem isključivo na kratak period 6mj - 1 godina, da spojim ugodno sa korisnim, dakle posao i turistička posjeta, odabir grada mi je svejedno, mada vidim da je Šenzen top 1. ali ja ne bih imao ništa ni protiv Harbina a ni protiv Unutrašnje Mongolije. Vidim da i dalje postoje ponude koje nude rješavanje Z vize ali ja ne znam koliko je to uopće ozbiljno, ako ko ima kakvih savjeta, bujrum napišite. Isto tako zamolio bih vas da mi neko u PVT poruku pošalje podatke o našim WeChat grupama u Kini pa ako nije problem da se i ja priključim, da čitam utiske i zbivanja naših ljudi tamo. Pozdrav svima, i puno sreće na dalekom istoku, uz želju da uskoro i ja dođem tamo i odemo na jedan hladan Tsingtao