misk0

Znam da nisam sve napisao 1. Jako bezbjedno. Meksiko je velika drzava, kako stanovnistvom - oko 90 mil tako i teritorijalno tako da su i pokrajine / regije poprilicno razlicite po mnogo cemu pa i po sigurnosti. Yucatan i Quintana Roo su poprilicno bezbjedne, sa jako niskom stopom kriminala. To su mi svi tamo rekli i stvarno sam se tako i osjecao. Mexico City je totalno druga realnost / skoro druga drzava. 2. Zapravo sam smrshao 1kg. U sustini sam jeo dosta manje nego kuci, po prodavnicama nema meni poznatih slatkisha (kojim se ubijam ovde) tako da nisam rizikovao puno. Jeli smo 2-3 obroka dnevno, voce i puno puno hodali pa onda se to potroshi.

Nisam znao iskreno receno. edit: poslao sam.

3.dio U Piste smo stigli oko 2 popodne i promjenili planove. Za Chicen Itzu su nam rekli da ili da idemo dosta rano (oko 8 što smo i planirali) ili kasno tj sat dva pred zatvaranje. Odlučismo da je obiđemo baš tad. Chicen Itza je najpoznatija a samim tim i najposjećenija ruševina Yucatana ako ne i cijelog Meksika. To znači da je poprilično turistički organizovana i sređena a i posjećena. Sve se to da primjetiti pri sammom dolasku – preko 30 autobusa u pola 3 popodne, što znači da ih je u 11 bilo preko 100. El Castillo je najveća i najpoznatija piramida Chicen Itze a vjerovatno je i da se ta piramida nalazi na većini slika i suvenira koji predstavljaju Meksiko. Piramida je fino očuvana i sređena. Kažem sređena jer se vide tragovi „popravljanja“. Do prije 5 godina moglo se ući u nju (u kojoj se nalazi jedna manja piramida) i penjati do vrha, ali budući da se je mnogo ljudi povrijedilo ili ubilo silazeći i kližući odlučili su da to zabrane. Tu smo prvi i jedini put uzeli vodiča da nas provede i objasni nam istoriju i vrijedilo je tih 20Eura. Saznali smo da su Maye bili jako pametni, vrijedni i zahvalni ljudi. Nisam zapamtio sve moguće detalje i brojeve ali ono čega se sjećam je da su poštovali boga Sunca i da su piramide gradili tako visoko da bi bili što bliže bogu. Stalno su se zahvaljivali bogu za hranu i vodu koju im je dao tako što su se samožrtvovali tj puštali su krv na zemlju jer su vjerovali da će tako zemlja biti i sutra plodna i da će njihovi usjevi biti dobri. Maya kalendar je imao 20mjeseci i ta najveća piramida ga zapravo i predstavlja. Na njoj je moguće vidjeti sva godišnja doba, dane i sedmice kao i mjesece. Oni su po padanju sjenki znali šta treba raditi tj da li je vrijeme za sjetvu, da li je vrijeme kiša ili suša i da dolazi vrijeme za berbu. Što se tiče posmatranja Sunca, računanja vremena i matematike bili su daleko napredni, a opet nisu imali baš neke resurse za to. Jednostavno bili pametni, vrijedni i zahvalni. Problem su stranci koji su „došli“. Prvo im je došao neki lik koji se predstavljao kao prorok, preko veza i poznanstava došao na vlast i uveo nove zakone. Uveo je porez, žrtvovanje ljudi, prosipao gluposti kojim su ovi jadnici povjerovali iako im se baš i nije svidjelo. Imao je metode da manipuliše. Na kraju to žrtvovanje ljudi ih je skoro uništilo tj natjeralo da se rasele. Oni su naime bacali najbolje ratnike u te izvore vode (cenotes) kao zahvalu bogu mraka. Problem koji su današnji stručnjaci otkrili je da je ta voda od toliko leševa bila kontaminirana i onda se narod pijući tu vodu porazboljevao i počeo masovno da umire. To ih je natjeralo da se rasele i napuste. Naravno, kasnije su došli još španci i uveli svoje inkvizatorske metode širenjem katolicizma i faktički uništili tu civilizaciju tj kulturu. Naravno da su velik broj meksikanaca koji žive tamo potomci istih tih Maya ali sama kultura je uništena. Piste je gradic uz cestu koji nema baš nešto za pokazati. U jutro smo se uputili prema Ek Balamu (Crni Jaguar), malo poznatim ruševinama koje su otkrivene u skorije vrijeme (1999 god.) i u kojima se nalazi Acropolis, ubjedljivo najveća piramida u Meksiku - 146 metara dugačka, 55 metara široka i 29 visoka. Jako je čudno i neobjašnjivo da su toliki objekat uopšte napravljen bez pomoći čelika i točka. Ove ruševine su iz nekog razloga nepravedno zapostavljene a imaju šta da pokažu. Penjanje bilo dozvoljeno pa smo se odvažili na taj podhvat. Samo penjanje nije tako problem, budući da postoje „međuspratovi“ tj platforme gdje može da se stane i vide dodatni detalji. Problem je sići dole i trebaš biti koncentrisan na to da gledaš samo u stepenice i noge a ne kraj jer može svašta da ti se pričini. Penjanje i silaženje smo iskopirali od ostalih turista a oni od Maya – cik-cak tj lijevo desno. Nakon Ek Balam-a uputili smo se tamo odakle smo krenuli – Puerto Morellos i Casitas Kinsol. Bilo je poprilično dobro pa smo se odlučili vratiti zadnja 3 dana tamo, da možemo malo odmoriti na obali i spremiti stvari prije polaska. U blizini Puerto Morelosa je farma krokodila pa je bilo logično i poželjno je obići. Ulaz je poprilično skup (20USD) ali se isplatilo. Dobili smo vodiča, zapravo dečka koji radi tamo koji nas je proveo, objasnio nam i odgovorio na sva naša pitanja u vezi životinja koje drže. Imali smo priliku držati tj dodirivati krokodile, zmije, životinje nalik na krokodila ali crvenkaste boje, majmune i jelene. Bilo je još mnogo životnja ali nije bilo baš preporučljivo dirati ih. Majmuni (ta spyder moneky vrsta koju oni imaju) su jako mudri i prevrtljivi. Kad vide da nosiš hranu, sakriju se ili stoje na udaljenosti i glume nezainteresovanost, a čim skreneš pogled sa njih, koncentrišu se na kesu sa hranom i za čas je maznu . Taj dan smo obišli još jedne cenotes (ćenote) koje su fantastično izgledale jer je pećina bila još veća ali opet ne dovoljno fantastične da bi smo se okupali. Ćenote su zapravo izvori slatke vode ispod zemlje, tačnije u pećinama koja je dovoljno topla i čista za kupanje (za piće nisam siguran). Ima ih puno jer su ti podzemni vodeni tokovi spojeni i moguće je roniti od jedne do druge (ako znaš u kom pravcu naravno). Postoje otvorene i zatvorene, tj sa stjenovitim krovom ili bez iznad vode. Obično se nalaze na dubini od nekih 15ak metara ispod površine a dno je negdje na oko 60-70 metara. Zadnji dan sam sebi dozvolio nešto posebno. Tri sata vožnje quad bike-om po džungli. Prvi put sam u životu sjeo na to vozilo (otvoreno, 4 točka i pogon na svim) i imao sam malo tremu prije jer znam koliko sam smotan i bojao sam da će me svi psovati kad me budu morali čekati. Ipak, razloga nije bilo jer sam uspio da se opustim i divljam koliko sam mogao. Pet minuta nakon što smo krenuli, krenula je konkretna kiša da pada pa kad sam vidio da odustajanja nema prestao sam se sikirati koliko ću biti mokar i prljav i dozvolio sebi da ga nagazim koliko može. Fantastičan je osjećaj divljati sa tim vozilom po razvaljenoj cesti gdje sa autom nismo mogli ići više od 10km/h. Pogotovo kad su rupe i grbe na cesti. Mislim da je čak i najveće uživanje bilo kad smo se vraćali, jer je kiša prestala a ostale su ogromne lokve na cesti. Budući da je pogon na sva četiri točka na tvrdoj podlozi on gotovo i ne može da prokliže, ali zato u vodi pleše tango . Kad sam došao nazad u kamp odakle smo krenuli, bio sam sto mokar (patike, hlače, majica, kroz naočale se jedva vidjelo) što prljav, ali sa kezom od uha do uha. Veče je ostalo za kupanje, pakovanje i hranjenje komaraca koji su nas zadnja 3 dana izmasakrirali. To je bilo naše putovanje kroz Meksiko. Sad bih htio jos iznijeti neke opšte utiske i detalje koje sam gore zaboravio a mislim da su vrijedni pomena. Za snalaženje smo koristili vodič Paula Formers Guide kao i mapu poluostrva. Ipak, poprilično smo se informisali o mjestima vrijednih obilaska prije samog polaska na raznim turističkim sajtovima. Suma sumarum, potrošili smo oko 2300Eura za sve, uključujući avionske karte i boravak tamo. Saobraćaj U manjim mjestima (znači sve osim Merida) je umjeren, polako, bez žurbe i sviranja. Ima dosta znakova ali nije baš da ih pretjerano poštuju. Nas je auto poprilično služio, koliko se sjećam prešli smo nekih 1400km. Ono što se po mojoj procjeni može zvati „zaštitni znak meksičnog saobraćaja“ su takozvane „Tope“ tj ležeći policajci. Ima ih na svakom koraku i u enormnim količinama Recimo dešavalo se da prođemo kroz sela koja imaju recimo 100 kuća, 300 stanovnika, 100 pasa i 10 policajaca . I oni ne prave te policajce male, već onako mašala visoke, na nekima moraš i pod ručnom kretati (pretjerujem malo, ali su stvarno veliki, moraš dobro paziti da ne razbiješ točkove). Takođe psi su fenomeni, od svog prostora gdje mogu da se izležavaju oni cestu obožavaju. Jednostavno se pruže koliko su dugački i dok ne priđeš na 2m ne pomjeraju se. Vjerovatno zbog toga ih je 50% invalida tj skaču na 3 noge. Takođe su specifični i semafori koji se nalaze na drugoj strani raskrsnice a ne na toj gdje treba da zaustaviš auto pa je u početku bilo malo zbunjujuće. Osim toga, imaju neke znakove koji se kod nas ne viđaju kao i totalno drugačije znakove za jednosmjerne ulice pa smo par puta pravili pizdarije. Još jedna interesantna stvar su table pored ceste sa savjetima tipa „veži pojas“, „pali svjetla“, „ne bacaj smeće“ kojih ima svakih 2km. Benzin je užasno jeftin, nekih 0.40Euro na litru, toliko jeftin da sam razmišljao da vozim kući kao suvenir . Higijena i ekologija. Ne znam da li to ima veze sa tim što su potomci Maya ili je to neka aktuelna politika ali jako vode računa o ekologiji i higijeni. U najvećoj džungli postoji kanta za smeće a u svim imalo civilizovanijim mjestima (znači van džungle) su obično 2 kante zajedno – za organske i neorganske otpatke. Vidio sam možda jednu ili dvije obične žute sijalice, sve ostale su štedne neonske pa makar i na ulici ili u pećini. U većini toaleta mole da se ne baca ništa (tipa papir, opušci, smeće) u šolju. U muškim toaletima (za razliku od evropskih) pisoari su odvojeni pregradama tako da nema „virenja“ . Iako je moguće kupiti jednu cigaretu (komad, ne kutiju) jako malo ali stvarno jako malo ljudi puši. Takođe nije dozvoljena prodaja alkohola na ulicama, već samo u određenim lokalima ili prodavnicama. Hrana i piće Voda se naravno ne pije iz česme, tj oni možda i piju ja nisam htio rizikovati. Jeftina je i svagdje je ima pa nije bio neki problem. Oko hrane smo se trudili jesti što više domaće hrane tj samo lokalnu hranu smo i jeli. Hrana je fantasticna, ima puno nekih novih ukusa od kojih je bilo malo onih koji me nisu oduševili. Na početku smo vikali „no pika“, „no pikante“ dok nam nisu objasnili da većina obroka sami po sebi nisu pikantni dok ne stavite njihove salse (za moje pojmove nuklearni otpad) koje vam služe pored. Jeli smo sve što se moglo iskombinovati sa tortiljama i takosima, poc chuc, quesadilias, buritos, flautas i mamelas, koktele sa gamberetima i još neka jela kojima ime nisam zapamtio. Velika većina obroka je zasnovana na mesu i to piletini, svinjetini ili govedini. Ako nema mesa, ima sira tako da je jako teško biti vegetarijanac. Hranili smo se na ulici, u „restoranima“ koji se sastoje od šporeta, frižidera i 3 stola. Hrana je bila odlična i ukusna a ekstra jeftina. Znali smo oboje dobro jesti, zaliti pivom i sve to platiti recimo 5-6Eura. Jeste da to nisu baš ekstra higijenski uslovi, često je sve uz cestu ili na otvorenom, ali nije nam se ništa desilo. Bili smo samo jednom u restoranu za turiste i jeli užasno skuhanu evropsku hranu i skupo je platili. Simpa je bilo vidjeti (i probati) kako prodaju kuhane kukuruze. Skuhan kukuruz nabiju na stapić, namažu ga majonezom, uvaljaju u sir i stave čili odozgo. Ja sam rekao „samo sol molim te“. Takođe prodaju skuhan okrunjen kukuruz u plastičnim čašama sa istom tom kombinacijom začina. Uživao sam u svježem voću, pogotovo papaji koja je imala fantastičan okus. I košta recimo 0.5Eura. Imali su fantastične prirodne sokove, od svježe iscjeđenog voća (mango, hibiskus, narandža i limeta) koji su uvijek dobro osvježavali. Internet Za ne povjerovati ali većina mjesta gdje smo spavali imali su wireless besplatni internet koji je poprilično dobro radio. Naravno nisam imao vremena i živaca svaki put se spajati i provjeravati poštu ali eto bilo je. Čak je recimo dobar dio Merida pokriven besplatnim wireless signalom. Vjerovatno to nisu neke brzine za skidanje filmova ali je poslužilo. Kraj Kad god razmišljam uvijek se sjetim još nekih detalja koje nisam ubacio ali ako tako nastavim neću nikad ni završiti. Ovaj odmor je bio stvarno nešto fantastično. Meksiko jeste siromašna zemlja i to se vidi na prvi pogled ali ono što ti ljudi u sebi imaju, nemoguće je kupiti parama. Ti ljudi su tako topli, prijatni, ljubazni, smireni, povučeni, nenametljivi... ne znam šta bih još rekao. Kad god smo trebali pomoć, savjet uvijek je bio neko tu da stane, pokaže, objasni, pomogne. Ne govorim španski ali uz italijanski i engleski i naravno neizostavno mahanje rukama i nogama smo našli načina da se sporazumijemo. Ono što nisam radio je obilazak turističkih mjesta i kvartova. Nisam bio niti u Cancunu niti u Playa de Carmen jer su mi svi ali baš svi rekli – tamo su hoteli i gringosi ništa više. I par puta sam se u to stvarno uvjerio – Meksiko nije hotelski resort i mega giga autobus koji vozi za Chichen Itzu. Meksiko su ljudi u selima i gradovima gdje nema turista. Što se tiče sigurnosti nikakavih problema nismo imali, čak ni šetati poslije ponoći po tamnim sokacima Merida milionskog grada. To je sigurno zemlja koju teško mogu uporediti sa i jednom drugom u kojoj sam bio do sad i sigurno ću se tamo vraćati i vraćati.. p.s. ako je gdje ostala kockica to je zapravo smajli a word to pogresno formatira.

2. dio Tu veče smo se kupali u „divljem“ moru, u Coco resortu. Bilo je interesantno pokušavati ostati na nogama kad ide prema tebi ogroman talas. Ajd, za moje pojmove ogroman, budući da ne surfam i ne bavim se sličnim sportovima. Uglavnom primjera, bio sam u vodi do ispod koljena, naišao je talas metar visine i oduvaoooo me . Koliko god naivno izgledao, nije baš. Svejedno, fino je bilo biti izlupan ko bokserska vreća . Odlučili smo krenuti ka unutrašnosti, u pravcu Merida i prva stanica nam je bio Ticul. Zapravo smo prvo željeli posjetiti ruševine Uxmala a budući da tamo nema hotela, najbliže mjesto za prespavati je bio Ticul. Uz put (po preporukama) smo svratili u grad Mani gdje smo čuli da je postoji restoran koji pravi najbolji poc chuc. Ah, da je bio najbolji nisam siguran, ali bio je dobar u svakom slučaju. Tu smo vidjeli fantastičnu veliku crkvu sa dvorištem a sve to ispod tamnog i oblačnog neba je izgledalo fantastično. U tom mjestu, na žalost sledećeg dana, je bio početak neke lokalne fešte a vidjeli smo i pripremljenu arenu za borbu bikova. Ticul je simpatičan gradić sa čudnim ritmom života. Kad smo došli oko 5 popodne, primjetili smo da masovno zatvaraju prodavnice i restorane. Oki, smrkava se pa je kraj radnog vremena, ništa neobično. Čudno je bilo to da je većina tih prodavnica i restorana ponovo otvoreno poslije 8 ili 9 naveče i onda kreće život i buka . Hotel, fin, relativno čist i očuvan. Ujutro smo pojeli doručak i uputili se na ruševine Uxmal. U knjizi sam pročitao da je Uxmal drugačija vrsta ruševina. Odnosno da pripada nekom drugom arhitektonskom pravcu a glavne su odlike da piramide nisu visoke vec niske i široke. Ustvari sad kad gledam slike, nisu sve baš tako niske, na neke nisam imao ni volje da se penjem jer su bile visoke. Uglavnom to da su široke i ograđene je bilo karakteristično. Druga interesantna stvar su iguane. Vidjeli smo ih bar 20 ako ne i više. Kao domaće životinje su, na svakom koraku ih ima i sunčaju se . Slikati se daju, ali pipati i ne. Pokušao sam par puta da se primaknem na manje od 2m ali bez uspjeha. Na suncu se polako pomjeraju ali kad vide da se približavaš, vataju džadu . Od Uxmala do Merida ima nekih 60km a to je i bila naša sledeća destinacija. Budući da smo dobili preporuke da je Merida najljepša za obići subotom i nedeljom jer se tad zatvore ulice u centru i održavaju fešte i zabave odlučili smo ih poslušati. Riječ je o milionskom gradu koji je glavni grad oblasti Yucatan. Za razliku od dosadašnjeg reda i mira kojeg smo imali putujući prethodnih nekoliko dana, ovo je grad haosa. Ulice su urađene u američkom stilu – vodoravne su parni brojevi, okomite neparni, većinom su jednosmjerne pa nije bilo teško za snaći se. Problem je što kroz te ulice kad se upali zeleno jure svi i auti i kamioni i autobusi i to divljaju. Semafori postoje samo za vozila, pješaci se moraju snaći. Spavali smo u nekom polu-rupa hotelu ali zato što je bilo jeftino, odlučili smo izdržati 2 dana. Mislim da smo skoro više parking za 2 dana platili nego taj hotel. Merida ima svašta da ponudi, od teatra, kina i muzeja do raznih uličnih manifestacija, priredbi i partija. Problem na fiestama je što se kod njih alkohol ne smije prodavati a samim tim ni konzumirati na ulicama već samo u barovima. Oni na ulicama uglavnom jedu, piju sokove, jedu i jedu. Jesam rekao da na ulicama jedu? Od slanih stvari sve sto može stati u tacos ili tortilje, kuhan kukuruz (na štapu i u čaši) pa do slatkih peciva, tvrdih palačinki i slično. Uglavnom jefino i teško je ostati gladan pored svega što vidiš i mirišeš. Mislim da je poseban doživljaj bilo obići nedeljnu pijacu. Mjesto je ogromno, pokriveno i isječeno stazama. Sortirano i dobro organizovano ali prljavo i smrdljivo. Mislim da se isti miris provlačio kroz cijelu pijacu. Ali je opet jedinstveno iskustvo vidjeti recimo primitivne mašine koje prave tacose i ljude koji rade. Vruće je ionako, mašina radi na plin i dodatno još grije a oni šibaju sve u šesnaest. Osim tacosa može da se kupi sve što poželiš, kineske šlape, mobilne telefone, sirovo meso, sve moguće meksikanske začine i salse, voće i povrće, suvenire, CD i najnovije DVD izdanja pa čak i stare časopise. Simpatično je bilo vidjeti i „hitnu medicinsku pomoć“ kako juri na motoriću na intervenciju. Stigli smo i obići gradski muzej ali ništa posebno ili bar meni razumljivo nisam vidio. Na trgu su i dalje bili narodni plesovi, domaća muzika, klopa i zabava i tako čitav dan do kasno u noć. U jednom od restorana smo upoznali i dečka koji vodi isti i koji nam je ispričao da je on rodom iz Mexico City, da je skoro došao u Merida i da mu se toliko život tu svidja da nema namjeru da se vraća tamo. Kaže da su plate u Mexicu daleko veće ali je sve ostalo daleko veće, kao i kriminal i borba i da jednostavno nije vrijedno rizika. On nam je rekao da i on vidi ogromnu razliku između Yucatana i srednjeg dijela Meksika i da je „kao da si otišao u drugu državu“. Dva svijeta... Poslije nedelje u Merida bilo je vrijeme za povratak na obalu. Sledeća stanica je bio gradić Izamal, ali prije toga odlučili smo obići još jedne ruševine – Ake. Nije ih bilo lako naći jer nisu toliko popularne niti obilježene a i kad smo oko podneva došli tamo, nismo ni bili sigurni da smo došli na pravo mjesto. Sunce, napuštena „fabrika“, nigdje nikoga, samo jedan islužen konj i kamionista koji isto tako ne zna da li je pogodio adresu. Uglavnom, malo njuškajući shvatili smo da smo ipak na pravom mjestu, da fabrika nije napuštena već da radi samo su radnici na pauzi. Iskreno, kad sam prvi put vidio krov i mašine, sve je izgledalo tako staro i zahrđalo da se nisam usuđivao zavlačiti se jer sam se plašio da će se nešto otkačiti i pasti mi na glavu. Uglavnom, našli smo i ruševine i ulaz i blagajnu gdje kupit karte. Ruševine su male i ne tako održavane a budući da nismo imali nikakve mape nismo se usuđivali skakti po žbunju. Centralna piramida je niska, sa stubovima na vrhu i jednim drvetom ispred i posjeduje neku specifičnu ljepotu koju nismo vidjeli na drugom mjestu. Činjenica je i to da smo na tim ruševinama bili 5 i 6 turisti tog dana. Ono sto je bilo zanimljivo jednako kao i ruševine je ta „napuštena fabrika“. Naime oni prerađuju agave biljku i od toga dobijaju vlakna koja suše i prodaju. Koliko sam vidio ne prave užad već samo vlakna osušena i upakovana šalju dalje. Interesantno je to da „fabrika“ izgleda kao da se raspada, a zapravo radi i imaju 10 radnika koji utovaraju, nose, prebacuju, istovaraju, tjeraju konja i slično. Rekao bih da će sve da se raspadne ali izgleda da šljaka. Izamal je grad koji je očuvao jako dobro taj kolonijalni stil i specifičan je po tome što je uži centar grada sav obojan u neku oker / narandžastu boju. Široke ceste, narandžasta kud god okreneš i manastir i piramide u centru grada. Vidjeli smo samo veću piramidu ali nas nije nešto impresionirala jer je ogromna i nesređena već zarasla i koliko mogu primjetiti nije popravljana. Više vremena smo proveli obilazeći manastir gdje su povodom posjete Jovana Pavla II mu napravili i spomenik. Najveće iznenađenje je bio „patuljak“ koji nas je proveo i pokazao nam čitav manastir. Pojavio se niodkuda i poveo nas u šetnju. Jako je teško riječima opisati tog lika ali recimo da je visok nekih 110cm, sa grbom na leđima, racjepom na gornjoj usni i falilo mu je par zuba. Mislim kao da je iz nekog cirkusa pobjegao . Kad je skontao da smo iz Evrope, upotrijebio je sve svoje znanje stranih jezika pa je koristio njemačke, engleske a najviše riječi španskog jezika pa smo ga u suštini jedva razumjeli. Ali bio je prijatan i proveo nas je i objasnio mnogo detalja o tom manastiru koji nisu tako očigledni. Recimo svijeće se pale u jednoj kapeli isključivo van crkve jer je prije nekih 40ak godina izbio požar i crkva poprilično izgorjela baš od svijeća. Takođe taj manastir kao i mnogi drugi je izgrađen na temeljima piramida Maya. Izgradili su ga španski osvajači kad su širili katolicizam a samim tim i zatirali Maya kulturu. Motel u kojem smo spavali je specifičan. Sobe su kao bungalovi, svaka je različita i urađena je posebnom stilu. Naša se zvala „Azija“ i sve je bilo u tom tonu. Samo dvorište je puno drveća i rastlinja, a svidio mi se i bazen koji je napravljen od nekog posebnog kamena i ostavlja utisak. Na putu ka Piste zaustavili smo se prvi put u „cenotes“. Predivno izgledaju ali pošto smo bili sami tj niko se nije kupao odlučili smo da ne uskačemo u vodu. Dubina je nekih 60ak metara.

1. dio Mexico's Yucatan Peninsula <intro> Za one koji nemaju živaca čitati sve – bilo je super, toplo, vlažno, zemlja koju vrijedi posjetiti, obići i upoznati. Ima puno toga da pokaže i ponudi. Sve preporuke. <kraj intro> Eh, već nekoliko dana razmišljam kako da počnem, kako da složim a da sve kažem što sam vidio i doživio međutim i dalje nisam našao pravi put pa ću pisati onako kako se budem sjećao. Vjerovatno ću masu stvari i da zaboravim da stavim, da izostavim slučajno ali pokušaću bar ono najvažnije ne preskočiti. Već 2 dana nikako da počnem, nekako se izvlačim ali mislim da stvarno više nema smisla DakleM.. Kako do Mexica? Mi smo letjeli jednim komplikovanim i dugačkim letom. Zbog čega? Zato što je bio jeftin i zato što prije nikad nismo tako letjeli pa nismo znali. Riječ je o letu Milano->Amsterdam, Amsterdam-> Mexico City, Mexico City-> Cancun. Odlazak je trajao oko 20h, bar je tako pisalo na karti ali ja mislim da je bilo duže jer po mojoj računici iz Torricelle, do Puerto Morelos-a trebalo nam je oko 30 sati. Nazad je bilo nešto kraće oko 2h, ali mnogo je. Kompanija sa kojom smo letjeli je holandska KLM i jedna povratna karta je koštala oko 560Euro. Postoji online booking, check-in, izmjene rezervacija i svašta nešto što olakšava život. Prva dva i zadnja dva leta smo letjeli sa njihovim avionima dok su interni letovi u Mexicu bili od AeroMexico. Na tom dugom letu su nas hranili i pojili svakih sat vremena, od užina, grickalica, ručka pa do sokova, kafe, čaja i alkohola. Sve uredno i bez zamjerke. Ali dugo je, baš je dugo. Najgore je mislim sletanje, čekanje pa ponovo uzletanje. Nekako najviše smori iako fizički dobro dođe (prošetaš kilometar – dva po aerodromu od gate do gate-a ). Prvi put u životu su me skenirali sa nekim „ljudskim skenerom“ kod kojeg uđeš u neku kabinu, digneš ruke i oni vide šta imaš ispod odjeće. Kasnije sam gledao ekran, vidi se lutka na ekranu koja je za sve osobe ista, znači ne vidi se ništa „stvarno ispod“ Vjerovatno na nekim što pokušavaju unijeti odredjene „opasne“ predmete u avion ima nešto i drugo da se vidi. Pitam se samo kako je tip iz Nigerije (ili odakle već) prije mjesec dana baš na Schiphol (baš tom amsterdamskom aerodromu) uspio unijeti onaj eksploziv u avion. Ili su taj skener naknadno montirali . Budući da smo u Amsterdamu imali oko 6h sati za čekati a budući da postoji voz do centra, iskoristili smo priliku da obidjemo malo. U suštini od tih 6h, zbog gubljenja na aerodromu i gužvih na istom od tih 6 nam je ostalo zapravo 2 Stigli smo obići par centralih ulica, sex muzej, par uskih uličica sa „lutkama“ u izlozima i par shop-ova sa interesantnim artiklima. Kažem „lutke“ jer su ženske tako nekako našminkane, mirne i pod nekim čudnim svjetlom tako da izgledaju kao lutke na odjelu za intimno rublje . Sex muzej je onako, djelimično zanimljiv ali ja bih ga prije nazvao „istorija pornografije“ nego sex muzej. Uglavnom blizu je i nije loše za obići. Ima interesantnih istorijski koncepata . Po povratku na aerodrom skontali smo da smo u aerodromskom sandučiću gdje smo ostavili torbe ostavili i avionske karte tj boarding pass-e pa je bilo interesantno pregovarati sa policijom i čekati da se izmjenjaju i odvedu nas do locker-a da pokupimo i pokažemo karte. Ajd, malo gubljenja vremena i smaranja, ali kad nemaš u glavi imaš u .... locker-u . U Cancun smo stigli nešto iza ponoći, našli torbe i otišli na šalter Herza da podignemo auto. Budući da smo htjeli upoznati Mexico tj oblasti Quintana Roo i Yucatan malo bolje a da su ipak sva mjesta interesantna za posjetiti dovoljno udaljena odlučili smo iznajmiti auto i putovati. Od kuće smo rezervisali auto preko sajta Easyterra. Auto smo uzeli na aerodromu Cancun i tamo ga vratili. Za tih nekih 13 dana koštalo nas je oko 420Euro, sa svim mogućim osiguranjima (za udes, protiv oštećenja, krađe..). Nisam znao, ali ta sva osiguranja čine nekih 50-60% udio u cijeni. Iako sam imao određena CH osiguranja koja pokrivaju sve pizdarije koje ja napravim u cijelom svijetu, ovi iz rent-a-car-a nisu to uzimali u obzir. Uglavnom uz malo smaranja u Herzu (nemate anti-lopov zaštitu, imamo, nemate, imamo ... pa dobro imate ali nemate drugog vozača, to treba platiti i tako) dobismo auto. Riječ je o Dodge Attitude 1.4 a u Evropi (i ko zna gdje još) je poznatiji pod imenom Hyndai Accent. Djelovao je poprilično nov, prešao 11K km, radio sa Cdom (mp3 i wma), klima i slično. Jedino što mu je falilo su air-bag-ovi. Ne znam kako i zašto ih ne ugrađuju. Poslije malo lutanja i par gubljenja u tom mjestu (Puerto Morelos) našli smo mjesto (nije hotel, nesto kao motel / prenoćište) koje smo rezervisali prve dvije večeri za prespavati. Zove se Casitas Kinsol i vodi ga jedan par evropljana. Riječ je o nekoliko soba koje imaju vlastito kupatilom i nalaze u dvorištu punom drveća (kokos, limete i jos nešto, ali ne mogu se sjetiti imena). Uglavnom fin, cool ambijent, sa prijatnim osobama koji su nam pomogli oko planiranja i dali nam smjernice kud ići. Već prvi dan smo malo prošetali po mjestu, počeli se hraniti sa lokalnom hranom i stigli na plažu. Poslije „dolaženja sebi“ i navikavanja na dnevnu svjetlost (razlika je 7h, tj -7h) nastavili smo ka Tulumu. Tamo smo spavali u posebniiiim specijalno napravljenim kolibama (cabanas) na plažiiii. Mjesto se zove Coco beach resort i zanimljivo je . Kolibe su napravljane direktno na plaži, znači od najbliže do vode ima nekih 10m, od najudaljenije možda 20. Napravljene su od drveta (kolibe logično a?), krov je od slame / trske i jedino što je neprirodno normalan velik krevet, betonski pod i vrata sa katancem. Iznad kreveta se nalazi mreža koja služi za zaštitu od komaraca. Tih dana dok smo bili tamo, duvao je jači vjetar pa je noć bila poprilično bučna i moglo se fino uživati u udaranju talasa i strujanju vjetra. Kolibe su poprilično čvrste i kvalitetno napravljenje tako da vjetar ne struji baš kroz zidove. Kupatilo je bilo zajedničko i poprilično uredno jer je svaki sat neko prolazio i čisto. Interesantan je osjećaj ustati noću, otići do kupatila uz sav taj mir koji razbija buka talasa i vjetra. Nekako čudno, mistično, nemirno.. Sledeći dan je na programu bio obilazak ruševina Coba i Tulum. Prve ruševine koje sam vidio u Mexicu bile su blizu grada Coba. Iskreno, nisam bio previše impresioniran u prvi momenat, tek kad sam vidio i ostale shvatio sam njihovu prednost / čar. Vjerujem da je to namjerno tako ostavljeno ali te ruševine nisu baš očišćene kao većina ostalih već su ostavljane između drveća i rastlina. Mislim jeste uređeno, postoje putevi dovoljno široki ali sve je zapravo u šumi iliti džungli. Šume / džungle u Meksiku su poprilično guste i nije se moguće kretati kroz njih bez mačete. Budući da su ruševine „rasute“ na toj lokaciji uzeli smo „prevoz“ trokolicom . Ne znam kako se to zove ali napred ima 2 sjedišta a iza ima treće sa pedalama koje gura vozač koji dođe uz trokolicu Nije puno para, a poprilično su jaki (vozači) pa te brzo profuraju. Najviša piramida je visoka 42m i jedna je od viših u oblasti (negdje piše da je najviša u Yucatanu ali koliko ja znam Coba nije u Yucatanu već u Quintana Roo oblasti). Dozvoljeno je penjanje ali se nisam penjao jer su stepenice ružne, nejednake, nedostaje ih i bilo je jako puno ljudi tako da nisam imao neku želju. Dok su ruševine Coba zarasle i u šumi, ruševina Tuluma su čista suprotnost. Mogli bi se čak nazvati „Maya beach resort“ jer se nalaze na obali, fantastično su uređene i oni koji su ih sebi pravili znali su šta valja. Pogled na more, trava, sunce, iguane.. ma šta više tražiti. Nema visokih piramida, ali je poprilično fino. Čak je moguće otići na obalu i okupati se u toku obilaska ruševina što mnogi i iskorištavaju. Recimo da mene ruševine Tuluma više podsjećaju na Jelisejske poljane nego na bilo koje druge meksičke ruševine .

Vjerovatno standradna procedura ali fakat je previshe. Nisam bio tamo ali na sajtu pise da trebas da to ostavis u autu ili u sanducicu na zeljezcnikoj stanici a ne kod njih na ulazu.

Da, hvala. Otkazao sam let i nashao novi. Letim malo duze, preko Amsterdama i Mexico Cityja ali nemam problema sa USA. Stvarno su.... u USA Ambasadu u Bernu mozes da udjes samo sa dokumentima za vizu (telefon i sve ostalo moras vani da ostavis)... ma fakat pretjeruju.

Nije mi jasno i gubim se u informacijama koje nalazim na netu. Imam bosanski pasos, zivim u Svici i putovao bih iz Ciriha preko Londona i NewYorka za Cancun. To je sve jedan let, samo se u NY I Londonu presjeda. Glavno pitanje: Da li mi treba viza sa GB i USA? Po novim / najnovijim zakonima? hvala, izgubljen sam i zbunjen.