Boris Maksimović

"Hadžiluk plemenitom snu", zbirka putopisa našeg urednika iz Banjaluke Borisa Maksimovića, čije ste blogove imali priliku da čitate i na našem sajtu, rasprodata je i u toku je priprema drugog izdanja. Boris je i na našem sajtu objavio brojne tekstove od kojih je Kopenhagen izazvao posebnu pažnju, a tu su i njegove priče iz Italije. Više o knjizi, razlozima njenog nastanka i uopšte o putopisima možete pročitati u  intervjuu koji smo radili s Borisom "Čitava književnost je zapravo putopis". Još putopisa možete čitati na njegovom blogu Hodoljub. Ukoliko želite da kupite drugo izdanje u pretprodaji po posebnoj ceni od 600 dinara / 10 KM / 40 kuna + troškovi poštarine dovoljno je samo da pošaljete mejl na [email protected] . Za BiH su troškovi slanja 4 KM, a za region i inostranstvo 4,3 evra / 34 kune / 540 dinara. Pročitajte Drugo izdanje zbirke putopisa "Hadžiluk plemenitom snu"

Muzej je neka vrsta crkve, sakralnog objekta posvećenog umjetnosti i u njega se i ulazi sa nekom vrstom strahopoštovanja. Umjetnost traži kontemplativnu tišinu, traži vrijeme, kao i molitva. A molitva traži samoću. I kad je u društvu, čovjek mora da se makar u svojoj glavi osami, jer je molitva ipak neka vrsta razgovora. Slično je i u galeriji, najljepša stvar koja može da ti se desi jeste da ostaneš sam ispred slike koju gledaš kao u božanstvo. Tužno je što mnogi muzeji imaju sve, imaju čitave gradove u sebi, restorane, butike, suvenirnice, knjižare, samo tišine nemaju.Vječito gladni umjetnosti prosto nismo sigurni kako da se ponašamo u blizini djela koja su nam čitavog života prikazivana kao najveći domet ljudskog duha. U Firenci čekajući u beskonačnom redu ispred galerije Ufici gledao sam kako neki mladi Španac sa sebe skida kilograme nakita koji su učinili da alarm zapišti kao da bombu pokušava da prokrijumčari. Prvo je skinuo neku veliku kajlu sa vrata koje se ne bi postidio... Pročitajte Oda tužnim muzejima

Ovako, ja bih svima preporučio "Maxi" restoran ispod Boske (to vam je sami centar) u suterenu. Preko puta kina Palas http://maxi.ba/moj-maxi/maxi-restoran/ Tu možete da pojedete nešto "na kašiku", a bogami i na viljušku i nož za strašno male pare. Grah 1 KM, gulaš oko 2 KM. Cijeli obrok sa mesom, salatom i bog zna čim će vas izaći oko 2-3 evra, zavisi šta odaberete, a ima svega. Pekare "Manja" su ok mjesto, pekara "Klas" na Mejdanu (Obilićevu) pravi jako dobru hranu i predivno mastan burek. Svi kad dođu u Banjaluku odmah hoće na ćevape, ali nažalost, kultura jedenja ćevapa u gradu je, bar se meni čini, odavno na izdisaju, ne sjećam se kad sam zadnji put nekoga čuo da je onako otišao na ćevape. "Cap-cap" roštiljnice su meni sasvim dobro mjesto (radi se o leskovačkom roštilju uglavnom), đačka pljeskavica vam je 2 KM, garantujem da narednih 8 sati nećete imati potrebu za drugom hranom. To je ono što mi je sada palo na pamet, ako se sjetim još nečega, javiću.

Ulazim u grad, šetam se ulicama, ispijam kafu dok posmatram čemprese i platane, prolazim kraj Njegoša i Dučića, jedem špice dok se odmaram u obližnjem parku, penjem se na okolna brda i posmatram grad, njegove crvene krovove i sivo-bijele fasade, buljim u Leotar te pratim tok rijeke koja se provlači ispod mostova, njenu boju i refleksiju, spuštam se do nje i posmatram njeno zabetonirano korito na pojedinim mjestima, posmatram je i vidim Trebinje onakvo kakvo jeste, u svom punom sjaju mediteranskog grada sa mirisom soli bez mora, prebukirano i živo tokom ljeta, a ostatkom godine uspavano, sa obrisom na površini kao ogledalo koje pruža uvid u duh ovog mjesta lelujajući na povjetarcu ili sa udarom vesla.Duž njenog toka se mogu naći tragovi ljudskog postojanja stari preko 40.000 godina, od Crvene stijene u Crnoj Gori, preko tumula oko Popovog polja, pa sve do ranohrišćanskih obilježija koji imaju značaj za pravoslavnu tradiciju.Trebišnjica, nekada jedna od najdužih prirodnih ponornica sa svojih 187... Pročitajte Trebišnjica, zauzdana rijeka

Ma ništa

Nakon sat vremena vožnje autom od Barija ka jugu stiže se u Ostuni. To je jedan blještavo bijeli grad i tu bjelinu duguje vjekovnoj tradiciji bojenja zidova krečom, što nije bio slučaj u čitavoj Italiji. Zbog blizine nalazišta tradicija krečenja je krenula još tokom srednjeg vijeka i to im je spasilo nebrojeno mnogo života. U početku su ljudi koristili kreč da bi bilo bar malo vidljivije u noćima kad mjesec sija. Ali kasnije, kada je kuga krenula da hara, samo je Ostuni ostao pošteđen, jer je kreč ubijao ono najprljavije što bi se našlo na zidovima.Ovaj grad predstavlja pravi biser italijanskog juga, relativno nepoznat strancima u odnosu na druge gradove, ali upravo zbog toga privlačan onim zaljubljenicima koji se još uvijek nadaju pronalasku one prave Italije. Dobro vino, prelijepe tamnopute žene koje u svom pigmentu nose sjećanje na Veliku Grčku, starice sve u crnom, ogromne smrtovnice velike kao plakati za koncerte koje govore da se tu smrt poštuje kao i život, ako ne i više. I blizina mora koja to sve... Pročitajte Ostuni ili put u srce juga

Čovjek mora da se kreće. Mora, jer će u suprotnom povjerovati da je ono malo prostora što ga okružuje čitav svijet, a ostatak svijeta samo apstraktni pojam – tamo negdje. Mora i zbog toga što će u suprotnom biti serijski proizvod svoje okoline, umjesto da okolina bude bar djelimično njegov proizvod, trag njegovog postojanja, znak da je tu neko živio. Čovjek mora da mijenja tačku sa koje gleda na svijet.I često, ta nova tačka ne mora da bude ni bolja ni gora od one koju smo napustili. Dovoljno je samo da bude drugačija. I to je dosta da se neke stvari promijene u čovjeku. Nove perspektive donose nova razmišljanja, otvaraju nove vidike, tjeraju nas da preispitamo istinitost naših uvjerenja, osnovanost naših strahova i opravdanost svih naših nadanja. Nova mjesta nam na neki nevjerovatan način otkrivaju tajne našeg mjesta, koje ne primjećujemo upravo zbog toga što smo tu čitav život i čuda nas ne iznenađuju više zato što smo se na njih previše navikli.Naći se u nepoznatom gradu, u drugoj zemlji, bez igdje... Pročitajte Na obali Garda jezera

Kako čovjek da putuje bez kompleksa?Odeš po prvi put sam u inostranstvo i gledaš svu tu finu djecu koja nemaju pojma šta znači čekati u redovima ispred ambasada po kiši i suncu, ne znaju šta znači trpiti „zulum" stranih diplomatskih pravila u vezi sa vizama koja se baš na tvojim leđima tog dana lome i domaćih aparatčika koji su povjerovali da ih rad u nekoj stranoj ambasadi uzdiže iznad domorodačkog stanovništva kojem su do juče pripadali. Dobiješ stipendiju i putuješ u Sarajevo sa nadom da će proces dobijanja vize proći bez problema, a to nikada ne prolazi bez problema. Onda otputuješ i šetajući milanskim ulicama gledaš njemačke pubertetlije kako šetaju tuda kao po komšiluku. Platili su svoj let dvadesetak evra, nisu morali da prevale dvjesto kilometara da popune formular za vizu niti da se svađaju s Ciganima koji hoće da uđu preko reda u ambasadu, lokalne cijene im nisu astronomske i ne moraju da računaju svaki cent i razmišljajući o svemu tome počinješ da osjećaš kompleks niže vrijednosti što si... Pročitajte O frustracijama i paralelnim dimenzijama

Hrvoje Ivančić je jedan od najpoznatijih hrvatskih putopisaca novije generacije. Po struci profesor istorije, po opredjeljenju pisac, novinar i prije svega - putnik. Povog ovog razgovora je njegovo prvo gostovanje u Beogradu, gdje dolazi da promoviše svoju novu knjigu Samsara - put na Istok. Pričali smo s njim o putovanjima, filmovima, knjigama, ljepotama ovog dunjaluka, ali i o mnogo čemu drugom.Hajde da počnemo s jednim pitanjem koji ti ljudi postavljaju prečesto, a to je "Koliko si zemalja do sada obišao?" Ali i pored toga "nominalnog" broja zemalja, koliko računaš da si ih zaista obišao, da si zadovoljan svojim prolaskom kroz tu zemlju i time šta si tamo naučio i saznao?Iskreno, prestao sam brojati oko broja pedeset. Taman mi je tad to prestalo biti važno. Prije dok ih nisam obišao pedeset govorio sam da sam ih proputovao pedeset, a sad kad sam ih proputovao više, držim se istog broja. Regije koje često obilazim su istočna Afrika i Bliski istok. Tu je dakako i Indija. Pored vlastite europske kulture... Pročitajte Hrvoje Ivančić: Proglasio bih putovanje ustavnom kategorijom

Učini da umrem Ovog časa, Bože, Samo ostavi moje oči na svijetu! Neka gledaju — kako pjacom Duomo — prolaze žene.— Abdulah Sidran, „Molitva u Milanu"Nije lako napisati putopis. Zato što putopis ne služi samo kao smjernica onima koji će da putuju, već i onome koji ga piše, da još jedanput sabere iskustva, da od svegа što je vidio, čuo i osjetio probere ono najbolje i najljepše i svim tim ukrasi samog sebe. Nije lako napisati putopis zato što ni putovanje nije nešto jednostavno što bi tek tako moglo da se definiše i prepriča na par stubaca novinskog teksta. Putovanje je puno više od turizma, putovanje je je jedan vid duhovnosti, otkrivanje i premošćavanje puta do samog sebe. Jer jedini način da čovjek vidi svoje korijene je da ih iščupa.Kretanje ljudi u milanskom metrou u trenutku kad se sudaraju ljudi koji izlaze i ulaze u njega najviše liči na kretanje meduze u moru. Kao da se neko pulsiranje iz neke više sfere spustilo na ljude i postalo glavni obrazac... Pročitajte Milano ili grad kralja Mide

Hvala na lijepim riječima, ali kada 12 godina putuješ dva puta dnevno tom trasom prije ili kasnije počneš da uočavaš neke detalje koji počnu da te kopkaju

Da se nadovežem na one gore što sam spomenuo, a što sam čuo od svoje stare: Da te čovjek pošalje po smrt naživio bi se. Mislim da nije potrebno nikakvo daljnje objašnjenje

Inače, danas je zapaljen jedan reno sa srbijanskim registarskim oznakama u Mostaru, a skinuta su i sve četiri točka prije mjesec dana sa jednog pežoa, takođe sa srbijanskim tablicama

Eh, mi kad smo na moru sa bh. tablama niko te ne zagleda jer možeš biti i musliman, a to je nekako puno bolje nego biti Srbin Šalu na stranu, ja sam par puta stopao kroz Dalmaciju i naravno da sam se upuštao u razgoore (mislim, to i jeste bio cilj, mogao sam i busom). Nisam imao nikakvih problema, naprotiv. Odakle si? - Banjaluka. Šta radiš? - Studiram srpski. Zaista nisam imao problema. Naravno, uvijek možeš naletjeti na neke idiote ili recimo tuku u prodavnici pa kad tražiš "hljeb" ona kaže "mislite, kruh?!" kao da Srbi ne koriste riječ kruh, ali sve su to minorne situacije.

Joj, hvala ti puno, bolji odgovor nisam mogao dobiti