Boris Maksimović

"Hadžiluk plemenitom snu", zbirka putopisa našeg urednika iz Banjaluke Borisa Maksimovića, čije ste blogove imali priliku da čitate i na našem sajtu, rasprodata je i u toku je priprema drugog izdanja. Boris je i na našem sajtu objavio brojne tekstove od kojih je Kopenhagen izazvao posebnu pažnju, a tu su i njegove priče iz Italije. Više o knjizi, razlozima njenog nastanka i uopšte o putopisima možete pročitati u  intervjuu koji smo radili s Borisom "Čitava književnost je zapravo putopis". Još putopisa možete čitati na njegovom blogu Hodoljub. Ukoliko želite da kupite drugo izdanje u pretprodaji po posebnoj ceni od 600 dinara / 10 KM / 40 kuna + troškovi poštarine dovoljno je samo da pošaljete mejl na [email protected] . Za BiH su troškovi slanja 4 KM, a za region i inostranstvo 4,3 evra / 34 kune / 540 dinara. Pročitajte Drugo izdanje zbirke putopisa "Hadžiluk plemenitom snu"

Muzej je neka vrsta crkve, sakralnog objekta posvećenog umjetnosti i u njega se i ulazi sa nekom vrstom strahopoštovanja. Umjetnost traži kontemplativnu tišinu, traži vrijeme, kao i molitva. A molitva traži samoću. I kad je u društvu, čovjek mora da se makar u svojoj glavi osami, jer je molitva ipak neka vrsta razgovora. Slično je i u galeriji, najljepša stvar koja može da ti se desi jeste da ostaneš sam ispred slike koju gledaš kao u božanstvo. Tužno je što mnogi muzeji imaju sve, imaju čitave gradove u sebi, restorane, butike, suvenirnice, knjižare, samo tišine nemaju.Vječito gladni umjetnosti prosto nismo sigurni kako da se ponašamo u blizini djela koja su nam čitavog života prikazivana kao najveći domet ljudskog duha. U Firenci čekajući u beskonačnom redu ispred galerije Ufici gledao sam kako neki mladi Španac sa sebe skida kilograme nakita koji su učinili da alarm zapišti kao da bombu pokušava da prokrijumčari. Prvo je skinuo neku veliku kajlu sa vrata koje se ne bi postidio... Pročitajte Oda tužnim muzejima

Ovako, ja bih svima preporučio "Maxi" restoran ispod Boske (to vam je sami centar) u suterenu. Preko puta kina Palas http://maxi.ba/moj-maxi/maxi-restoran/ Tu možete da pojedete nešto "na kašiku", a bogami i na viljušku i nož za strašno male pare. Grah 1 KM, gulaš oko 2 KM. Cijeli obrok sa mesom, salatom i bog zna čim će vas izaći oko 2-3 evra, zavisi šta odaberete, a ima svega. Pekare "Manja" su ok mjesto, pekara "Klas" na Mejdanu (Obilićevu) pravi jako dobru hranu i predivno mastan burek. Svi kad dođu u Banjaluku odmah hoće na ćevape, ali nažalost, kultura jedenja ćevapa u gradu je, bar se meni čini, odavno na izdisaju, ne sjećam se kad sam zadnji put nekoga čuo da je onako otišao na ćevape. "Cap-cap" roštiljnice su meni sasvim dobro mjesto (radi se o leskovačkom roštilju uglavnom), đačka pljeskavica vam je 2 KM, garantujem da narednih 8 sati nećete imati potrebu za drugom hranom. To je ono što mi je sada palo na pamet, ako se sjetim još nečega, javiću.

Ulazim u grad, šetam se ulicama, ispijam kafu dok posmatram čemprese i platane, prolazim kraj Njegoša i Dučića, jedem špice dok se odmaram u obližnjem parku, penjem se na okolna brda i posmatram grad, njegove crvene krovove i sivo-bijele fasade, buljim u Leotar te pratim tok rijeke koja se provlači ispod mostova, njenu boju i refleksiju, spuštam se do nje i posmatram njeno zabetonirano korito na pojedinim mjestima, posmatram je i vidim Trebinje onakvo kakvo jeste, u svom punom sjaju mediteranskog grada sa mirisom soli bez mora, prebukirano i živo tokom ljeta, a ostatkom godine uspavano, sa obrisom na površini kao ogledalo koje pruža uvid u duh ovog mjesta lelujajući na povjetarcu ili sa udarom vesla.Duž njenog toka se mogu naći tragovi ljudskog postojanja stari preko 40.000 godina, od Crvene stijene u Crnoj Gori, preko tumula oko Popovog polja, pa sve do ranohrišćanskih obilježija koji imaju značaj za pravoslavnu tradiciju.Trebišnjica, nekada jedna od najdužih prirodnih ponornica sa svojih 187... Pročitajte Trebišnjica, zauzdana rijeka

Ma ništa

Nakon sat vremena vožnje autom od Barija ka jugu stiže se u Ostuni. To je jedan blještavo bijeli grad i tu bjelinu duguje vjekovnoj tradiciji bojenja zidova krečom, što nije bio slučaj u čitavoj Italiji. Zbog blizine nalazišta tradicija krečenja je krenula još tokom srednjeg vijeka i to im je spasilo nebrojeno mnogo života. U početku su ljudi koristili kreč da bi bilo bar malo vidljivije u noćima kad mjesec sija. Ali kasnije, kada je kuga krenula da hara, samo je Ostuni ostao pošteđen, jer je kreč ubijao ono najprljavije što bi se našlo na zidovima.Ovaj grad predstavlja pravi biser italijanskog juga, relativno nepoznat strancima u odnosu na druge gradove, ali upravo zbog toga privlačan onim zaljubljenicima koji se još uvijek nadaju pronalasku one prave Italije. Dobro vino, prelijepe tamnopute žene koje u svom pigmentu nose sjećanje na Veliku Grčku, starice sve u crnom, ogromne smrtovnice velike kao plakati za koncerte koje govore da se tu smrt poštuje kao i život, ako ne i više. I blizina mora koja to sve... Pročitajte Ostuni ili put u srce juga

Čovjek mora da se kreće. Mora, jer će u suprotnom povjerovati da je ono malo prostora što ga okružuje čitav svijet, a ostatak svijeta samo apstraktni pojam – tamo negdje. Mora i zbog toga što će u suprotnom biti serijski proizvod svoje okoline, umjesto da okolina bude bar djelimično njegov proizvod, trag njegovog postojanja, znak da je tu neko živio. Čovjek mora da mijenja tačku sa koje gleda na svijet.I često, ta nova tačka ne mora da bude ni bolja ni gora od one koju smo napustili. Dovoljno je samo da bude drugačija. I to je dosta da se neke stvari promijene u čovjeku. Nove perspektive donose nova razmišljanja, otvaraju nove vidike, tjeraju nas da preispitamo istinitost naših uvjerenja, osnovanost naših strahova i opravdanost svih naših nadanja. Nova mjesta nam na neki nevjerovatan način otkrivaju tajne našeg mjesta, koje ne primjećujemo upravo zbog toga što smo tu čitav život i čuda nas ne iznenađuju više zato što smo se na njih previše navikli.Naći se u nepoznatom gradu, u drugoj zemlji, bez igdje... Pročitajte Na obali Garda jezera

Kako čovjek da putuje bez kompleksa?Odeš po prvi put sam u inostranstvo i gledaš svu tu finu djecu koja nemaju pojma šta znači čekati u redovima ispred ambasada po kiši i suncu, ne znaju šta znači trpiti „zulum" stranih diplomatskih pravila u vezi sa vizama koja se baš na tvojim leđima tog dana lome i domaćih aparatčika koji su povjerovali da ih rad u nekoj stranoj ambasadi uzdiže iznad domorodačkog stanovništva kojem su do juče pripadali. Dobiješ stipendiju i putuješ u Sarajevo sa nadom da će proces dobijanja vize proći bez problema, a to nikada ne prolazi bez problema. Onda otputuješ i šetajući milanskim ulicama gledaš njemačke pubertetlije kako šetaju tuda kao po komšiluku. Platili su svoj let dvadesetak evra, nisu morali da prevale dvjesto kilometara da popune formular za vizu niti da se svađaju s Ciganima koji hoće da uđu preko reda u ambasadu, lokalne cijene im nisu astronomske i ne moraju da računaju svaki cent i razmišljajući o svemu tome počinješ da osjećaš kompleks niže vrijednosti što si... Pročitajte O frustracijama i paralelnim dimenzijama

Hrvoje Ivančić je jedan od najpoznatijih hrvatskih putopisaca novije generacije. Po struci profesor istorije, po opredjeljenju pisac, novinar i prije svega - putnik. Povog ovog razgovora je njegovo prvo gostovanje u Beogradu, gdje dolazi da promoviše svoju novu knjigu Samsara - put na Istok. Pričali smo s njim o putovanjima, filmovima, knjigama, ljepotama ovog dunjaluka, ali i o mnogo čemu drugom.Hajde da počnemo s jednim pitanjem koji ti ljudi postavljaju prečesto, a to je "Koliko si zemalja do sada obišao?" Ali i pored toga "nominalnog" broja zemalja, koliko računaš da si ih zaista obišao, da si zadovoljan svojim prolaskom kroz tu zemlju i time šta si tamo naučio i saznao?Iskreno, prestao sam brojati oko broja pedeset. Taman mi je tad to prestalo biti važno. Prije dok ih nisam obišao pedeset govorio sam da sam ih proputovao pedeset, a sad kad sam ih proputovao više, držim se istog broja. Regije koje često obilazim su istočna Afrika i Bliski istok. Tu je dakako i Indija. Pored vlastite europske kulture... Pročitajte Hrvoje Ivančić: Proglasio bih putovanje ustavnom kategorijom

Učini da umrem Ovog časa, Bože, Samo ostavi moje oči na svijetu! Neka gledaju — kako pjacom Duomo — prolaze žene.— Abdulah Sidran, „Molitva u Milanu"Nije lako napisati putopis. Zato što putopis ne služi samo kao smjernica onima koji će da putuju, već i onome koji ga piše, da još jedanput sabere iskustva, da od svegа što je vidio, čuo i osjetio probere ono najbolje i najljepše i svim tim ukrasi samog sebe. Nije lako napisati putopis zato što ni putovanje nije nešto jednostavno što bi tek tako moglo da se definiše i prepriča na par stubaca novinskog teksta. Putovanje je puno više od turizma, putovanje je je jedan vid duhovnosti, otkrivanje i premošćavanje puta do samog sebe. Jer jedini način da čovjek vidi svoje korijene je da ih iščupa.Kretanje ljudi u milanskom metrou u trenutku kad se sudaraju ljudi koji izlaze i ulaze u njega najviše liči na kretanje meduze u moru. Kao da se neko pulsiranje iz neke više sfere spustilo na ljude i postalo glavni obrazac... Pročitajte Milano ili grad kralja Mide

Hvala na lijepim riječima, ali kada 12 godina putuješ dva puta dnevno tom trasom prije ili kasnije počneš da uočavaš neke detalje koji počnu da te kopkaju

Da se nadovežem na one gore što sam spomenuo, a što sam čuo od svoje stare: Da te čovjek pošalje po smrt naživio bi se. Mislim da nije potrebno nikakvo daljnje objašnjenje

Inače, danas je zapaljen jedan reno sa srbijanskim registarskim oznakama u Mostaru, a skinuta su i sve četiri točka prije mjesec dana sa jednog pežoa, takođe sa srbijanskim tablicama

Eh, mi kad smo na moru sa bh. tablama niko te ne zagleda jer možeš biti i musliman, a to je nekako puno bolje nego biti Srbin Šalu na stranu, ja sam par puta stopao kroz Dalmaciju i naravno da sam se upuštao u razgoore (mislim, to i jeste bio cilj, mogao sam i busom). Nisam imao nikakvih problema, naprotiv. Odakle si? - Banjaluka. Šta radiš? - Studiram srpski. Zaista nisam imao problema. Naravno, uvijek možeš naletjeti na neke idiote ili recimo tuku u prodavnici pa kad tražiš "hljeb" ona kaže "mislite, kruh?!" kao da Srbi ne koriste riječ kruh, ali sve su to minorne situacije.

Joj, hvala ti puno, bolji odgovor nisam mogao dobiti

Ovog ljeta idem na Hvar, tačnije u Jelsu, pa me interesuje ima li tamo nekih čudnih, bizarnih mjesta, nešto ne-znam-ni-ja-šta, dobrih kafića, nešto što bi vrijedilo da se vidi. Osim toga, interesuje me kakva su vam iskustva, cijene, ljudi, kamene plaže bez trunke pijeska, šta god Da, idem na odmor, da odmorim i glavu i sve ispod glave, ali kontam bar malo nešto da vidim pored toga, da ne bude 100% turistički boravak. Anyone?

Relja, hvala na lijepim riječima Bio sam i u Neumu, mislim da je to nešto kao bh. Sutomore, nije baš na najpopularnijem glasu kao ljetovalište Sad je tek posebno zanimljivo jer je Lagumdžija, ministar spoljnih poslova, dao saglasost da turski brodovi uplove u neumsku luku. Što je jedan drugi političar rekao, to je kao da na Jahorini usred skijaške sezone imate vježbe tenkova

Zdravo Jedan moj kolega s posla je baš sada u Dominikani, tamo mu živi buraz. Sa kolegom sam negdje prošle godine radio reportažu, pa možda nađeš neki koristan podatak. http://hodoljub.wordpress.com/2013/04/02/dva-lica-dominikane-i-dio/ http://hodoljub.wordpress.com/2013/04/13/dva-lica-dominikane-ii-dio/

Kako se izdaje e-verzija? Je li to prosto pravljenje pdf-a ili ima neka pravna procedura koja mora da se ispoštuje?

Izdavač je samo pravno tijelo. To vam treba da ima nešto na koricama. Izdavač je, je li, i Klub putnika, ako to ima u statutu. Ni izdavač ti ne garantuje distribuciju. Kao što je neko rekao, jedno je izdavač, drugo distributer. Vi distribuciju možete i sami da uradite, postoje knižare koje imaju svoje "filijale" po cijeloj Srbiji, odete do centrale pokažete knjigu, dogovorite se o uslovima i bog te vidio. Kako god okrenete, ne gine vam turneja od grada do grada i promocija, ali jebem li ga - Klub putnika smo - valjda to ne bi trebalo da bude problem. Kod mene je to bilo ovako. Kada sam izdao Hadžiluk plemenitom snu otišao sam u knjižaru Kultura. Imaju knjižare u Tuzli, Banjaluci i Sarajevu. Oni su mi rekli ovako: "Rabat ispod kojeg mi ne možemo da idemo je 30%. PDV je 17%. Ostalo ide tebi." To znači da od jedne knjige mogu da popijem jedno pivo. Onda sam ja rekao, dajte bar dvije marke da dignem cijenu da od jedne mogu da zaradim dva piva, ukoliko odbijem troškove štampanja. I sa Kulturom sam imao sjajan odnos.Bilo je malo teže doći do njih ali sve smo riješili u dva susreta. Ali recimo, myBook, bivši Evrogiunti, u Banjaluci, samoinicijativno je digao cijenu moje knjige duplo, od kojeg - pogađate - meni ne ide ništa, a i da ide nisam planirao da bude više od 10 KM, majku mu jebem. Zato kad me neko pita gdje može knjiga da se kupi ja njih uopšte ne spominjem. Jedan moj kolega je imao problem da objavi tekst o mojoj knjizi u Blicu, jer ja radim u Pressu. Ne zato što bi se neko iz mojih novina ljutio, nego jednostavno zato što ja radim u Pressu. Ima tu još milion stvari koje bih mogao da spomenem, ali nema ni mjesta ni vremena za to. Samo vi to izdajte na svijet, ja bih preporučio u sopstvenoj organizaciji, a knjiga će već da stvori sopstvenu sudbinu.

Ja nešto razmišljam o ovom. Takahiro nije ni mislio dolaziti na Balkan, tj. u zemlje bivše Jugoslavije. Čovjek je imao ideju da malo švrlja po Zapadnoj Evropi, pa je grubi plan bio da preko Turske i Irana nastavi nekako kopnom prema Japanu. Šta je bilo svi znamo Ja sam ga pozvao još tada da dođe, i iako je rekao da sumnje u to, ipak je došao, bio kod mene, otišao u Mostar, Sarajevo, Čačak (kod Dušana i Saleta) pa Beograd (kod Slobe, Saleta, opet i svih ostalih iz PK), pa Novi Sad, kod Lazare, pa onda prema Rumuniji. Ne želim sad da upadam u klišeje tipa da je PK ambasador ovog našeg frtalja zemlje, ali... Zamislite taj trenutak, čovjek ima neku ideju, u glavi ima neke planove i zahvaljujujući tom inkubatoru odlučio je da ih skroz promijeni. Koliko nas je upoznao u Putničkoj kući, sve nas je posjetio kasnije, a kod većine i boravio u kući. Nisam vjerovao da će biti tako, ali bilo je. E, ti mostovi su ono što ostane nakon svega Znam da svi to već znaju, ali nije loše da se podvuče još jedanput.

Ova Pepe baš zanimljivo djeluje, nisam znao za njega. Hvala puno za preporuku

Čita li neko ovoga čovjeka? http://www.independent.co.uk/voices/comment/the-middle-east-we-must-confront-in-future-will-be-a-mafiastan-ruled-by-money-9272265.html Ja ga mnogo volim, mislim da je čovjek koji čuva koliko-toliko obraz zapadnog izvještavanja sa Bliskog istoka i uopšte sa kriznih žarišta u svijetu. Imate li vi nekoga kome možete vjerovati i čiji tekstovi vam se sviđaju?

Pa divno!

Evo jedna slična italijanska Onda (talas) Gabriele D'Annunzio http://balbruno.altervista.org/index-863.html Ne mora se znati italijanski da se shvati igra (čak i kad ga znaš teško je razumjeti pjesmu)