Vec smo pomenuli da smo, sasvim neplanirano, morali da se pomirimo sa cinjenicom da se nastavak naseg putovanja odlaze za dobre dve nedelje. Naime, kako je u toku sezona godisnjih odmora, sve vozne karte u Rusiji rasprodate su nedeljama unapred. Dva dana smo proveli bezuspesno trazeci karte iz bilo gde za bilo gde, da bismo konacno zakljucili da nam je jedino preostalo da se oprobamo u drevnoj umetnosti cekanja, staroj koliko i svet, ako ne i vise...

U teoriji cekanja, jedno od centralnih mesta zauzima Tacka cekanja. Tacka cekanja, po definiciji, predstavlja takvo mesto gde, tokom cekanja, vreme ne prolazi suvise sporo, a novac ne odlazi suvise brzo. Ovakvu tacku obezbedila nam je stara prijateljica Darja, koja trenutno zivi u malom selu Abramcevu (posjelak Umetnika), nedaleko od Moskve.

Prica o Abramcevu

Drug Seva Mamontov je, jednog dana, 30-ih godina, pomislio kako bi bilo bas zgodno da svi umetnici zive na jednom mestu. Kako ovaj imucni vizionar nije bio covek samo od misli, vec i od dela, resio je da postane mecena, i sagradi naselje za umetnike.

Tu je, na primer, ziveo cuveni sovjetski slikar Vasnjecov, kao i Valentin Sjerov koji je naslikao nadaleko, ili barem u Rusiji, poznatu "Devojku sa breskvama" (Девочка с персиками).


U selu se nalazi i stara crkva, koju je, za vreme Saveza, kupio jedan skulptor, i pretvorio je u svoj atelje.

Kuca u kojoj mi, ovih dana, zivimo, pripadala je hirurgu Uspenskom, koji se ovde doselio tridesetih, kako bi lecio umetnike, a koji je ostao upamcen po tome sto je odecu ushivao hirushkim koncem, a povrce sekao skalpelom. Njegov sin takodje je bio doktor, a kada je on umro kuca je potpuno napustena, sve dok se u nju nije uselila nasa sadasnja domacica Hristina, sa svojom shestogodishnjom cerkicom Ritom, a sve to po nagovoru Darje koja i sama stanuje ovde.

U Abramcevu postoji gusta shuma, bogata pechurkama i divljim malinama, mnoshtvo naherenih drvenih kucica, neizbezni zeleni prud, i hrast koji je posadio Gogolj lichno.

Dachna zhizni

Hristina ima 30 godina, profesija su joj nokti, a na posao, u Moskvu, odlazi dva puta nedeljno na po par sati. Ostalo vreme provodi pokusavajuci da zakrpi i od pomahnitale flore zashtiti svoju drvenu kucicu koja svakog trenutka preti da se srushi.

Ratnici u borbi protiv nemani Vremena postali smo i mi sami, naoruzani testerom (пила), sekirom (тапор), cekicem (молоток), ekserima (гвозды), kanapima (веревка), krpama (тряпка), farbom (краска), shrafcigerima (отвертка)....

Osim gore pomenutih, stanovnici dache su i machor (кoт), ptichica (птичка), jezh (ежок), pacov (крыса), pas (собака), veverica (белка)...

Prva komshinica je babushka po imenu Anjuta, po zanimanju taksista, stara 70 i kusur godina, koja izgleda kao da je upravo izashla iz Dzarmushevog filma, sa cigaretom uvek u uglu usana, drechavo nashminkana, napuklim glasom preko chashe votke pripoveda lucidne priche i uchi ljude kako se pravilno cepaju drva velikom sekirom. Moramo pomenuti i njenu kucu koja predstavlja pravi pravcati muzej u koji je ko zna koliko generacija dovlachilo najrazlichitije predmete, naizgled bez ikakvog poretka i logike.

Sergejev posad

Najudobnije prevozno sredstvo u Podmoskovlju jeste voz, koji je, verovali ili ne, besplatan, ukoliko ste spremni malo da rizikujete. Tako stigosmo i u gradic Sergejev posad, jedan od gradova Zlatnog prstena. Tu se nalazi chuveni manastirski kompleks - lavra, naravno, sa zlatnim kupolama i zvezdicama. Veoma ruski, pogledajte sliku.

U Abramcevu cemo ziveti do utorka uvece, a onda, dobri za nekoliko kilograma, sa dlanovima nazuljenim od raznovrsnih alatki, sedamo na trodnevni voz za Bishkek, prestonicu Kirgizije.