Osunchani i okupani, odluchili smo da zavirimo i u planinske krajeve koji okruzuju jezero Isik Kulj. U Karakol, tipichno veseo kirgiski gradic, stizemo u popodnevnim chasovima, taman da malo procunjamo pre planinske shetnje planirane za sutradan.

Pomislili bismo da je gradic pomalo monoton, da nas nisu demantovali uchestali defilei zivotnjskih trupa, koje bi za tren oka okupirale ulicu, osvojili paznju publike, izmamili razgaljene osmehe, i u sledecem trenutku nestali kao da ih nikada i nije bilo tu...

Tako su nas uveseljavale dezmekaste ovce, buchna jata gusaka, pomamljena zhdrebad, razigrani shtenci... Nishta, medjutm, nije dovoljno zanimljivo da prekine grupice dece koja se, svaka na svom cosku, predano bavi svojom baricom, rupom ispod trafike, ili kakvom drugom samo deci dostupnom chuchecom zanimacijom.

Od oljushtenih komunistichkih stambenih blokova odmarali smo se u velikom parku prepunom chetinara, u chijim gornjim spratovima zivi mnoshtvo ljubopitljivih veverica, a u prizemlju - balbali, stari brkati nadgrobni spomenici...

U potrazi za bilo kakvim nocnim zivotom, zavrshili smo u kafani Nargiz, jedinom mestu u blizoj okolini koje nije bilo potpuno opustelo. Ovde se pije najbolji "chaj sa slivkami" (nakon vishe dana razmatranja zakljuchujemo da je to chaj sa nechim izmedju mleka i shlaga, mnjam), a nocu se okuplja staro i mlado, da u poodmaklim fazama pijanstva na sav glas peva kirgiske pop hitove, koji nam i nehotice prirastaju za srce.

Medju idolima je trenutno Roma Zver, koga mozete videti i na koricama shkolskih sveski...

Za to vreme, na ulicama se moze sresti eventualno poneki duh, i taksi parkiran ispod zutog trepcuceg svetla ugasenog semafora (jedino ulichno svetlo, naravno).

Osim kafane koju smo odmah proglasili za "nashe mesto", najbolja stvar u Karakolu su torte i kolachi; uopshte, cela Kirgizija je prepuna neverovatno jeftinih torti koje se prodaju i kupuju na veliko gde god vam pogled skrene.

Karakolska autobuska stanica poseduje tablu za koju je privezana crna ovca, i mada na tabli nije napisan red voznje, ipak je jasno naznacheno da je javni prevoz ponos nacije, te ga zato valja chuvati.

Stochna pijaca

Centralno deshavanje u Karakolu odvija se nedeljom rano ujutru, malo izvan grada - chuvena stochna pijaca. Da bismo stigli na vreme, ustali smo u cik zore, potroshili neshto vremena da pronadjemo mesto zbivanja jer chak i u onim ulicama koje imaju imena, to nije bash najeksplicitnije naznacheno... Ipak, nije proshlo dugo, i zaranjamo u nepregledno more razmahanih repova i vlazhnih toplih njushki...


Lako se privikavamo na atmosferu, iako sa svojom belom kozhom i odecom za koju i nismo shvatali koliko je upadljivih boja ovde izgledamo kao da smo upravo doleteli sa neke druge planete. U odeljku za konje je dostojanstveno, mashe se repovima, ponekad zarzhe, a bosonogi pripadnici konjske sorte stoje u redu za potkivanje, koje je nama delovalo pomalo surovo... Na drugom kraju, ljudi se naslanjaju na jaka ledja bikova i zmirkaju zajedno sa njima u ritmu kolektivnog dremeza koji ovde vlada. Iz ridjo-smedjeg mora promaljaju se bleshtavo beli rogovi i kape. Najzivahnije je u delu sa ovcama, koje u kruznim formacijama stoje isprepletane u snopove. Na svakom koraku srecemo chetiri u zemlju ukopane noge, dok ih druge dve na sve nachine argumentovano ubedjuju u neophodnosti kretanja...

Kasnije, dok sedimo u nekom parkicu i pijemo sok od anisa (izvrsnog ukusa, iako u potpunosti izgleda kao deterdzent za sudove), dugo josh promichu njushke, izdvojene iz uljuljkujuceg mnoshtva, sa svojim novim vlasnicima, u susret nekim novim zhivotima...