Abdul je turski kamiondžija arapskog porekla kojeg smo sreli već na početku putovanja, kod Smedereva. Vozio nas je odatle do Istanbula, bez pauze za spavanje.Tokom 22 sata vožnje pričali smo i sprijateljili se na čuvenom „kamiondžijskom“ jeziku koji u svakoj konverzaciji uzima drugi oblik, prilagođavajući se sagovornicima i njihovim govornim i gestikulacionim veštinama. (Postoji samo jedan osnovni element koji je zajednički svim razgovorima na „kamiondžijskom“, a to je dobra volja da se ostvari kontakt i razumevanje sa osobom sa kojom ćete provesti nekoliko narednih časova na putu.) Sa Abdulom, kamiondžijski se sastojao uglavnom od turskog i nemačkog, sa ponekom srpskom, engleskom ili arapskom rečju, bogato začinjen grimasama i pokretima ruku (ponekad i podizanjem obe ruke sa volana za vreme vožnje). Posle svih životnih, društvenih i političkih priča koje smo razmenili, Abdul je insistirao da u povratku iz Sirije svratimo u njegov dom u blizini sirijske granice i upoznamo porodicu o kojoj nam je toliko pričao. Taj srdačan poziv nismo ni mogli ni hteli da odbijemo.

 

Abdul je najmlađi od pet sinova uspešnog autoprevoznika iz Antakije. U tipičnoj arapskoj porodično-poslovnoj situaciji, otac je sve svoje sinove zaposlio kao kamiondžije u sopstvenoj firmi. Izgradio im je prostranu trospratnu zgradu sa šest stanova od po 160m2, kako bi po starom običaju svi bili na okupu, a u skladu sa novim vremena ipak svaka porodica imala nekakav nivo privatnosti. Putujući u svojim mlađim danima kamionom po Evropi otac je razvio savremene svetonazore, pa se nije mešao u izbor žena svojih sinova. Abdul, miljenik porodice, čekao je do 30. godine da se oženi. Tada se zaljubio u ljupku Turkinju, Ajlin i oženio je. Ajlin je imala 18 godina kada su se uzeli i rodila mu je rodila dve kćerke, Tulaj i Melek, koje su u vreme naše posete njihovom domu imale 4 i 6 godina.

 

Kada smo stigli u njihov dom, Abdul je pokazao Danijeli da sedne na kauč pored njegove žene, a meni da legnem, poput njega, na zaseban kauč. Posle toga nas je Ajlin sve vreme dvorila, ne dozvoljavajući Danijeli da joj pomogne u bilo čemu, a Abdul se iz ležećeg položaja premeštao u sedeći samo za vreme obroka. Jedno vreme sam pratio njegov primer, osećajući se sasvim udobno, ali posle sam odlučio da mi je nekako lakše ako sedim sve vreme, a Danijela je prešla na kauč na kojem sam bio i ja, pa smo tu sedeli zajedno. Devojčice, radosne što vide oca posle nedelju dana, stalno se penjale po njemu, zadirkivale ga, golicale i smejale se od sreće. Kada bi zazvonio telefon, jedna od devojčica bi otrčala da ga donese ocu i on je sve razgovore obavljao ne menjajući svoj položaj na kauču. Zato vreme, Ajlin je kuvala, prala, spremala i povremeno navraćala u dnevnu sobu da razmeni koju reč sa porodicom ili sa nama. I pored tako jasno razgraničenih rodnih uloga i položaja koji smo navikli da automatski tumačimo kao neravnopravan, stekli smo utisak da se nalazimo u skladnoj i sretnoj porodici. Abdul i Ajlin obraćali su se jedno drugom i svojim devojčicama sa ljubavlju, a njih dve su slobodno i veselo jurile po stanu. Osećaj prijatnosti i dobro raspoloženje širili su se po celoj kući... sve do popodneva drugog dana naše posete.

 

Tog drugog popodneva Abdulovi roditelji vratili su se sa neke svadbe na kojoj su bili celog vikenda. Čim su oni zakoračili u zgradu, Ajlin je otišla da obuče dugačku haljinu (do tada se kretala po kući u šortsu i majici), a svi mi – Abdul, devojčice i Danijela i ja bili smo pozvani kod dede i babe na popodnevnu kafu. Svi osim Ajlin. Učinilo mi se da je ona pred svekrom i svekrvom namah potisnula svoje veselo raspoloženje i odjednom postala veoma, veoma smerna, ali njihov susret je trajao kratko, samo koliko je bilo potrebno da nas pozovu na kafu. Kada smo prešli u stan Abdulovih roditelja, Danijela i ja smo ponovo bili razdvojeni: nju su pozvali da sedne sa ženama ostalih sinova (koji su bili na putu), a za mene je bio rezervisan poseban kauč, s tim što su ovaj put i muškarci sedeli. Stariji domaćini su se prvo ljubazno raspitali na tuskom za Danijelino i moje porodično stanje (rekli smo im da smo vereni, kao što smo i inače govorili u Siriji), za zemlje iz kojih dolazimo i utiske sa putovanja, a dalji razgovor vođen je isključivo na arapskom.

 
 
 

Tokom narednih sat vremena nisam razumeo gotovo nijednu reč, ali sam zbog toga još bolje mogao da posmatram govor tela i pokrete sagovornika. Glavnu reč vodila je Abdulova majka, a u razgovoru su se prekornim tonom ponavljala imena Ajlin, Tulaj i Melek. Abdul je očigledno bio u defanzivi i objašnjavao je nešto sa izrazom čoveka koji po stoti put ponavlja iste argumente, ali sa dužnim poštovanjem. Snaje su se povremeno uključivale sa po nekoliko reči, očigledno na majčinoj strani, dok je otac, nošen svojim mislima, gledao u pod i pušio.

Danijeli i meni se niko više nije obraćao, pa smo ćuteći i sa interesovanjem pratili razgovor koji nam je i pored jezičke barijere bio nekako poznat. Slutili smo da je „na tapetu“ nesklad između arapskih običaja i Ajlininog slobodnog ponašanja turske devojke. S vremena na vreme majka bi, verovatno frustrirana nerazumnim stavovima svoga sina podizala glas i tek tada bi se otac oglasio sporim, autoritativnim „Jala, jala...“, punim dostojanstva. Na taj način je podsećao svoju ženu da spusti ton na nivo koji pristojnost nalaže. Kao da je regulisanje porodičnih odnosa bio majčin zadatak, a da je otac bio tu samo da nju podseti da je taj nerazumni odrasli dečak zbog čije tvrdoglavosti ona mora da viče ipak njegov sin...

U jednom trenutku Abdul se okrenuo ka Danijeli i meni da nam na nemačkom kaže da oni raspravljaju o porodici nekih njihovih prijatelja, na šta smo mi saosećajno klimnuli glavama (jer i jesmo saosećali sa njim u toj situaciji). Posle toga je pozvao Danijelu da pomogne Ajlin u pakovanju naših stvari za put, jer se bližilo vreme našeg polaska, a meni je rekao da ostanem sa njima dok njih dve ne završe pakovanje. Danijela je pokušala da me pozove da joj se pridružim, a ja sam, obuzet domaćom atmosferom, kratko odgovorio: „Ne, hvala, samo me pozovi kad sve spakuješ.“ i ostao. Razgovor je počeo da jenjava, a kad je napokon presušio Abdul i njegova majka delovali su iscrpljeno, kao sportisti posle napornog meča koji se završio nerešenim rezultatom. Ubrzo posle toga, Danijela je završila pakovanje i bili smo spremni da pođemo.... Kada je cela familija izašla da nas isprati, Ajlin je stajala vidno po strani od ostalih i smešila nam se...