Moj preljubezni popo, piše umirući Orfelin svom prijatelju, više puta dohodio si u Novi Sad u dvor, i veliko želanije imao sam tebe videti... 

Još u juniju mesecu je, kaže, pisao da mu se od njegovih u manastiru ostavljenih stvari pošalje jedna nemačka knjiga, također tacn ili služavnik na kome sam deržao divite i pero, i najpače moje astalno zvonce. Treba mu zvonce, kaže, da bi dozvao čoveka koji ga neguje, jer ne može vikati niti iz kreveta ustati. U manastiru ništa tuđe nije pojeo, hleb je iz Novog Sada dobijao, jedino je vino njihovo pio. Njegove stvari neka slobodno zadrže, da trošak, ako je koji iz manastira na mene bio, one dovoljno dopunjavaju.

Neka k vragu i tacn ide; ali zvonce krajnje mi jest nuždno. Ono koštuje u Beču forint, eda manastir Remeta sa tom forintom potpomoći se bude?

Umirući Orfelin ne piše o velikim zanosima svog minulog života, nauci koja treba da služi običnom čoveku, svom nedavnom članstvu u Akademiji umetnosti u Beču ili o tome da iza sebe ostavlja više nego što staje u jedan ljudski vek. Ne piše o strašnom siromaštvu u koje je zapao ni o bolesti koja ga ubija. On želi samo knjigu vesma krupne štampe, svoj tacn za pribor za pisanje, a posebno zvonce moje, koje u kratkom pismu pominje čak pet puta.

Prekorevajući prijatelja što ga, došavši u Novi Sad, nije bolesnog obišao, Orfelin jetko kaže: vam bilo trudno ovako daleko pešice do mene doći, u varošici s kraja 18. veka u kojoj ništa nije bilo daleko. Ili oni vam ne iskazivali.

Da li mi se to priviđa kroz maglu prošlosti, ili Orfelin zaista, skrivenu u besnoj, nemoćnoj molbi da mu se vrati zvonce, u sitničavom svođenju računa, nudi pažljivu odstupnicu prijatelju? Evo, kao da šapuće, samo mi kaži da ti nisu rekli. Slaži me da nisi znao da sam tu.

Prosim kada dođeš u Novi Sad, ne propusti kakogod možeš ka meni doći.


U Novom Sadu,
29. okt. 1784.
Tvoj iskrenejši Orfelin.