Dogodilo se to jednog vrućeg ljetnog utorka 80-tih godina prošloga vijeka. Ljeto, vruće, onako kako samo u Banja Luci može da bude.
Radeći u kafani BSK u to doba je bila moja obaveza da skupim kahvenjake (džezve, fildžane i ostalo) po zanatskim radnjama u okolni Ferhadije džamije i kafane.
Tako u tom cugu zaređavši od limarske radnje Martinovića, do optičarske radnje Čengića, nakupih pune ruke kahvenjaka. Izlazeći iz optičarske radnje, punih ruku tacni sa kahvenjacima, bacih pogled na česmu, na ćošku ispred džamije Ferhadije, iz koje je tokom vrelih ljeta stalno tekla voda.
Ispred česme stoje trojica banjalučkih zafrkanata, koji jedan za drugim piju vode. Osvježavaju se. Tu nailaze dvije žene koje su došle u Banja Luku zato što je bio pijačni dan i koje su ne znam kako sa pijace nabasale na česmu. Hoće i one da se osvježe.
Stadoše u red da piju vode. Opet ova trojica se nešto pogledaju i pogledima se dogovoriše. Primjetih i ja tu njihovu igru očiju i već znajući ih od prije da će biti neka zafrkancija, stadoh i ako su mi ruke bile pune kahvenjaka, da vidim šta će biti dalje.
Tako prva dvojica se napiše vode, a ove dvije žene strpljivo čekaju. Dođe na red i treći – pij, pij, pij i kad se i on napi – malo se on izmače i kao preko česme onako glasnije povika u pravcu avlije Ferhadije: ”Efendija hvala, sad možeš da zavrneš vodu – mi smo pili”. Ove dvije žene vide šta se događa, da će ”Efendija da zavrne vodu” i da će one ostati žedne zavikaše u panici, obe iz sveg glasa u isti momenat: ”Efendija nemoj zavrtati vodu, samo još nas dvije da se napijemo!”
Ja kad sam to vidio, umalo mi nisu iz ruku poispadale sve one tacne, džezve i fildžani. Nas četvorica hoćemo da umremo od smijeha, a njima dvjema ništa nije jasno. Poslije par sekundi skontaše i one kako su se ”provalile ko čir” pa i ne popivši vode užurbano po vrućem banjalučkom danu se uputiše u pravcu centra, valjda odoše na autobus.
