Jednom, davno prije rata, sanjao sam da me Luburić vodi u svoju vilu da me pogubi. (Luburićeva vila, u snu i u stvarnosti, u prvom je susjedstvu. Mi smo na broju 23, a Luburić na 25. Istina, on je tu bilo prije četrdesetak godina, ali snovi često ne znaju za razliku u vremenu.) Dok me tako vodi i dok prolazimo pored naše kuće, ugledam Nonu kako stolnjak od ručka istresa kroz prozor.
Dozivam je, ali ona ne čuje.
Vidim stol u našoj trpezariji. Nakon ručka oko stola sjede moj otac, mama, Nono i – ja. Imam pet-šest godina.
Strah me je. Shvaćam zašto me Nona ne čuje kada je dozivam.
Luburić mi nešto govori, nešto kao: ne brini, to je sitnica, toliki su prije tebe zaklani.
I onda mi se odjednom prikaže da ništa od svega nije stvarno, da ja to sanjam i da mi Luburić u mome snu ne može ništa. Često se tako dogodi: san se odmakne, pretvori se u kino projekciju, koja još neko vrijeme traje, a onda se gasi, jer za nastavak nema interesa.
Tad mislim, budnim dijelom svijesti, kako se događa da ljudi umru u snu, samo se više ne probude, i nema nikakvog razloga da se i meni to sad ne dogodi. Dugo će mi trebati da se toliko razbudim da shvatim kako nemam razloga ni za ovaj strah.
—
Miljenko Jergović
