U parku s bistama narodnih heroja, preko puta doma kulture, u Bijelom Polju, sagrađen je spomenik od dva komada crnog mramora, navrh kojih je postavljen metalni monument, koji najprije nalikuje na golemi kuglični ležaj – ili kako se među svijetom kaže, kuglager – u čast četrdeset šestoro putnika iz vlaka Bijelo Polje – Podgorica, koji su 23. siječnja 2006. izginuli u željezničkoj nesreći kod mjesta Bioča.
Premda pogibija nije posljedica herojskoga čina, na spomeniku, uz njihova imena, stoji prigodan poetski tekst.
Poput heroja iz parka, i putnici su nosili imena od dvije vjere: pravoslavna i muslimanska.
Za heroje se pretpostavlja da su bili ateisti, dok se za putnike to nema po čemu znati.
Čitajući njihova u kamen upisana imena i godine rođenja, strani će putnik početi da zamišlja fizionomije, životopise, sudbine. Čime su se bavili, s kime su živjeli, jesu li do toga dana i časa – nesreća se dogodila u četiri popodne – imali sreće u životu.
Može tako stajati satima, nad imenima ljudi o kojima ništa ne zna, osim imena. Sve što zamisli, na neki je način istinito.
Od svih poginulih putnik najduže pamti ono u kamen uklesano bez imena i spola: “Selimović (novorođenče)”
Ljudsko biće Selimović, o kojemu nitko ne zna ništa, domaći koliko ni stranci, jer je prekratko boravilo na svijetu da bi se o njemu išta moglo znati. Kćerka nečija i sin.
—
Miljenko Jergović
