U toku rata u Prijedoru ubijeno je 3.183 ljudi, od čega 102 djece, 3.500 je nestalo, s područja Prijedora i Sanske doline protjerano je 53.000 osoba. Kroz koncentracione logore prošlo je 31.000 žena, muškaraca i djece. Arijana Denić je 1992. imala 17 godina. U Prijedoru je živjela sa bratom, ocem i majkom.
Arijana Denić: Crni dani za moju porodicu počeli su 30. aprila 1992. kada je moj otac sa ostalim kolegama nesrpske nacionalnosti morao napustiti svoje radno mjesto u SUP-u. Ali moj tata, optimista, čovjek vesele duše i iznad svega čovjek koji je još uvijek vjerovao u bratstvo i jedinstvo i pored toga nije dao ni naslutiti da bi nam se nešto loše moglo desiti. Uzalud su bili pokušaji njegovih prijatelja da mog brata i mene evakuiše u inostranstvo jer je slijepo vjerovao da će sve mirno proći. Dana 25. maja 1992. su ga njegove bivše kolege odvele u logor, a 28.maja je ubijen. U Prijedoru smo ostali brat, mama i ja. Tad je počela naša borba za preživljavanje. Na naredbu tadašnjih vlasti na našem balkonu smo objesili bijeli čaršaf i na ruci nosili traku kad bi išli vani sve do dana dok neko nije pucao na mamu i mene dok smo na balkonu prostirale veš. Upravo tog dana se komšija iz zgrade (radi njegove familije neću navoditi ime) vratio sa ratišta i od nekog saznao šta se desilo, utrčao je u naš stan i sklonio čaršaf sa našeg balkona i naredio da ga nikad više ni u kom slučaju ne vješamo.
Najteži momenat mi je bio kad sam saznala da mi je otac ubijen i jako dugo nisam mogla povjerovati da ga nema. Sve do dana kad su pronašli njegove kosti, punih 15 godina nakon što je ubijen, potajno sam se nadala da će se pojaviti negdje iza nekog ćoška. Ono što me najčešće muči jesu riječi tatinog bivšeg kolege pri jednom od upada i pretresa u naš stan. Na moje pitanje gdje je moj tata i kad će se vratiti, njegov odgovor je bio “dobićeš tatu ali u liješu”.
Imala sam 17 godina kad je sve počelo, u januaru 1993. sam napunila 18 godina. Tatine kosti su pronađene 2007. godine. Dan prije ukopa držala sam ih u rukama i sastavila njegov skelet. Dopustili su mi čak da budem nekoliko trenutaka sama sa njim. Odjeća je bila puna rupa jer je strijeljan. Pokopan je u ljeto 2007. godine u Kozarcu.
—
Za Kontrapress razgovarala Žarka Radoja (2013)
