Maršrutka je autobus, mal, žut i prljav, koji vas preveze s jednog kraja grada na drugi za samo 2 grivnje (30 KM feninga ili 15 euro centi). U tim autobusima ne postoje karte. Nema konduktera, revizora, niti formalnih stanica. Staju gdje god putnik podigne palac ili mahne rukom.
Kad se putnik ugura unutra, s ruke na ruku šalje novac šoferu, koji ovaj ubaci u kartonsku kutiju s improvizovanim pregradama za 10, 5 i 2 grivnje. Ako ima kusur i on se šalje s ruke na ruku.
I to bez riječi. Nema u maršutkama nikakve (hala)buke.
I kad ne može da plati , niko ga neće ružno pogledati, a kamoli reći mu nešto ružno.
U ukrajinskim maršrutkama sam upoznala tri fenomenalne žene: Vasilinu, Jess i Olgu. Da sam režiserka napravila bih film o njima, da imam dobar fotoaparat fotografisala bih njihove ruke, lica, oči, cipele, kosu i izložila u galeriji. Ali, nemam ništa od toga. Čak su mi i narativne tehinke očajne. Ipak, želim da podijelim ovu priču s vama.
Vasylyna ima 56 godina. Živi sama i svaki dan prelazi 2x ukrajinsko-poljsku granicu da ne bi umrla od gladi. Vasilina krijumičari votku u haljinama i vjeruje u Bogorodicu. Svaki put kad maršrutka prođe pored neke crkve, ona se preksti. A crkve su na svakih 3 minuta. Vasilina vjeruje da će je Majka Božja zaštititi od svake nevolje, jer ona ima veliko srce za svu ubogu djecu.
Kad čovjek živi u ovakvoj bijedi mora čvrsto da se uhvati za nešto, mislim dok je gledam. U suprotnom će poludjet.
Ponijela je sendvič sa sirom i jednu narandžu. Želi da ručak podijeli sa mnom.
– Vasilina, ja ne jedem hljeb. Ja jedem priče – kažem joj.
Smije se krezavim zubima.
Kad izađemo iz maršrutke, ona će stajati 5-10 sati pored magistralnog puta u Shehigniju, držat će u ruci bocu votke i vikati: „Ruska votka, jeftino. Ruska votka, ruska votka...." Ako bude imala sreće, neki naivni zapadnoevropski turist će zaustaviti svoj skupi auto, koji košta mogo više nego sve što je ona zakućila za četrdeset godina, vidjet će ćirilično pismo na deklaraciji i povjerovati da je votka ruska. Vasilina će zaraditi 5-10 eura. Zavisi koliko je turist kulturološki ignorant.
Ako ne bude imala sreće, u sumrak, kad njene noge budu otežale od stajanja, neki kamiondžija će se zaustaviti pored nje i reći: „Želiš da mi podvališ ovo ukrajinsko sranje?!" I ona će biti prinuđena da mu proda votku skoro po nabavnoj cijeni. Zaradit će tek 1 euro.
– Hvala Bogorodici, nikad se nisam vratila kući a da ne prodam sve što sam ponijela od kuće – kaže Vasilina zahvalno.
Ona ne misli da vara turiste, „jer ukrajinska votka i ruska votka su iste kvalitete. Ponekad je ukrajinska i bolja, ali reklama sine, reklama..." Nije studirala marketing, nema ni srednju školu završenu, ali zna ono što mnogi ne znaju.
– Zbogom, Vasilina. Želim ti mnogo sreće, sve da prodaš!
*
Jess je Amerikanka. Ima 24 godine i najneobičnije plavo-zelene oči koje sam ikad vidjela. Prišla mi je na Teološkom fakultetu i tražila izjavu o političkoj situaciji u Ukrajini. Pričala sam, a ona je bilježila u mali dnevnik tako brzo da nisam morala ponoviti nijednu riječ. Poželjela sam da imam 150 eura da joj kupim najbolji diktafon, ali u mom novčaniku zveckale su kovanice. Kasnije, srele smo se u maršrutki. Pričala mi je na ukrajinskom. Kad ne bih razumjela neku riječ, ponovila bi na engleskom. Došla je u Ukrajinu prije četiri godine, zaljubila se i ostala. Njen muž je IT stručnjak.
– I moj je – kažem joj.
– Ti imaš muža?
– Psssssst.
Smijemo se glasno i tapšemo jedna drugu po ramenu. Jess je moja izgubljena sestra blizankinja.
Tamo, u Kijevu, bilo je teško. Amerikanka u poluruskoj zemlji. Ovdje u Lavovu je lakše, ljudi su otvoreniji. Lavov je Mali Pariz, spreman da prihvati raznolike nacije, religije, kulture, sve umjetnike i lutalice. Jess ubrzo treba da magistrira žurnalistiku, ali posla nema. Ona se ipak nada da će biti bolje. Samo da rata ne bude. Ona mora da izađe na slijedećoj stanici. Piše mi svoj kontakt na mali komadić papira i moli me da se javim.
– Zbogom, Jess. Znaj da je svijet mal ko džep. Srest ćemo se mi opet.
*
Olga ima 22 godine i tijelo grčke boginje. Ona ne priča skoro ništa. Sjedi na Olimpu ljepote i nasmiješi se s vremena na vrijeme. Nisam je upoznala. Nisam željela da je upoznam. Htjela sam da ostane savršena sa svim osobinama koje sam joj pripisala u svojoj mašti. Samo sam zurila u nju tokom cijele konferencije. I kasnije u maršrutki.
Olga, tako lijepe djevojke kao ti ne bi trebalo da se voze u maršrutki.
– Zbogom, Olga. Mislit ću na tvoje noge.
