NERETVA KOD ČAPLJINE. fotografija: Stevan Stančić
Nažalost, naslov nije potpuno tačan. Krajem 2012-te, Hrvatska ukida/limitira četrdesetak željezničkih linija, neke od njih potpuno isparavaju, neke se nadnoknađuju zamjenskim autobusima. Tako i posljednji pršljenovi neretvanske Columna Vertebralis Croaticum ostadoše bez željezničke veze a napuštene tračnice se otimaju močvarnoj vegetaciji, cvrčeći u uzavreloj želji za putnicima i lokomotivama.
„Nekada je voz iz Ploča išao za Zagreb, Budimpeštu. Sada ništa.“, govori nam stariji bračni par iz Osijeka koji se doselio na par mjeseci u skriveno neretvansko-primorsko naselje Komin.
Nebo pod naponom
Vozovi su stali, ali ne i ljudi. Oko 13 miliona turista svake godine zapljusne Hrvatsku. Dio njih smo vidjeli na graničnom prelazu Doljani, kako se po nekoliko sati roštiljaju u limenim automobilskim kutijama na 30+ stepeni. Kilometarska usijana kolona je zmijska kompozicija nimalo sretnih lica. Mi s(p)retniji smo skapirali da još uvijek saobraća voz Sarajevo – Čapljina i on će nas provesti kroz vratoglave konjičke masive i jablaničke ponore, da bi u posljednoj etapi otvorio širinu neretvanske doline.
I Neretva tako teče, nju svakako pratimo
Stranci su, očekivano, shvatili vizuelnu vrijednost ove željezničke rute, a evo kako je na svom blogu opisuje Adam iz Australije: „Tokom putovanja, scene koje nam se ukazuju kroz prozor se kreću od slikovitih do spektakularnih, prekinute povremenim industrijskim komunističkim gradovima i kućama na brdima koje uznemiruju veličanstven pogled.“
Mostar prži a Neretva ledi
Dešava nam se taj jahački poriv da se odmor realizuje na tačno određenoj tački, uz što manje rizika i poprečnih geografskih presjeka. U ludilu višesatne vožnje do mora, rijetki su oni koji prosto navrate, skrenu ili zastanu. Napet vremenski raspon godišnjeg odmora, unaprijed plaćen smještaj, prateći ljudski resursi, margarin i paradajz koji se očajno tope u sakrivenoj komori kofera nas tjeraju da suzimo vidike i tunelski hrlimo prema obećanom moru. Opskrbljeni vremenom i mesnim nareskom čija je izdržljivost testirana u neko manje sretnije doba, mi smo imali sreće i volje da kroz zamišljenu mušemu nagonski vezemo svoj put. I prije početka ove priče, navratićemo, laički, u Mostar, makar da ukažemo poštovanje hercegovačkoj kapiji.
Ispod starog
Nismo se opirali masovnom turističkom maršu prema Starom. I Neretva tako teče, nju svakako pratimo. Onako sva pjenušava i začinjena bosanskim vrletima, namami nas u svoje vode. Bezazleno joj se prepuštamo i shvatamo sumnjičave poglede većine koja je iskusno odlučila da se rashladi ispod restoranskog suncobrana. Rijeka nas išiba ledenim naslijeđem, povukosmo se brzo sa fronta u nemuštom izvinjenju, krijemo se ponovo u turističkim trakama i tražimo hlad u kafani; hlad i voda, neprocjenjive vrijednosti na cijelom ovom putu.
„Ovi turisti su pukli, kažem ti“, govori nam Semir, prijatelj iz Mostara sa kojim kafendišemo u Fejićevoj. „Klapaju po ovom ćelopeku i slikaju. Mi ovdje počnemo živjeti tek pred noć. Klime ne pomažu.“
Nekoliko dana prije našeg dolaska, 40 stepeni je probilo Mostar na poziciju najtoplijeg grada u Evropi. Prema nama je bio ljubazniji, počasti nas iznenadnim tropskim pljuskom i uputi nas nizvodno.
Južnom prugom
Jug donosi privremeni mir Neretvi. Nervoza i netrpeljivost dobijaju linijske oblike, zemlja počinje krotiti vodu, a stanovništvo iscrpljuje neretvansku bistrinu za plodove. Tekući prema Čapljini, Neretva će kriti snagu brzotoka i hladne britkosti, izbacujući težinu gorskog kamena, oslobađajući se suvišnog tereta planinske prošlosti. Jedna takva serija kilometarskih nanosa neretvanske iznutrice se nalazi na samim obodima Čapljine. Iako je voda temperaturno milosrdnija, na plaži ovalnih kamenitih ukrasa se nalazi tek nekoliko kupača. Gdje su svi nestali na ovoj vrelini? Možda na obližnjem Jadranu? Ili dogovaraju neki trgovački proces u dubokom hladu čempresa?
Jedan od poznatijih istorijskih pikada je misao da je obližnja Gabela nekadašnja Troja
Čapljina odaje utisak razmjene, pregovora, procjene. Širokih ulica i staklenih minijaturnih novih zgradica, ovo je jedno od rijetkih hercegovačkih mjesta čiji broj stanovnika nije opao u odnosu na prijeratni popis već neznatno i narastao. Ispod staklenog mozaika, krije se duga i nejasna istorija, praćena očekivanim nagađanjima. Jedan od poznatijih istorijskih pikada je misao da je obližnja Gabela nekadašnja Troja. Robert Salinas Prajs, meksički homerolog i hotelijer, gađao je u taj cilj do kraja. Njegov pepeo je rasut 07. avgusta 2015. po kućercima graničnog zaseoka Gabele.
pogled na neretvu sa rogotinskog mosta
Nekoliko dana prije Salinasove prašine, mi ćemo napustiti žilu Neretve i biti zavedeni njenom najvećom pritokom - rijekom Trebižat.
Oaza u kamenu, festival u oazi
Državni službenik kojeg smo ustopirali u Čapljini nas ostavlja u selu Studenci, na putu prema Ljubuškom. Ulazimo u polupraznu ali gostoprimljivu trgovinu. Našu brigu sa rancima i potencijalni plameni futurizam hoda po vrućini rješava trgovac, cimajući lokalce za prevoz koji hercegovačko poslijepodne salijevaju uz pivo. Spašava nas, ali meni se strašno pije kafa i seljanin koji se ponudio da nas preveze obećava čekanje kofeinskog doziranja. I ne samo da će čekati, on će dodatno još čekati na trotoaru ispred kafane dok platimo račun, iskopčamo telefonske punjače, opskrbimo flaše vodom... kultura čekanja nije izgubila crtu poštovanja u Hercegovini, čak i u blizini komercijalnih turističkih mjesta.
festival uz trebižat
Oni koji su se našli pretposljednjeg julskog vikenda na obalama Trebižata , obojiše horizont šatorima različitih boja sa namjerom da budu dio četvrtog po redu Paradise Grooves Summer Music festivala. Pridružujemo se ovom dvodnevnom intimnom i u isto vrijeme otvorenom muzičkom događaju koji promoviše lokalnu hip hop i elektronsku scenu. Vrativši se nedavno sa Exit-a koji zavodi masom, shvatam da manji festivali u prirodnom okruženju imaju svijetlu budućnost. Zamislite, uđete u čist WC bez čekanja u redu, u njemu je čak toalet papir, nešto što je nezamislivo na masovnim i mahom urbanizovanim događajima. Mnogo je veća mogućnost upoznavanje i druženja, jer ste svedeni i traži se vaš angažman, entuzijazam.
Nije sjano, ali se radi. Imamo višegodišnje naslijeđe elektronske muzike u Mostaru, lica i zvukove koji opstaju
Nešto što ne fali organizatorima ovog festivala, koji se prema riječima PR-a Marine Mimoze, svake godine bore sa ustaljenim i očekivanim preprekama: promocijom, novcem, sponzorima, policijom, tehničkim zahtjevima koji su ispunjeni ove godine - ozvučenje i ugođaj su maksimalno disali obe noći i ništa nije prepušteno slučaju. Pitali smo Marinu, koja se i sama bavi elektronskom muzikom i interesuje i za druge vidove umjetnosti, kakva je situacija na elektronskoj muzičkoj sceni u ovom području i kakva je budućnost ovog festivala:
„Nije sjano, ali se radi. Imamo višegodišnje naslijeđe elektronske muzike u Mostaru, lica i zvukove koji opstaju. Što se tiče Paradise festivala, trudićemo se da on i dalje živi. I zamišljam ga ne samo kao muzički već kao umjetnički događaj, vidim nekakva platna na ovoj livadi, likovne kolonije, radionice.“
Namjerno zapostavljajući hip hop koji mi je nepoznat muzički univerzum ili kako bi ga jedna od posjetiteljki festivala objasnila sa „potpuno novim vidom komunikacije“, nastavljam ćaskati sa Marinom o eksploziji malih festivala ove godine u BiH i dogovaramo ponovni susret na predstojećem Kupres Play-u.
paradise summer groove festival
A nekoliko desetina metara od festivalske livade, introvertni Trebižat se više nije mogao obuzdati. Sa oko 30 metara visine a u radijusu od oko 120m, njegove vene će se iskidati i erotično proliti riječni život niz vodopade, gaseći ovozemaljska čula, jedno po jedno. Opisati taj kaskadni krik ljepote, za koji očekujete da mora stati jer vam je previše i neshvatljivo, je nezahvalna rabota. Bilo je trenutaka kada sam negirao stvarnost vodopada Kravice, plivajući u suprotnom pravcu, samo da se ne gušim u tom haotičnom skladu.
I sada treba napustiti sve to. Ko će pružiti garanciju da postoji nešto uzvišenije od vodopada?
Razmišljao sam kako bi bila dobra „podvala“ uslikati nekoliko tamnoputih osoba i objaviti na Fejsbuku da si u Kongu. Mnogi bi se napili te digitalne vode. Bez obzira na kolone turista u jednobojnim kapama i sa križevima Gospe iz Međugorja na grudima, divljina Kravica je ostala jezgrovita i neoštećena koracima, pogledima, blicevima. Prostora ima dovoljno, i za onu većinu koja dođe da se brzominutno uslika ali i za nas, koji bi da ukrademo malo više tog nadljudskog obrušavanja.
jutarnja kafa na kravicama
I sada treba napustiti sve to. Ko će pružiti garanciju da postoji nešto uzvišenije od vodopada?
„Idite na ušće Neretve“, rekao nam je Semir u Mostaru.
„E, morate do ušća Neretve“, rekla nam je i Marina na Kravicama.
Mi smo već imali taj naum, sada smo još sigurniji. Neretvu smo počeli zaboravljati, njeno korito našeg puta. Zaglibili smo u rijeku bez kamena, skrenuli smo. Jula dvadeset i šestog, rano u nedjelju, brzo ćemo pokupiti stvari i napustiti Kravice, ostavljajući ih kao pušač cigarete.
Neretva strastveno ulazi u more, napušta se kao što se negdje na Zelengori stvara
Nekoliko sati kasnije, posmatraćemo Neretvu kako se oprašta od neimarskih bremena na svom tijelu – Rogotinskog mosta i napuštene pruge prema Pločama. Posljednjih par kilometara toka, rijeka će se osamiti i naoružana iskustvom povratiti brdska sjećanja i dolinski umor, podižući se u jakom trzaju da bi ispustila dah koji zamagljuje prostor oko nas.
Energija ušća
Očekivao sam neku vrstu razlivanja i prepuštanja. Oprosta, kao kod Bojane u Crnoj Gori.
Ali, ne.
Neretva strastveno ulazi u more, napušta se kao što se negdje na Zelengori stvara. Radikalno i vodobolno načinje Jadran koji je sa veličinom i posdmijehom nesigurno gura nazad. Ta nesigurnost će se svakog jutra pod osjekom razgolititi u vidu kilometarskih pječanih sprudovova i nanesenih garavih krošanja drveta. Beskonačno neretvansko davljenje će mučiti ovaj dio jadranske obale, ali i stvarati nove svjetlosti u volšebnoj mješavini i stapanju nemirne vode, preplanulog neba i kontinentalnog vjetrovitog šapata.
ušće neretve
Osjetićete borbu u vidu zebrastih naleta slatke i slane, tople i hladne vode. I to nije nemir koji brigu rađa, to je neminovni susret sa oproštajemi nadom u nešto novo.Taj susret oslobađa mir i donosi sladak unutrašnji rizik. Ujutro ćete vjerovatno biti sami, prepuštani daljinama razgolićenog morskog dna. Lutaćete po toplom plićaku i pitati se gdje je smisao u namreškanoj vodi, čemu ti minijaturni pješčani nanosi koji će živjeti samo tren, sat ili dan, zašto se komešati kad bi možda lakše bilo prepustiti se bez bunta? Barem su u meni odjekivala ta pitanja, so ih je izvlačila iz do tada nepoznatog skladišta misli. Nema nikoga da proslijedim upitnike, osim jedne žene u šorcu, negdje tamo, sakuplja nešto po vodi. Mnogo se udaljavam od obale.
tropski bar na ušću neretve
Vraćam se u obližnju gustu borovu šumu, jadransku rijetkost goloposječene obale. Ovaj šumski relikt je dom za mnoge lokalce koji „neformalno“ kampuju po nekoliko sedmica. Mi sa strane upadamo i popunjavamo praznine između mrežama ograđenih kamp kućica. Lančani mir na ušću ponekad prekinu kite surferi koji nasrću na vjetar zmajevima. I Neretva se i dalje daje, kao vremešna starica mladih crta lica na zalasku života, ostavljaći adrenalinski testament u kojem se zaklinje na povratak kroz zemlju, kišu i led.
