Avgust i jeste, ulice Lisabona su ringla na nekoj četvorci, pa mi zbog toga danju i ne sjedaju baš. Ali čim Sunce počne da se spušta i kad se sjenke zgrada rasprostru duž grada, šetnja iz patnje preraste u užitak za sva čula. Krivac za to su ulice, koje narodu koji ih naseljava predstavljaju produženu verziju dnevnog boravka. Oni nemaju ni gram dvorišta iza zgrade, pa se maltene sve dešava ispred ulaznih vrata ili ako ne, onda dešavanje odjekuje ulicom: čuje se dodir escajga o tanjir, čuje se pjesma sa radija, dvije babe vode razgovor, ptice lete iznad nas i traže zgradu bez onih šiljaka, da sjednu, da odmore; vizuelni momenat nije izostavljen, zahvaljujući velikim trikovima arhitekture koji ovaj grad nakon zemljotresa načiniše za oko velelepnim. Što se čula mirisa tiče, on je meni najdraži, jer nije upadljiv: počinje sa štrikova, gdje se suši veš koji pušta vjetrovima Atlantika da raširi njegove mirise kroz ove uske i kose ulice.
Pada noć; kakav grad, kakav puls. Osjetim Bairo Alto i Alfamu kako dišu. U prvom mladi staju ili sjedaju na trotoare i vođeni znatiželjom kreću na put razmjene i upoznavanja nečeg novog, a duh Alfame, najstarijeg lisabonskog naselja, ustaje iz kreveta i odlazi u kafanu da posluša fado, možda nešto i pojede, i čašu vina, molim.
Koračanje je sada merak onaj žešći. Ne znam kakav tim careva stoji iza postavljanja ulične rasvjete u Lisabonu, ali svaka im čast na majstorstvu. Vidi se da se radilo i da se radi na stvaranju jedinstvene, intimne atmosfere, nenapadne, šarolike. Recimo, jedna svjetiljka obasjava čitav omanji trg, ili tri lampe stoje u ulici stotinu metara dugačkoj, jedna daje bijelu, druge dvije daju žutu boju, spustiš se u sledeću ulicu, ona puna malih lampi, lampiona maltene, ima ih dvadeset a čini ti se kao da ih ima pet.
Nemoguće je, tokom ove šetnje, ne shvatiti da su svi trotoari napravljeni od sitnih kamenih, cca 10x10x10cm isječenih kockica. To su desetine, stotine kilometara trotoara u Lisabonu, a ako već nisu stotine u Lisabonu, onda su sigurno hiljade kilometara takvih trotoara u Portugalu, jer skoro svaki grad u ovde je po tom pitanju isti. Odakle je došao toliki kamen? Koliko je brda i planina nestalo zbog ovih trotoara? Te planine sigurno nisu bile portugalske. Ja tipujem na Afriku. Ali šta sad da se radi, kome i zbog čega čovjek da se žali. Hodaj čovječe, i ne razmišljaj puno.
