Do Budimpeste smo stigli brzo. Crnac u kupeu je objasnjavao kako je Isus placao porez, hrkao za desetoricu, a madjarski carinik isprva nije poverovao da je ovaj shampion u hrkanju njegov sunarodnik, Madjar. Jos petoro crne dece sa madjarskim pasoshima dremalo je u kupeu pored. Vec pet minuta nakon stizanja na stanicu Njugati seli smo u voz za Zahonj, u kome smo kategoricki odbili da platimo 8 (sic!) evra po osobi doplate za kupovinu karte u vozu. Konduter je ispao dzek i dopustio nam da se besplatno vozimo do sledece stanice, nekih sat vremena dalje, gde smo istrcali i kupili kartu po regularnoj ceni. Vec u 5 popodne sedeli smo na velikoj, praznoj, komunisticki dekorisanoj stanici u pogranicnom mestu u Ukrajini.

Kada predjete ukrajinsku granicu, napustate evropski svet tesnih, uzanih, niskih vozova, i ulazite u velicanstveni svet sovjetskih putujucih tvrdjava koje klize po shirokim shinama. Na slici vidite mesto za menjanje tockova (medjunarodni vozovi se ovde podignu, skinu im se uski i stave shiroki tochkovi) - za to sluzhi ova pruga u pruzi. Shiroke shine su sovjetske, a uske koristi ostatak sveta. Plackartni za Kijev je bio... pa, plackartni. Plavi voz, provodnica u beloj koshulji i plavoj suknji, prostrani vagon sa 54 postelje do vrha ispunjen ljudima koji lezhe, sede, shetaju, chitaju, prichaju, pijuckaju chaj, ili jednostavno zveraju kroz prozor. Nazalost, ovaj kolos na tochkovima se, zahvaljujuci nesebichnom zalaganju Sunca, pretvorio u divovsku putujucu pecnicu, koja je, pored usluge prevoza, svojim putnicima istovremeno obezbedjivala i uslugu kuvanja.
Lazar je citavih minut i po bio ophrvan uspomenama na ranija putovanja plackartnijem a onda je nepokolebljivo zahrkao. Iva se odmah navikla na neobicno svakodnevnu atmosferu koja obuzme onog trenutka kako se u voz zakoraci. Procenat plavokosih i plavookih ljudi naglo je skocio u odnosu na prethodni deo putovanja. Diskretna muzika se cuje iz zvucnika. Ljudi se ponasaju kao u svojim domovima, pa je atmosfera potpuno relaksirana, i osecaj privatnosti gotovo da nije narusen, uprkos cinjenici da u jednom vagonu zive 54 osobe - svako gleda svoja posla i ne smeta drugima. Umor, udobnost ciste posteljine i mekanog lezaja, kao i uljuljkujuci ritam voza, ucinili su da odspavamo gotovo 12 sati. Probudili smo se u kishnim predgradjima Kijeva. Kijev. U divovsku zeleznicku stanicu ulivaju se reke sveta, teku uz shiroke mramorne stepenice pod raskoshnim zlatnim lusterima i oslikanim plafonima, i razlivaju se po shalterima, peronima, i mnogobrojnim izlazima. Tako se i mi stushtismo do izlaza, gde su nas dochekali nash domacin Aleksej i sitna kisha (koja je rashladila vazduh i prestala, ostavljajuci nas sa iidealnim atmosferskim uslovima), koji su nas dopratili do mesta gde cemo spavati.
Kijev, Kijev.... U ovom gradu postoji nesto neverovatno slicno Beogradu. To svakako nije arhitektura, posto je Kijev ocigledno imao prilicno razradjen urbanisticki plan prozet smislom za estetiku. Mozda je to atmosfera na ulicama, mentalitet ljudi... Za ovako kratko vreme nismo uspeli da shvatimo. Sa druge strane, tu su siroki bulevari, prostrane raskrsnice na kojima nije sasvim jasno kome je tacno zeleno i ko kuda zeli i sme da ide, okean gustih zelenih krosnji iz kojih tu i tamo bljesne sunce razbijeno o zlatne tornjice, andjele, krstove i kupole, i shetachi koji svoje subotnje popodne provode uz ovde obaveznu flashu piva.
Grad je, kao jos neki koje znamo, bregovit, te smo satima lunjali uzbrdo-nizbrdo, zavirivali u crkve, trazili samouslugu, i cudili se neobicnoj pojavi da ljudi koji shetaju pse ocigledno preferiraju minijaturne pasmine ovih covekovih najboljih prijatelja, dok su lutalice, kojih ovde ima u choporima, impresivno veliki psi dobrocudnog izraza njushke, i ponasaju se kao da ih je, sve redom, ujela ce-ce muva. Beskrajnim bulevarom Tarasa Schevchenka pruzha se shetalishte sa obe strane oivicheno, kao drhtavim lisnatim zidom, drvoredima vitkih jablanova, dok drugim ulicama suvereno vlada divlji kesten - kashtan - zashtitni znak grada Kijeva. Shetachke arterije grada su Kreschatik, shiroka avenija vikendom zatvorena za saobracaj, i pjeshehodni most, pesacki most preko Dnjepra, za koji nam je Natalija objasnila da je na glasu kao romantichno mesto i omiljeno stecishte zaljubljenih parova. Grad je pun ulicnih muzicara i "performera", harmonikasi, violinisti, gitaristi, tradicionalno obucene zene, i brejkdenseri okruzeni nesto vecom publikom nego oni koji se ovih dana mogu videti u Beogradu, sve to cini da grad deluje zivo, iako na ulicama zapravo nema mnogo ljudi. Videli smo i neobicno mnogo vencanja, tako da je ''lokalni kolorit'' bio potpun. Inace, o Kijevu je interesantno reci da lokalno stanovnistvo uopste ne poznaje lepi narodni obichaj davanja besplatne cashe vode zhednom prolazniku - nasi prijatelji objasnili su nam da u Kijevu niko nikada ne trazi cashu vode, a javne chesme uopste ni ne postoje. Ako ste zedni - pokusajte da mislite na nesto drugo. Sutra (nedelja, ili, sto bi Rusi rekli, voskresenje) u 2.30 posle podne sedamo u voz (takodje plackartni) od koga ocekujemo da nas za nekih trichavih petnaestak sati otklacka do Moskve. Voz Kijev-Moskva kosta 25 evra, a kombinacija svih vozova od Novog Sada do Moskve izasla nas je ukupno 65 evra, eto, da se zna, mozda nekad nekom zatreba.
.