datum: 26-27. 05. 2006.
Iz kuće sam izašao u petnaest do šest. Zora se tek odmatala, a ptičice cvrkutale za sretan put. Postavio sam sebi misiju da dodjem stopom od Mostara, preko vrleti srednje Bosne do Osijeka i natrag. Večer prije sam se bio opremio, tj. spakovao nešto stvari u mali ruksak, crvenim flomasterom po A4 papiru ispisao nazive gradova kroz koje idem, te ih složio u plavu fasciklu zajedno s reklamnom Auto kartom Jugoslavije iz 86 godine na kojoj piše: Osigurava ZOIL Sarajevo (druge autokarte nisam imao u kući, pa...); u džepić ruksaka malo tranzistorče Ž kategorije koje sam za euro kupio u septembru prošle godine u Skopju; u malu potpazušnu torbicu je stao mobitel s 15.48 KM na računu, labelo, vlažne maramice te novčanik sa 46 Konvertibilnih Maraka i 40ak kuna. Na glavu mi se popeo zeleni kačket na kojem je žutocrvenim koncem izvezeno: Gertie's cookery Twin Falls, Idaho: jer sam očekivao mnogo sunca na cesti.
Krenuo sam u petak, i moja ruta je trebala da bude: Mostar – Sarajevo – Tuzla – Orašje – Vinkovci – Osijek. U Subotu sam, istim putem, planirao da se vratim.
Tako i bude, u pola deset, palac mi se ispruži na proširenju kod restorana Konak ili Han (nešto tako). Nakon dvadesetak minuta, grdosija od kamiona s dvije prikolice zaškripa na proširenju i ja se upoznah s kamiondžijom Dedićem. Išao je za Brčko s praznim kamionom. Pričali smo o državi i malim ljudima u njoj. Kaže, jednom prije rata, Dragana Mirković, Južni Vetar i još neki su mu došli poslije koncerta u kuću, pa su pili do jutra i ostali u kontaktu sa njegovim sestrama cijeli rat. Na izlazu iz Srebrenika smo skrenuli zaobilaznicom, zbog radova na putu, nekim krivudavim seoskim putićem od nasutog šljunka između redova kuća, štala i bašta po kojima su trčkarale koke i šarenilo se uređeno cvijeće. Meni je bilo dovoljno neobično što kamion visok 4 i pol, a širok 2 i pol metra ide takvim putićem, a kad nam je u susret nahrupila kolona drugih vozila, postalo je totalno zanimljivo. Vozači se dovikuju, psuju, i smiju se, prostodušni i dobronamjerni. Bijelom kombiju pored nas ispadne paleta pive, pa nastupi zastoj. Svi izašli i okupili se oko kombija, pomažu da se utovari i savjetuju kako da izmanevriše izlazak (tj. kako da prođe pored naše grdosije od kamiona). Dedić mi je dao i traku (krug od papira sa nacrtanim šarama i mjeračima po kojoj se poznaju kamiondžije... Digneš to umjesto palca.) koja će mi pomoći da zaustavim bilo koji kamion, svugdje po Europi. Reče da je jedan njegov kolega stopajući tom trakom išao u Njemačku i nazad u par dana. Tih par kilometara truckanja po makadamu nam je uzelo dodatnih sat vremena, pa me Dedić istovario na kod jednog svratišta blizu tržnice Arizona, tek oko 13 h. Popih kafu u svratištu i opet podigoh palac. Do Arizone me za jednu marku prebacio neki lokalni rakijaš s rupom od metka na šoferšajbi. Onda me jedna kurva uputila na proširenje gdje ˝stalno ima kamiona˝, i stala desetak metara od mene čekajući mušterije. Do granice s dva veseljaka u klimavom opelu što su upravo izgubila neke pare na kocki. Bila su tri sata kad sam prelazio Savski most i gledao dva savršeno kružna stada ovaca pored kojih su se kao naslikanim krajolikom lijeno vukla i dva pastira noseći na leđima sklopive ležaljke za plažu. Poslije granice sam prvi put iskoristio traku i jedan me debeljuškasti kamiondžija iz Siska odvukao koji kilometar i skrenuo za Beograd. Tu sam čekao dugo dok me nisu pokupila tri hercegovca u volvu, koja su se upravo vraćala s janjetine. Pili su pive i podjebavali se oko njihovih žena. Izađoh iz njihovog veselog društva koje je pušilo Davidoff kod zaobilaznice za Osijek, gdje me je, skoro odmah nakon, pokupio nagluhi čovjek uz rečenicu: ˝modzec ctaviti tojbu nadzad, camo pomakni pušku˝. Tu se malo sledih, ali mi čovjek objasni da je nagluh od rođenja i zato ne priča baš dobro. A puška je tu, jer puca u sedam disciplina, od harpuna do zračne puške, i baš je krenuo na turnir.
U Osijeku, na glavnom trgu, kraj katdrale Petra i Pavla sam sjedio i pio kafu u pet i pol. Osijek je grad parkova, komaraca i žena sa potpeticama. Katedrala Petra i Pavla je ukusno zdanje koje se špicasto diže u nebo gracioznošću koje daje ukrasna cigla od koje je građena. Nastavlja se na trg koji ima grijanje od ispod. Jedan od par u Europi, kažu.
Lutao sam po parkovima, obali Drave na kojoj se natiskuju kafići kao na moru. Dugačka ulica po kojoj niču ulazi u velike parkove vodi do Tvrđe, koja je sad gradsko izlazište. Nakon što sam provirio u Katedralu i obližnji Kapucinski samostan, prilegao sam u parkiću niže trga i odmorio tijelo koje se motalo po cesti posljednjih jedanaest sati, otišao sam u šetnju. Prolazeći pored ženskog srednjoškolskog doma čije je dvorište bilo posuto bijelim radama i mirisalo na herbarij, ugledao sam kafić savršen za popodneva.
Dva okrugla stola između dvije stolice uz samu cestu. Nedaleko od Evangelističke crkve (koja je bila zaključana, također građena od ukrasne cigle), sjeo sam u taj kafić, doznao da se zove Jeger, a ulica koja se protezala pokraj njega – Jegerova.
Tu popih dva Osiječka piva i ustvrdih kako je to pivo, koje se smatra najlošijim hrvatskim pivom, jako podcijenjeno.
Večer sam proveo u Tvrđi, noć u Jezuitskom samostanu, gdje sam se prošvercao uz skupštinu Cromsica, hrvatske studentske organizacije studenata medicine, koja je spavala u samostanskom svratištu.
U jutro sam sa Petrom prošao kroz plac, popio kavu na Dravi, i, oko deset i pol ujutro (par sati kasnije nego sam planirao), zaputio se ka izlazu iz grada, provjeravajući traku u džepu, kačket na glavi, bocu vode koja je izvirivala iz ruksaka.
Iz Osijeka sam izlazio skoro sat vremena. Jedino što mi je stalo je bio žuti rasklimani kamion koji mi se jako sviđao. On me odbacio do nekog mjestašca desetak kilometara naviše.
Onda sam pojeo burek i nastavio hrabro dalje, hodajući uz cestu i stopirajući najmanje pola h. Mama i sin u Opelu boje višnje su mi stali i odbacili me do skretanja za Županju i Orašje. Tu me relativno brzo sjeo jedan čikica u crvenom stojadinu (˝moja bijela lađa˝, kako kaže). Njemu su oduzimali dozvolu pregršt puta, jer voli rakiju. A zadnji put su sve izmislili, nije popio ni kapi. Samo bi da piju krv narodu. Govori meni zajapureni čikica i ostavlja me pred granicom. Granicu opet prelazim pješke i obuzima me jako dobro raspoloženje. Kupujem vodu na pumpi i kročim dalje, gdje me sjeda jedan svježe oženjeni kamiondžija mojih godina. Momak mi se svidi, pušimo drinu i razmjenjujemo brojeve telefona, ako kome šta zatreba... Dug je život i to... Tako do Srebrenika. Iduci je bio momak iz Brčkog, inače šofer, radio za evropsku šlep službu i zarađivao bijesne pare. Spavao po 4 sata dnevno u dvije ture, ostalo vozio. Iz dosade je, kaže, pošao na borbu bikova u Živinice. Pokazuje mi restoran i govori, koju je god tu doveo da je jeb'o, jer imaju akvarij i možeš probrati ribu koju ćeš da jedeš. Samo upreš prstom. Govori mi o sebi i vozi divljačkom brzinom. U Živinicama smo za čas. Tu kupujem paštetu i dvije kifle za marku i jedem, pa čekam dugo preko puta nekoliko dvorišta po kojima su kopali prekaljeni domaćini, a psi lajali na nepoznatog čovjeka sa zelenim kačketom koji diže palac i papirnati kamiondžijski krug, preko puta njihovog domena. Tu mi konačno staje kamion s brkatim kamiondžijom tamno smeđeg lica, popucalog od sunca kroz šoferšajbu, poput borove kore i brkova oštrih poput šiblja. Priča malo, psuje mnogo i krvavo. Nudi me Drinom, pušimo i vozimo se. Savjetuje mi da sam trebao stopati preko Doboja i Zenice, tamo je ravnije i ima više kamiona. S lijeve strane žene odmaraju u hladu, svira im i urliče nešto kroz prozor. Govori kako je Bosna najbolja za pojest, popit, prespavat. Ovdje te nitko neće vratit' s praga, ako i zanoća, samo odeš do kuće i kažeš otvoreno. To sam, taj sam, treba mi konak. I majku mu jebem u pičku, ako te netko vrati, govori mi prekaljena šoferčina. Pitam ga odakle je. Kaže da je tamo uviše, pokazujući na brda. Pita me šta radim. Kad je čuo da studiram pravo, malo zašuti, pa reče da on nema nešto škole. Završio je srednju, pa ne zna izražava li se on da ga ja razumijem, ali... Smijem se pred dobrodušnim vozačem koji osjeća potrebu da se pravda i pušimo još drine. Stisnuo mi je ruku i izađoh kod Kladnja.
Da skratim priču, prelazio sam Carinski most u Mostaru u 22:15, konstatovao da sam izgorio po rukama i listovima u ovih dvanaest sati puta i uživao u toploj majskoj večeri i mirisu lipa koje su počinjale da mirišu duž trotoara na putu kući.
