Ima nečega čarobnog u odlasku na putovanje. Negde sam, mislim, i pročitao da je to posebno stanje u kome se čovek nalazi dok je na putu prouzrokovano samim hormonom sreće. Sreće zbog otkrivanja nepoznatog. Sreće zbog izmeštenosti iz svakodnevice. Sreće zbog nekog višeg cilja. Ko će ga znati zbog čega sve.

Novo putovanje otpočeli smo iz Beograda, vozeći kroz Hrvatsku, evropsko-unijskom rutom kroz Sloveniju, preko Austrije, sve do Nemačke. Stotine kilometara prožetih hormonom sreće! Desetine kafa za poneti, sendviča za poneti, osmeha za poneti! Ali i jedno neobično iskustvo – za poneti!

Prvo nemačko jutro nas je uveliko zatrpavalo kišom kad smo se na autoputu prema Štutgartu, na deonici na kojoj su se izvodili radovi, našli pred oznakama za skretanje. U trenutku u kom smo prelazili na pomoćnu traku iza nas se začuo nagao zvuk sirene. Još neko je planirao da skrene. Nisam vozač i ne znam ko je imao prednost. Za ovu priču to nije ni bitno.

Uz par za ovu priliku uobičajenih povišenih tonova nastavili smo dalje u kišno jutro. Međutim, naš vozač je tvrdio da nas ono bordo vozilo od malopre prati. Posle nekoliko kilometara, zaista nam je i prišlo, sa leve strane, sasvim blizu. Volan je u jednoj ruci držala žena simpatičnog punačkog lica. Drugom rukom je pokazivala da stanemo.

Hormon sreće se namah stišao. U tih tridesetak sekundi koliko je trebalo da se vozila zaustave, prebrali smo moguće posledice neočekivanog susreta na autobanu. Pretući nas neće, ima nas više. Pozvaće nas u policiju – nema šanse, nije naša krivica. Tako su barem tvrdili saputnici sa B kategorijom. Šta li onda hoće?! Pevušio sam u sebi melodiju iz Zone sumraka.

„Sprechen Sie Deutch? English?", nagnuta nad prozorom našeg auta, Nemica u skorim četrdesetim godinama nadglašavala se sa nevremenom. Saputnica na mestu vozača brzo joj je predložila da odu do njenog auta i na miru porazgovaraju. Vratila se za nekoliko minuta.

„Šta je bilo? Šta hoće? Šta kaže?"
„Ništa." Nastala je pauza. „Htela je samo da mi skrene pažnju na to da sam je jako uplašila, na to kako joj se još uvek ruke tresu".

Znatiželju je na mestu smenila neverica. Samo to?! Sto mu gromova! Ma, nije moguće! Kako...? Zašto...? Gde li je to naučila? Kod psihologa?!

Nevericu je ubrzo zamenilo pritajeno osećanje stida. I tišina, podsticajna da se na miru razmišlja o neobičnosti bliskog susreta. „Ko tebe kamenom, ti njega hlebom", po prvi put u životu zvučalo je potpuno smisleno.

Sličan scenario u zemlji iz koje dolazimo imao bi drugačiji epilog. U najmanju ruku, bio bi to finiš sa radikalno drugačijim pražnjenjem – rafalom povika, psovki i uvreda. Ne bi bilo mogućnosti za tihim razoružavanjem protivnika – ovako kako je to lagano učinila jedna nemačka gospođa.

Dugo sam razmišljao o njoj. Da li su joj, pošto nas je ostavila posramljene i bez viška teksta, ruke prestale da se tresu? Da li joj je bilo lakše? Da li se ovako ophodi i u drugim situacijama u životu? Da li se ta sposobnost stiče ili stvarno uči? Da li ih tome uče u Evropi? Kao što muškarce uče da mokre sedeći?

Prošle godine sam u Berlinu doživeo jedan kulturološki šok. Stidljivo i tupo sam blenuo u patos dok mi je žena kod koje sam stanovao objašnjavala da je sedenje na šolji, bez obzira da li si iks, ipsilon ili cet, odraz higijenskih navika, kulture, vaspitanja, ali i poštovanja prema onome ko brine o higijeni toaleta. Da se to teško prihvata, ali lako nauči. Da se tako ophodi civilizovana gospoda.

Ima nečeg tužnog u dolasku sa putovanja. Uvek je potrebno duplo više vremena od onog provedenog na putu da se čovek prilagodi kolotečini svakodnevice. Pogotovo što je svakodnevica ovde često lišena zdravih osmeha, dobrih namera i taktičnosti. I što joj je kao takvoj „stid za poneti" prečesto nepoznata kategorija.