Čista voda

Izgledaće amorfno ova izjava, ali postoje neke stvari za koje ne znaš da ih čekaš čitav život i onda, kad ti se dese, znaš da je baš to trebalo da ti se desi, da se to čekalo.

Mislio sam da ću po osjećaj koji sam našao morati da odem do Južne Amerike. Ono o čemu se radi jeste nadmoć igre i harizme nad paklom, smećem i beznađem. Odavno sam priželjkivao da dobijem taj osjećaj u organu gdje jedino istina stoji, u jetri, maštao sam o raznim situacijama, zamišljao sam sebe u njima. Srećom, nisam morao daleko. Imamo mi to na tlu drage Evrope. Na kraju krajeva, odavde su i krenule neke od najljepših igara svijeta.

Napoli je izvedenica iz Nea Polis. Nešto kao New York, samo par hiljada godina ranije. Neki ga porede sa Splitom, zbog položaja na kojem se nalazi, zbog luke, zbog skutera koji tutnje i tako toga. Split, za razliku od Napolija, izgleda kao jedinac razvedenih roditelja koji ga guraju kroz život, daju mu podršku, ljube da prođe. Napoli je, nakon rođenja, ostavljen na ribljoj pijaci, kao onaj Jean-Baptiste Grenouille, lik iz ‘’Parfema’’.

Kako istorija navodi, osnovali su ga Grci, da bi nakon njih u sjenci Vezuva zalazak sunca sačekali mnogi. Kada bih nabrajao osvajače koji su ostavili svoj trag, napisano mi se ne bi čitalo. Zato, ništa od toga. Mada, treba pomenuti i Špance:

1. iza sebe su ostavili jak uticaj, što se tiče jezika i arhitekture.
2. ipak sam u ‘’Španskoj četvrti’’ proveo većinu svog vremena.

Procvat gradnje svega (onog što je čovjek napravio) dešava se sredinom prošlog milenijuma. Tokom renesanse grade se neka od najljepših zdanja, da bi krajem 19. vijeka jedan gospodin napravio prvu pizzu ikad i opšte ludilo je moglo da počne. 
Razlike u jeziku i dijalektu kojim pričaju Italijani (a i svi drugi narodi) ne postoje samo među regijama; različito pričaju ljudi u susjednim selima, mada taj opšti italijanski kojim se priča na radiju i na televiziji može razumjeti svako. Međutim, kad Napolitanac počne da priča na svom jeziku, čovjek iz Verone će ga teško šta razumjeti. Njegov jezik je sastavljen od italijanskog i španskog. Čak i kad se zamisli, kombinacija zvuči okej. Da ne objašnjavam sad to, ima dobra pjesma, a evo i prevoda.

Prva i jedina maskota Napolija je Pulcinella. To je jedan komedijaš koji nosi pekarsko odijelo. Crna maska prekriva mu dio lica od čela do gornje usne. On među mudrim ljudima šuti i upija, a među glupim postaje još gluplji. U zavisnosti od situacije, može da bude ili sluga, ili gospodar, što je osnov za adaptaciju na uslove u kojima se živi, u gradu sa ogromnom gustinom naseljenosti.
On je pekar, zna tajnu dobre pizze. Sa sobom nosi mandolinu, koja mu služi za opuštanje i uveseljavanje društva u kojem se obreo.
Nije čudo što je baš Pulcinella tako dobro prihvaćen u Napoliju. Nije imao para ali bio je harizmatični čovica sa ulice, što je bilo dovoljno da se narod poistovjeti sa njim i da ga prihvate kao svoga.

Dugo, nekoliko vijekova, čekalo se na novi talisman koji će ljudi moći da ponesu sa sobom, da im donosi sreću kad god pogledaju u njega ili kad god ga se sjete. I onda je, sredinom osamdesetih, u ‘’S.S.C. Napoli’’ došao Dijego Armando Maradona. Došao im je najveći ljubitelj igre na svijetu, jedan od najboljih koji su plesali po travi. Još je uz to volio da popije pićence dva u vilama vođa mafijaških klanova, da povuče koju crticu, da se proveseli… jer u gradu već uveliko traje novo vrijeme, koks se vuče na smrt. To je bilo to, došao im je On. I igraće tu godinama, igraće za njih, donosiće im sreću i suze radosnice, ma donijeće im titulu prvaka Italije o kojoj su samo sanjali.

Maradona je, kao i Pulcinella, otjelotvorenje duha jednog prosječnog Napolitanca. Čovjek je bio faca na terenu, driblao je, bio je pronicljiv. Na moje pitanje: ‘’Da li i dalje slavite Maradonu?’’, jedan lik mi je dao pošten odgovor: ‘’Vidi ovako. Kad bi se on danas kandidovao za gradonačelnika, vjerujem da bi glatko pobijedio. Dao bih mu svoj glas. Nemamo mi boljeg izbora od njega.’’

Poseban akcenat stavljen je na stil oblačenja. Daleko od toga da je ta odjeća skupa i da je in. Postoji jasna granica između stila i mode — svi izgledaju kao da nešto rade, ali nikad ne možeš biti siguran da li je ovaj par krenuo na svadbu ili na kafu. 
Duž cijele ‘’Via Toledo’’ stoje stotine butika. Nisam prepoznao nijedan naziv. Većina robe je domaće proizvodnje, negdje iz okoline grada, iz vječnog mraka, gdje šivaće mašine u metalnim hangarima neprekidno zuje.

Pročitao sam priču o jednom krojaču. Vlasnik butika ga sedmicama nagovara da njegove radnike obuči kako se neki kroj radi, i uspijeva u tome. Potpisnik tih redova se zadesio u automobilu kad su drugi put išli prema hangaru. Krojač je ušao u gepek. Ovaj je upitao vozača: Zašto to radite?

- Prošli put, kad smo išli, vlasnici drugog butika su znali šta radimo. Našli smo se u mraku, u nekoj pustari, gdje su na ulicu iskočila dvojica momaka. Pucali su u haubu automobila. To je bila opomena. Ja znam, a znaju i oni, da su mogli da nas ubiju. A nisu. Zato je ovaj u gepeku.

Te noći ih niko nije ometao. Došli su u hangar i krojač je ušao u jednu malenu prostoriju, iz koje je, putem video bima, sa kadrom samo na svojim rukama i na šivaćoj mašini, ostalim radnicima pokazivao kako se radi neki kroj i kako se šije nešto na košulji.

Pisac krojača nije vidio nekoliko mjeseci. Kad ga je sreo na ulici, otišli su na kafu. Nije mogao da vjeruje da Paskvale sada radi kao vozač kamiona. Kaže, ne da mu se više bude u tim poslovima. Što zbog sebe, što zbog porodice.

Ustao je, do toaleta. Iz novčanika, koji je ostao na stolu, virio je isječak iz novina. Pisac ga je izvukao, počeo je da čita. Vidio je sliku Andželine Džoli, sliku sa dodjele Oskara. U članku je bio izvještaj sa dodjele, ali njena odjeća je bila bitna: krojač je sašio odjelo za Andželinu Džoli, bijeli sako i bijele hlače, koje će ona nositi na jebenoj dodjeli Oskara. U zadnjem pasusu poglavlja stoji dobar opis. Tačno mogu da zamislim čitavu scenu: ‘’Siguran sam da Paskvale ponekad, recimo kad svi završe s jelom, kad djeca iscrpljena od igre zaspe potrbuške na kauču, dok žena prije pranja sudova telefonira majci, siguran sam da njemu baš u takvim trenucima naiđe želja da otvori novčanik, i pogleda tu naslovnu stranu. I siguran sam da je Paskvale srećan dok gleda to remek djelo koje je stvorio svojim rukama. Nekako ljutito srećan. Ali to niko nikada neće saznati.’’

Nalik na mnoge primorske gradove Mediterana, sa ulice je moguće virnuti u dnevnu ili u kuhinju i svjedočiti pripremi ručka ili popodnevnoj dremkici, ako ste dovoljno željni takvog vida zabave. Rekao bih da je sve transparentno, ali bi se to onda odnosilo isključivo na prizemlje zgrade. Elem, u zgradama se provodi jako malo vremena, barem po naseljima u kojima smo mi boravili. Naveče, kad se spusti mrak, znao sam baciti pogled prema gore, i rijetko kad bih vidio jedno jedino svjetlo u petospratnici.

Ulica sa strane djeluje kao filmski set. Na njoj se završavaju poslovi, na njoj se prodaje hrana, svakakva hrana. Neki ljudi jedu kravlje vime.

Ali, zašto to sebi raditi kad je najbolja pizza na planeti 6 eura?

Preluda je pizza. I sam je pravim godinama unazad, imao sam priliku da pojedem svakakvu, ali ono dole, ja ne znam. Tijesto je živo, kao malo tvrđa krofna; na njemu stoji istopljena mocarela, mocarela je od bizona, onda koji list bosiljka i par čeri paradajza. Peče se na 485 stepeni. Bude gotova za oko 90 sekundi. Sve je nasumično bačeno na tijesto, bez nekog reda i smisla, i samo tako i može da bude. Prostora i vremena za simetriju nema.

Rekoše mi da su ulice popločane bazaltom, vulkanskim kamenom. Hodaš po nečemu što je prije svog trenutnog stanja postojalo kao usijana lava; za razliku od predrasuda, u stvarnosti je začuđujuće čisto — smeće se, kad dobije svojih pet minuta u određeno doba noći, metlama pomjera do nizbrdice, do ugla ulica. Potom ga šmrkovima guraju ka dole, do šetališta, gdje ga preuzimaju smećarski kombiji koji ga odvoze na deponiju.

U predgrađima je drugačije. Tamo nismo zalazili, ali smo kroz njih prolazili. Tamo smeće stoji u kamarama, mjesecima, godinama.

Oči su, same od sebe, stalno na oprezu. Pogled se ne zadržava na jednoj tački duže od pet sekundi, jer ti se kao putniku sve čini zanimljivo. Dugo mi je trebalo da dođem sebi, da se opustim, da se dovedem do one tačke gdje mogu da prekrstim noge i da pijem pivo onako kako bih ga pio na zidiću kraj Vrbasa.

U jednom trenutku sam se zadesio među petočlanom ekipom, koja je sjedila za stolom pored zida zgrade uz koju smo mi stajali. Noge su zatražile odmor, pa sam ih pitao da sjednem pored njih. Nisam htio ometati — okrenuo sam glavu prema svojima i nešto smo čavrljali. Pomalo očekivano, zahvaljujući svom netipičnom izgledu, visini od metar devedeset, plavoj kosi i plavim očima, dobio sam pitanje od momka pored mene. Pored njega je, sudeći po njenoj ruci na njegovom koljenu, sjedila njegova djevojka. Preko puta je sjedio lik koji je ispao iz filma u kojem će, zbog svog bahatog stava, uskoro biti ubijen: raskopčana plava košulja, bijele hlače, noge raširene, prekrštene na gležnjevima, nešto se kao hasi pogledom. Ovaj pored mene je započeo razgovor.

- Odakle ste momci? Ne dolaze turisti često u ovaj lokal.
- Iz Bosne smo. E pa i mi smo saznali od lokalca. Fino je. Jeftino piće, lijepi ljudi, akcija.
- Ovde je uvijek akcija. Hoćete li se zadržavati ovdje?
- U Napoliju?
- Ne, u Kamaroti.
- Hoćemo, ja mislim. Popićemo još nešto sigurno. Ne može se sada hodati.

Potapšao me je po leđima, da se pomjerim da prođe. Dok sam se sklanjao da mu oslobodim prolaz, posmatrao sam ga: uvlačio je, u hodu, bijelu košulju u hlače. Po hodu se vidjelo da zna gdje ide. Sve mi je izgledalo kao da ide po robu. Nakon par minuta, vratio se sa druge strane ulice. Nosio je girice sa sobom. Ništa me ne može ubijediti da je samo zbog girica ustajao da hoda na hiljadu stepeni.

- Izvolite uzmite. Ponudi i drugarima. Pospi ovako malo limuna preko, komadić hljeba, ovako, uzmi, tako je, i samo je ovako, mmm. Je li ukusna?
- Ajoj, ovo mi je trebalo.

Oni su otišli, a mi smo ostali, da još malo posjedimo. Nakon nekog vremena, za sto su sjela dvojica momaka, malo mlađi od nas. Jedan je bio Poljak, rođen i odrastao u Napoliju, a drugi nam se predstavio kao Makedonac, iako je bio netipično crn za jednog Makedonca. Skontali smo da je Albanac. Počeo je da se razbacuje nekim našim riječima, da nam pokaže šta on sve zna. Nismo obraćali pažnju na njega puno jer je izgledao kao sitni prevarant, dok neko od ove moje dvojice nije rekao: ‘’Jel vidite vi ove likove što stoje isred ove zgrade? Jel možete provaliti koliko se vidi na njima da nešto čekaju? Nešto čekaju, a mi nemamo pojma šta, i nikad nećemo saznati.’’

Pitao sam Albanca šta rade ovi pored. Rekao mi je samo: ‘’Isto što i ja — dilaju. Šta vam treba? Koka, hašiš? Malo koke momci, što da ne?’’

U sebi sam mu se zahvalio, jer će nam taj podatak dozvoliti da se upustimo u situaciju, da u narednim danima posmatramo šta se dešava na par metara od nas. Ljudi na skuterima su se smjenjivali, dolazili su neki novi, sjedali na skutere, na vrata zgrade je svako malo ulazio neko novi. Prema tim vratima otišao je i ovaj maloprije, da kupi girice.

Pitali smo Albanca za park neki, gdje možemo sjesti. Rekao nam je da postoji mjesto u blizini. Piazza Bellini, tako se zove. Na sredini parkića je stajao onaj pokretni kiosk, kao što kod nas prodaju kokice u njemu, e taj, samo što su se ovde mogle kupiti dvije stvari: pomfrit i velike rizle. Ništa više, samo to.
 
Park je čuvala vojna policija, sa još par policijskih automobila parkiranih koju ulicu niže. U rukama su držali duge cijevi i stajali su mirno. Čim smo kročili nogom unutra, osjetio sam sedamdeset pogleda na sebi. Ne od policije, ja njih ne zanimam. Dileri su u nama vidjeli lijep potencijal. U tom opštem metežu nije moglo da se diše, te smo produžili do zgrade pored. Unutar parka nije bilo slobodne klupe.

Čim sam vidio da se jedna oslobodila sjeo sam, iscrpljen od cjelodnevnog mozganja i hodanja, sa samo jednom mišlju u glavi, koja se vrtila u krug i uspavljivala me polako: kupanje, krevet, jastuk. Kupanje, krevet, jastuk. Iz bunila me probudila ponuda na koju sam već bio navikao, samo što je ovoga puta glas bio dosta tanji, djetinjastiji. Podigao sam glavu. Oko mene je kružio klinac od nekih devet godina, na biciklu sa korpicom, onom kojeg francuskinje voze kada ujutro idu po hljeb. Ajde što vozi bicikl u dva poslije ponoći, to nije problem, problem je u njegovom pogledu, u njegovom stavu. On dila, a ima možda deset godina. 
Gledao sam u njega, sav zbunjen, sa tiradom upitnika u svojoj glavi. On je nastavio da me nutka: hašiš, koka? Taman sam krenuo da izustim da sam okej, kad on povuče svoj šorc prema dole i pokaza mi ciglu hašiša.

Svi filmovi o Južnoj Americi, sve priče o favelama i o klincima sa puškama samo su se slili u moju jetru. Doživljavao sam mentalni kolaps, jer sam istovremeno svjedočio i najjačoj i najbolnijoj sceni u svom životu. Kad bi mi iz oka kanula suza na pod, ocrtao bi se znak ‘’Jin i Jang’’. Dijete, malenac, na biciklu na koji se bez haljine ne sjeda, meni pokazuje ciglu hašiša ispod svog pasa… nisam imao snage osim da kažem: ‘’Ljudi, moramo odavde.’’

‘’Sve je to život.’’, rekao je Andrić u svom genijalnom djelu, ‘’Jelena, žena koje nema’’, kad nakon dvadeset stranica priče o momku i njegovom udvaranju Jeleni, Jelena odlazi sa drugim. Možda ovo i nije baš najzdraviji način da se provede mladost i da se stvore temelji za skladnu budućnost, ali tako je kako je, to je valjalo vidjeti, jer to je istina, to postoji, i od toga ne treba bježati. Cilj je bio da se pronađe ljepota u svom tom haosu.

Na putu prema tvrđavi, koja se nalazi na uzvišenju, svratili smo u poslastičarnicu da uzmemo sladoled. Pirkao je vjetar, ali slabo je sve to, kuvanje je i dalje žestoko, međutim nema se vremena za odmor. Svaki trenutak je trebalo upiti.

Neki klinci su igrali fudbal. Nabacio mi je jedan loptu na glavu, ne znam kojim čudom sam mu glavom vratio četiri pet puta. Ne računajući na veliku pomoć sreće koja je uticala na moje akrobacije i manevre, pokazao mi je palac gore i jedno ‘’good’’, pa smo počeli da igramo šene. Izvodali su me kao malo dijete. Bilo je neke posebne radosti u njihovim očima, kao i u očima starijih koji su pratili igru sa šanka poslastičarnice. Radovali su se tome što su me preveslali, što sam ispao levat. Jesam ispao levat, ali nije me to dodirivalo, ispao sam levat za raju. Ne bih to inače uradio, nego mi je ova grupa klinaca izgledala kao da nijedan od njih još nema kriminalnu prošlost. Neće im to promijeniti život, neće se oni sad baciti na teren ili u nauku, ali možda, možda me ovaj mali od šest godina ne ponudi ciglom hašiša kad sledeći put dođem u Napoli.

Naglašavam, buka je konstantna. Skuteri su parkirani uz zgrade, na ulaze u stanove u prizemlju, čovjek neki ostavlja skuter pored stola, nije trpezarijski ali i jeste jer na njemu je trpeza, izgledom podsjeća na niski kafanski limeni, pozdravlja sestru i majku i uzima viljušku i nož, parkirani su u redovima koji se protežu od početka do kraja tih uskih ulica. Nikakve oznake za parking ne postoje, postoji samo naslijeđeno usmeno predanje, samo ono što je očigledno. Virtuelni tik grada je sirena, palac ruke je stalno postavljen na sirenu, čuješ je stalno, ako nje nema, onda nešto ne valja, onda je zastoj, a zastoji ne postoje, postoje… zapete, kao u ovoj rečenici, ništa ne umire nit se rađa, samo se transformiše, nije prošao minut da nisam čuo sirenu, taj saobraćajni tok je nešto nevjerovatno, kad bi se gledalo iz ptičije perspektive, mogla bi da se vidi jedna velika zmija koja nema više gdje da izađe i samo se tako vrti u krug, samu sebe grizući za rep.
 
Izgled tih ljudi koji hodaju ulicama, onda automobili, raspale kuće, trule fasade, pristojno jelo za, na našem jeziku, 4 marke po osobi, želja da se djeca pošalju u neku uređenu zemlju, da nađu posao i sreću, velika pristojnost prema strancu koji je rijedak slučaj u mahali, sve me to podsjećalo na Banja Luku, na Bosnu, stvari koje posjeduju sposobnost da istovremeno budu i nešto najljepše i nešto najsjebanije.

Šta treba posjetiti u Napoliju? Da se mene pita, trebalo bi ući što dublje u ulicu, kad ga već zovu najsjevernijim afričkim gradom. I dane i noći treba provoditi na ulici, odmoriti se u nekoj crkvi jer parkova nema a jedino je u crkvi tišina, pa nazad u haos.

Privodila se kraju naša poslednja noć. Ušao sam u pekaru da kupim pivo. Tokom putovanja po ostalim zemljama evropskog juga, naučio sam da se pivo nerijetko može kupiti i u pekari, i u mesnici, i u suvenir šopu. Svuda ćeš ga dobiti ako nisi glup i seljak. Trebaš znati šta hoćeš, uljepšati priču malkice, prodati svoju kupovinu. I dobićeš šta želiš, jer sve je do tebe.

Kad sam izašao vani, vidio sam druga kako priča sa tri djevojke. Njih tri su sjedile na jednom skuteru. Izgledale su ofucano ali im se u očima vidjela neka pamet. Jedna je pogledala u mene, odmah je pružila kažiprst ka pivu, onda je svojom šakom napravila oblik pištolja i rekla je, parafraziram: ‘’Ako budete stajali ovde i cugali, neko će vas ubiti. Paf paf, paf paf!’’

A onda su dodale gas i otišle. A i mi za njima. Takve savjete valja poslušati.