Kišinjev, Moldavija: razglednica.
Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2021.
—
Pisac u maloj zemlji, naravno, gleda prema velikim nacijama, prema Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj… Mašta o milijunskim nakladama svojih knjiga, o džepnim izdanjima koji se prodaju na aerodromima. Za to vrijeme iskusni agent skeptično odmahuje glavom.
- U Francuskoj nemamo šanse, oni nas se ni uz najbolju volju ne mogu sjetiti. Ako kažeš, imam jednog zanimljivog pisca iz Hrvatske, za njih je to nešto opasno, shvaćaš, kao da kod nas dođe tip iz Afrike i predstavi se kao književnik iz Malija. Odmah se pitaš u sebi, koji je broj policije.
- Kako to misliš?
- Književnost nastaje na poznatim lokacijama, a ovo naše, između tolikih granica, djeluje im preusko čak i za dječji roman. Kratke priče, kao što znaš, više nitko ne čita.
- Dobro, koje su šanse kod Engleza?
- Tu bi se možda dalo nešto napraviti, imam neke kontakte, no zasad na naše prijedloge odgovaraju ljubaznim odbijenicama. Njihovi agenti me na sajmovima pitaju, jesmo li ikada bili nečija kolonija i kako se to odrazilo na drugoj i trećoj generaciji naših pisaca. Žele čitati o posljedicama koje su nanijeli potlačenim narodima - čuo si za pravac neokolonijalna književnost?
- A Nijemci?
- Slušaj, neke stvari nemoguće je promijeniti preko noći, ali nemoj odmah pasti u depresiju…
- I oni samo traže Kusturicu, jel tako?
- Kažem ti, da bi se nešto promijenilo potrebno je vrijeme.
- E jebi ga, ja tako kao Kusturica ne mogu i neću.
- Čekaj, polako, nije to sve. Postoje Češke, Poljske, Slovačke… Idemo razmišljati o Mađarskoj, prosječna tiraža tamo je nekoliko hiljada.
- Kod nas su ovi novi Rusi solidno prošli.
- Što se Rusa tiče, zasad sve ide jednosmjerno. Još im nismo uspjeli skrenuti pažnju na sebe.
- Čak dosta investiraju na obali…
- Ne miješaj hotelijerstvo s prijevodnom književnošću.
- Ukrajina? To je veliko tržište...
- Veliko, ali dezorganizirano. Mnoge adrese koje imam izgleda više ne rade.
- Što još ima? Španjolska, Portugal, zašto se ne bi okrenuli na tu stranu i preko njih ušli u Latinsku Ameriku?
- Načelno – da. Ali, još smo im nepoznati, pa zato sve ide stidljivo. Poslao sam im preliminarni spisak. I ti si, naravno, na njemu.
- Kakva je situacija u Italiji? Valjda ih zanima što im susjedi pišu.
- Imam nekih upita, ali ni kod njih ne cvjetaju ruže. Nekoliko velikih kuća je proglasilo stečaj pa igraju samo na sigurno.
- Možda bi se trebalo okrenuti malima i nezavisnima.
- Gledaj, ono što ti trenutno mogu ponuditi to je Bugarska. Ne pravi facu, mi smo za njih Zapad. Srbi, recimo, tamo tradicionalno dobro prolaze. Nas također žele, ali pod uvjetom da se ne spominju u lošem svjetlu. Nadam se da ti u romanu nemaš nekog Tutu-Bugarina?
- Ne, nemam.
- Radi se o desetak milijuna potencijalnih čitatelja.
- Potencijalnih… A što je s užom regijom?
- Srbi, ostale zasad zaboravi.
- Čak i Slovence?
- Samo ako nas podrže fondovi i zaklade. Na tržište tamo više nitko ne računa.
- Čekaj, nisam te ni pitao za Ameriku.
- Drago mi je da si me pitao za Ameriku. O Americi ću ti reći ono što inače govorim tvojim kolegama kada me pitaju za Ameriku: dakle…
***
U Republici Moldaviji predstavljen sam kao uvaženi pisac iz Hrvatske – dogodilo se to na jednoj poslijepodnevnoj čajanki u elitnom dijelu Kišinjeva. Iako smo moj domaćin Branko i ja zapravo krenuli u obilazak srednjovjekovnog manastira u Starom Orheju, telefonski poziv odvjetnika Kornela Iluminescua preusmjerio nas je na jednu kotu iznad grada gdje su se tiskale vila do vile. Nismo vidjeli čuvare, možda i zato što su ulice bile toliko uske da ih je mogao braniti jedan bolje naoružani bogataš.
Branko, koji je do tada već prodao najviše pelena u povijesti ove mlade republike, o Kornelu je pričao kao o velikoj šarži čije ime otvara mnoga ministarska vrata. Kada je prije nekoliko godina stigao u Moldaviju, odmah su mu preporučili njegove usluge. Skup je, ali izuzetno probojan, hvalio ga je Branko. Kornel nije mogao imati više od trideset pet: omalen, garav, vatren… Dočekao nas je u svojoj raskošnoj bazi. Jedna veoma mlada djevojka sjedila je s pudlicom u naručju pred golemom plazmom. National Geographic davao je dokumentarac o crnom narodu iz prašume, što je vjerojatno razlog zbog kojeg mi se ta cura činila bljeđom no što je uistinu bila. Kornel ju je predstavio kao Nataliju. Zatim smo krenuli u obilazak kuće nakrcane umjetninama i lovačkim puškama s kojima Kornel ponekad ide u hajku na lisice.
- It is healthy for business – rekao je, u što nisam ni najmanje sumnjao.
Jadni Kišinjev. S gornje terase izgledao je kao dronjak do pola zakopan u ilovaču, ali Kornela je za trenutak ganuo pogled na rodnu grudu. I zbog toga je odlučio da pod hitno moramo nešto popiti. Kucnuo sam se s tom velikom šaržom. Priznao je da se još uvijek trijezni pivom od sinoćnje pijanke, nakon čega mi je Branko uputio prvi zabrinuti pogled toga dana. Kornel se raspitivao što radim u njegovoj divnoj državi. Rekao sam mu istinu: snimam desetominutnu reportažu o kulturnom i društvenom životu Kišinjeva.
- On je i pisac – pomalo svečano objavio je Branko.
- Historija?
- Pa ne baš…
- O čemu točno pišeš?
Bilo je to lako dočarati čak i na lošem engleskom.
- Love crises in middle age with a lot of emotional relationships around the city.
- Atraktivno – odgovorio je Kornel: - A zašto ne bi objavio nešto ovdje kod nas, jesi razmišljao o tome? Moj kum ima veliki dućan u centru grada. Mislim da prodaje čak i knjige.
- Mogao bi biti prvi pisac iz Hrvatske objavljen u Moldaviji – tiho me upozorio Branko.
- Jel na rumunjskom?
- Kakav rumunjski! – Kornel se obrecnuo na mene: - Na našem moldavskom jeziku. Ili ti je to možda ispod časti?
- Ne, ni slučajno. To bi bilo izvrsno – požurio sam iskazati oduševljenje prije no što se nije predomislio.
Kornel se zatim posvetio razgovorima preko mobitela. Izgledalo je kao da je sve potankosti oko izdavanja moje knjige odlučio dogovoriti baš u to kasno nedjeljno poslijepodne. Tko bi rekao da će se stvari ovako posložiti. Nastojao sam prikriti uzbuđenje. Moldavija je, istina, najsiromašnija zemlja Europe, ali se iz nje na mala vrata može u Rumunjsku, a izdavački put se zatim u luku izvija prema Francuskoj, uhodanom trasom ljubavi i razumijevanja između dva romanska naroda. Odvjetnik je hodao po velikoj sobi i dugo, dugo pričao na materinjem jeziku. Za to vrijeme blijeda djevojka na drugoj strani sobe pozorno je gledala emisiju iz džungle. Kratko zimsko poslijepodne bilo je pri kraju kada je Kornel napokon okončao razgovore.
- Ok, glazba je riješena, dečke iz konzervatorija pokupit ćemo kod Akademije – objavio je, na što se Branko stidljivo nakašljao.
- Koje dečke? – upitao ga je na ruskom.
- Zar niste krenuli u Stari Orhej?
- Jesmo – odgovorismo u glas.
- Tko vam brani. Kada završite s Orhejem bit ćete gosti mog starog prijatelja u lugarnici. Hoću da osjetite onu pravu, izvornu Moldaviju.
Kornel i nijema djevojka s pudlicom pošli su svojim markantnim terencem, Branko i ja vozili smo za njima. Četiri studenta državnog konzervatorija doista su nas čekala s instrumentima na raskrsnici. Jednog od njih, golobradog violinistu, Kornel je poslao u naš automobil, kao vodiča.
- Jesi već bio u Orheju? – upitao sam ga.
- Kao mali – odgovorio je.
- A znaš li doći do tamo?
- Da.
- Može li se živjeti od glazbe u Kišinjevu?
- Ne.
- Ovdje mora da je jako lijepo u proljeće i ljeto kad parkovi zazelene.
- Je.
Njegove šture odgovore pripisujem slabom znanju engleskog, ali od dečka se ništa nije moglo dobiti čak ni na ruskom, pa sam zaključio slijedeće: rodio se kada je rusifikacije zemlje bila na izdisaju, a odrastao u ozračju rata za Pridnjestrovlje, odnosno, Transnjistriju, tako da su u nacionalno osviještenoj školi učili samo rumunjski, pardon, moldavski. Sumrak se već zgusnuo kada smo sišli na lošu cestu prema Starome Orheju, srednjovjekovnoj prijestolnici Moldavije. Autom nismo mogli prići manastiru pa smo se uputili pješice na malu visoravan ispod koje su ležala sela bez rasvjete. Cijela je krajina djelovala kao zavjetovana dubokoj prošlosti. Nigdje ni jedna investicija, samo zemlja i mrmor stoke u pokretu. Kroz jedna drvena vrata ušli smo u stijenu, a potom nastavili katakombama s čijih su zidova svijetlile prave baklje. Prolaz kroz brdo ubrzo nas je uveo u dobro ukopanu crkvicu. Ambijent je podsjećao na bogomolje u doba progona prvih kršćana, a svećenik s dugom sijedom kosom i bradom djelovao je kao Metuzalemov vršnjak. Unatoč tome, živahno je mahao kandilom iznad korpica s hranom koje su seljaci donijeli sa sobom. Baklje, miris tamjana, pop u halji i tajanstveni rovovi pod zemljom – nisam se uspio ni pribrati od tolikih dojmova kada je Branko signalizirao da je vrijeme za pokret. Napolju, nad srednje-moldavskim gorjem, sada je već bilo sasvim mračno, a umjesto stoke iz doline se čulo nekakvo povišeno lajanje, kao da je pas progutao kredu.
Slijedeći upute violiniste krenuli smo bližim putem kroz sela do glavne ceste. Nisam se toliko čudio sebi koliko Branku koji je pristao voziti po neasfaltiranom putu. Velike besarabijske kiše koje su do nedavno padale uništile su cestu i automobil se ozbiljno mučio u krivinama. Mora da je inače bistar Brankov um na trenutak zamutila poezija Staroga Orheja, pretpostavljao sam. Moldavska sela bez rasvjete savršeno su se uklapala u cijeli ugođaj. Ljudi su izranjali iz tame pred našim farovima. Vidjeli smo i svečano odjevene mladiće i djevojke kako stoje na mračnim seoskim križanjima. Bila je prohladna subotnja noć u tjednu uoči Božića. Prešli smo pustu cestu za Tiraspol i Odesu te zašli u šumski predio. Distancirani violinist pokazao je na malo svijetlo na drugoj obali, no između nas i lugarnice bila je rijeka. Ni violinist se nije sjećao mosta. Možda ga je odnijela bujica. Predložio sam da se okrenemo i vratimo u Kišinjev, no Branko se svakako želio javiti Kornelu. Tko zna kada će mu opet ustrebati njegove veze u Vladi. Pelene kao pelene jesu bitne, ali ovaj je narod naučio živjeti i bez njih. U tom trenutku opazili smo Kornela kako ulazi u terenac i kreće prema rijeci. Automobilom se spustio do obale i zatim malo po malo nestao u riječnoj tami. Nekoliko minuta se ništa nije vidjelo, samo obrisi vode u pokretu, a onda su dva snopa svjetlosti izronila iz rijeke, točno ispred nas. Sva trojica smo blago šokirani ušli u džip koji je mokar blistao na mjesečini. Kornel je bio pod adrenalinom. Njegove kratke noge jedva su dosezale pedale. Izgledao je kao dječarac s ogromnom igračkom u rukama. Okrenuo se i uz uzvik „Ajmo Moldava“ krenuo u rijeku. Lagano smo ponirali sve dublje i dublje niz obalu. Gledao sam kako se razina vode penje uza staklo. Kada je došla do pola to još uvijek nije bilo najdublje mjesto u koritu. Svi smo napeto osluškivali kotače kako se otimaju mulju. Prozori su već bili ispod površine i terenac samo što nije zaplovio. Kornel se sada oslanjao isključivo na zvuk kotača. Što sve pisac iz Hrvatske mora podnijeti da bi se plasirao u inozemstvo, gorko sam pomislio dok je oko nas šibala neprozirna vodena masa. S druge strane, sama ideja o prodoru na rumunjsko tržište preko Moldavije i nije bila tako loša - vjerojatno bi je pohvalio i moj književni agent koji obožava uvezivati stvari. Da, na dnu riječnog korita čovjeka obuzimaju svakojake misli… Zanimalo me je što je Branku na umu u tim trenucima? Možda upravo proklinje sve one pelene koje je namjeravao prodati prije nego što zemlja otvori svoja vrata lancima DM-a, Mullera i Happy Baby. Ili se, poput mene, pokušavao sjetiti kako u filmovima otvaraju vrata pod vodom i treba li možda staklo razbijati laktom. I naravno, je li to izvedivo ako je automobil blindiran?
Kotači džipa napokon su zagrabili nešto konkretno pod sobom. Bio je to šljunak. Činilo se da je Kornel ipak našao podvodni koridor. Dao je gas i svi smo osjetili veličanstvenu snagu terenca s pogonom na četiri kotača. Bilo mu je potrebno samo malo čvrstog materijala da se ustremi ka drugoj obali. Uskoro smo izvirili iz rijeke i farovi su prošarali krošnje drveća.
Do skromne lugarnice na uzvisini vodila su dva traka u blatu u kojima se, nešto dalje, ukopala Lada Niva. Oko kuće gotovo da i nije bilo slobodnog prostora; sa svih su je strana pritiskali šuma, grmlje i sveprisutno blato. Mršavi čiča u zelenkastoj uniformi dočekao nas je na trijemu. Kornel i on odmah su zapodjenuli raspravu o vožnji. Činilo se kao da mu lugar objašnjava gdje je pogriješio, a gdje ne. Branko i ja šmugnuli smo u sobičak. Ondje su se po visokom starinskom krevetu i krušnoj peći ispružili glazbenici, svaki sa svojim instrumentom u naručju. Bljedunjava Natali mazila je psića i šutjela. Kada je Kornel ušao za nama, dečki su skočili na noge i počeli s neutralnim brojevima, za zagrijavanje. Violina, violončelo, bajs i harmonika. Za to vrijeme lugar je iznio valjda sve što je imao u frižideru: ukiseljene krastavce, ukiseljenu mrkvu, ukiseljenu lubenicu… Kornel je objašnjavao da se radi o izvornim moldavskim specijalitetima kakvi se više, nažalost, ne mogu naći u gradu. Dobili smo i nešto hladnih pilećih ostataka od izvornog lugarevog ručka. A onda je stiglo i vino. Kornel nas je upozorio da se radi o jednom iznad prosječnom vinu koje se pravi od šumskih bobica i da s njim valja oprezno. Dok je to govorio, ispio je cijelu čašu. Uslužni lugar je poput paža savjesno natakao svome sponzoru. Možda sve lugarnice u zemlji žive od sponzora, nagađao sam čekajući da me preuzme to vino kako bih se mogao prepustiti Kornelovom hvalisanju. Ali, nije išlo. Svaki me je gutljaj ispunjavao nekim kiselkastim nemirom. Imao sam dojam da smo se olako lišili kopnene veze s Kišinjevim. A čekao nas je još i povratak istom podvodnom rutom. Kako će to izgledati s pijanim Kornelom? Bila su to pitanja koja su me ozbiljno mučila. U međuvremenu, morao sam sjediti u ovoj pseudo-lugarnici oličenoj u hladno zelenkastu boju, uživati u ukiseljenoj lubenici i diviti se jednom nadobudnom đilkošu čije je ponašanje zapravo postajalo sve gore i gore. A sve je krenulo sa Stevenom Sagalom za čiji je boravak u Moldaviji Kornel bio osobno odgovoran. I Branko se sjećao te nedavne posjete koja je razbuktala lažnu nadu u narodu.
- Sagal je obećao da će pribaviti novce i izgraditi moldavski Hollywood – pojasnio mi je dok je Kornel bjesnio na slavnog glumca.
- Imam njegov broj, al ne diže slušalicu.
- Vjerojatno ga je odavno promijenio.
- Mene je napravio budalom.
- Nema to veze s tobom – umirivao ga je Branko.
- Kako nema, ja sam uložio svoj obraz kod predsjednika koji ga je primio u svojoj dači kao prijatelja naše zemlje!
- I što je bilo od toga? – tiho sam se zanimao kod Branka.
- Jeo je i pio ovdje sedam dana, davao svakakva obećanja u medijima, ali poslije se više nije javio. Zato Kornel misli da je to naštetilo njegovom ugledu.
U međuvremenu, odvjetnik se sve češće izderavao na glazbenike koji su očajnički pokušavali naći pjesmu koja bi mu odgovarala. Bili su to mladi dečki i svirali su sa širom otvorenim očima, pod stresom. No, uskoro se pokazalo da nije problem u glazbi, čak ni toliko u Stevenu Sagalu: problem je bio u meni. Shvatio sam to kada me je Kornel pitao za koga radim. Njega je, naravno, zanimalo za koga stvarno radim, ali na to pitanje nisam imao odgovor. Zato sam se raspričao o svom interesu za kulturu i povijest ove siromašne, ali ponosne zemlje, istaknuo sam, kao i o nekim pojavama koje su zajednički svim zemljama u široj regiji. Činilo mi se važnim sve nivelirati. Pred ovakvim domoljubom bilo bi katastrofalno dirnuti u bijedu koja je posvuda na ulicama Kišinjeva, mada je to moje kruženje također bilo rizično jer je lisac poput Kornela itekako dobro znao da ja znam, ali da namjerno kružim jer sam u obruču šume i rijeke, pedesetak kilometara od Kišinjeva, na milosti njega i njegovih lugara.
- Ti ništa ne znaš o mojoj zemlji – prekinuo me.
I ostale u prostoriji kao da je zapanjila ta promjena u Kornelovom tonu pa su još malo pognuli glave.
- Ne zna puno, to je istina, ali tek je doputovao prije dva dana, daj mu vremena da nauči – uskočio je Branko, no odvjetnik je odmahivao glavom. Oči su mu se utisnule u tamno lice i odande isijavale poput dvije male ledenice.
- Nisi mi odgovorio na pitanje?
- Rekao sam ti da je novinar.
- Čak me i podsjeća na nekog – jel tebi na nekoga liči ovaj tip? – pitao je lugara koji me je nelijepo mjerkao stojeći iznad Kornela.
- Da, na nekoga jako liči – potvrdio je.
- Samo na koga, hm.
Nastojao sam gledati mimo Kornela i njegovog privatnog lugara, mada je sve bilo toliko skučeno da su se pogledi teško mimoilazili.
- Branko, jako mi je žao što ti to moram reći, ali tvom prijatelju nije mjesto za ovim stolom – ustanovio je Kornel.
- Kornel, molim te, on je…
- On je jedan pokvaren čovjek koji je došao širiti laži o mojoj zemlji.
- Kornel…
U lugarnici smo imali istinske virtuoze koji su na ove objede uzvraćali živahnim tonovima narodne glazbe. Na momente bi postajao svjestan lakoće njihovih nota, unatoč tome što je Kornel upravo govorio o tome kako su u šumama iznad nas skončali mnogi moldavski parlamentarci. I Branko je napokon shvatio da su kola krenula nizbrdo. U jednom trenutku obojica smo se našli na trijemu kojim su sada vršljali neki šutljivi tipovi grubih crta lica. Bio sam siguran da su došli kao pojačanje. Možda nas zaista planiraju srediti i ostaviti da trunemo u šumi. Sišli smo u blato da se konzultiramo. Nisam znao da je lud, ispričavao mi se Branko. Predložio sam da se pokušamo dokopati nekakvog mosta. Hodat ćemo uz rijeku dok ga ne pronađemo. U tom trenutku mi je zazvonio mobitel.
- Da?
- Ovako, u igri je San Vigilio u Italiji, osam staza, od toga dvije crne i tri crvene, apartman četiri zvjezdice sa saunom, nije daleko ni Madonna di Campilgo ako netko bude htio… – Glas prijatelja iz Hrvatske djelovao je pomalo bizarno.
- Pape, ne mogu sada razgovarat – rekoh.
- Što te loše čujem, gdje si ti?
- U inozemstvu.
- Molim?
- U Moldaviji!
- De nemoj me jebat s tim tvojim Kazahstanima. Dođi sutra ujutro u „Jabuku“ na cugu, ovaj tjedan moramo riješit to skijanje.
- Čujemo se.
Posvijetlio sam mobitelom i naizgled odlučno krenuo u mrak. Činilo mi se da u blizini mora biti nešto što spaja dvije obale, bez obzira na siromaštvo. I Branko je dijelio moje mišljenje. Iz lugarnice nas je ispratio čeznutljivi solo na violini, ali već nakon par koraka noge su nam do članaka propadale u blato. Zatim se pojavila voda u cipelama. Moja ideja je svakim korakom tonula u sve dublju ilovaču dok se Brankov automobil na drugoj obali kupao u mjesečini, poput nedokučive ljepotice. Najgore je to što neće biti nikoga da najdražima u domovini prenese okolnosti našeg udesa, sažalijevao sam se nakon što smo se pokunjeno popeli na trijem gdje se u međuvremenu stvorila gužva. Svi glazbenici bili su ondje i pušili. Čak se i lugar pomalo glupavo smješkao. U trpezariji nas je zatekao neočekivan prizor. Samozatajna djevojka, ista ona koju je džungla na velikoj plazmi činila toliko prozirnom, sada se vrlo energično obraćala Kornelu preko ostataka večere na stolu. Postalo nam je jasno zašto je cijela svita izišla van. Ono što je govorila Kornelu nismo razumjeli, ali je bilo očito da mu samo ona može izgovoriti tako oštre i prijekorne riječi. A Kornel, Kornel se doimao poput dječačića koji je svjestan da prima zasluženu porciju. Sjedio je i tupo gledao u ukiseljenu lubenicu. Bio je lišen čak i čaše. Kada je završila, Natalija je pružila ruke ka pudlici koja joj je poslušno skočila u krilo.
Ostatak večeri Kornel je proveo u uvrijeđenoj šutnji. Zadnji put je bljesnuo kada je sjeo za volan svog terenca i punim gasom jurnuo iz blata - pravo u bodljikavu ogradu iza lugarnice. Dok se pokušavao izvući, kotači su povukli dio žice. Iščupao je nekoliko betonskih stupova, ali drugi, žilaviji, nisu se dali van. Svi smo morali iz automobila dok je lugar klještima rezao dio po dio žice ispod kola. Bio je to dug i mučan posao. Svitalo je kada smo se najzad sunovratili u rijeku. Ondje, pod vodom, Branko mi se još jednom ispričao zbog svega što se, na sreću, nije dogodilo, no ja sam mislio samo na kosture moldavskih parlamentaraca koji trunu negdje u teško dostupnim šumama iznad lugarnice strave i užasa.
