Asilah, Maroko. fotografija: Lazar Pašćanović
"Prva ljubav zaborava nema", rekla bi moja prijateljica, prekaljena putnica, aludirajući na prošireno stanje uma nalik na zaljubljenost, koje, po njenoj teoriji, doživljavamo samo na prvom ozbiljnijem, "nezapadnjačkom" putovanju.
U pravu je. Maroko je bila moja prva vaneuropska avantura; u Maroko sam se vraćala više puta i svaki put se zaljubljivala u neku novu njegovu stranu: novi krajolik, ukus neke novootkrivene hrane, u predivne ljude koje bih upoznavala na putu...
Ironija je u tome što se, kao u većini ljubavnih priča, to zaljubljivanje dogodilo neplanirano. Tom putovanju nije prethodila niti moja ogromna želja da posjetim Maroko, niti višemjesečno pomno proučavanje njegove kulture, geografije, brojeva na arapskom i pustinjskih turističkih aranžmana. Jednostavno me je neka neodređena neutaživa glad za širenjem izvan vlastitih okvira, tjerala da mrdnem guzicu van Hrvatske. To i jeftina avionska karta.
* * *
Kao solo Evropljanka, totalno kampanjski (ne)pripremljena na novu kulturu i kontinent, sletjela sam na aerodrom u Fez i shvatila da sam s couchsurferom (jedinog koji je tada imao suvisle reference) dogovorila datume smještaja za mjesec dana kasnije. Klasika. Međutim, nakon nešto dogovaranja i par dugih sati čekanja u opskurnom kafiću, taksista me je odvezao do couchsurferovih prijatelja, Jaouada i Nouredina ("Good people!"), koji su bili moji domaćini nekoliko narednih dana.
Vrijeme koje sam provela s njima poučilo me je prvim lekcijama o Maroku. Svakodnevni razgovori često su završavali s pitanjem: "Zašto kao žena putuješ sama?". Osim toga, mojim domaćinima nije bilo jasno da to što nisam u vezi, ne znači nužno da sam u potrazi za partnerom. Nouredine mi je svaki dan vrlo pristojno nudio svoje prijateljstvo, i - ako kojim slučajem ikad to poželim - "još nešto više od toga". Ja sam ga isto tako pristojno odbijala, svaki put nanovo vrteći ploču o našem muško-ženskom (isključivo) prijateljstvu. Da smo likovi iz nekog stripa, sigurna sam da bi iznad naših glava stajali debeli upitnici i pokoji uskličnik iznad moje.
Za gošću iz Hrvatske se odmah pročulo po kvartu ("Aaah... Croatia... Modrić, Rakitić!"). Uostalom, bila sam jedina žena koja je posjećivala lokalnu čajdžinicu/kafić/zalogajnicu tog feškog predgrađa, što nije moglo proći ispod radara. Naime, kako sam saznala nešto kasnije, u većem dijelu zemlje još uvijek nije uobičajeno vidjeti Marokanke da provode vrijeme po kafićima, naročito s muškarcima s kojima nisu u rodu ili braku. Ako je u rijetkim prilikama i vidiš, vjerojatno se radi o ženi "sumnjivog morala".
Pomalo ošamućena od prvih utisaka i kulturnog šoka, nisam odmah primijetila ovaj detalj: žene su hodale ulicama, eventualno ćaskale na nekom ćošku ili ispred kuće, prodavale msamen na štandovima; međutim, uopće ih nisam viđala kako uživaju ispijajući marokanski čaj ili kafu u svojoj lokalnoj "birtiji". U javnom prostoru, one su ili u prolazu, ili na poslu. U privatnom, ili isključivo ženskom okruženju, priča je potpuno drugačija.
Prošlo je nekoliko dana od dolaska i moje je tijelo počelo signalizirati da bih se trebala okupati nečim što nisu samo vlažne maramice. Naime, većina prosječnih marokanskih kuća, pa tako i ona mojih domaćina, nema klasičnu kupaonu, već samo poljski wc i eventualno nekakav improvizirani umivaonik/kantu/bure za svakodnevno "podapiranje" strateških mjesta. Pravo kupanje se obavlja jednom tjedno, u hammamu, javnom parnom kupatilu.
Nouredine mi je predložio da odem na jednodnevni izlet u Moulay Yacoub koji, pored novoizgrađenog SPA centra za turiste, ima i stari hammam s termalnom, ljekovitom vodom. "Biće ti super da malo dođeš sebi od gradske gungule", rekao je.
Još u onoj početničkoj, turističkoj paranoji od toga da će mi netko pokušati prodati muda pod bubrege, izbjegla sam sve prodavače pribora za hammam i uputila se ravno do ženskog ulaza. U svlačionici je bilo hladno i mračno, i učinilo mi se najpametnijim jednostavno pratiti i oponašati ono što rade druge žene. Nakon kratke neverbalne komunikacije s jednom od njih, našla sam se u predivnoj, ogromnoj prostoriji s okruglim bazenom u sredini, iznad kojeg se, na mjestu plafona, otvaralo nebo. Nekih osamdesetak žena sjedelo je načičkano duž čitavog ruba bazena i iz njega kantama grabilo vrelu vodu za kupanje. S vremena na vrijeme, praćena ritmičnom pjesmom i uzvicima ženske rodbine i prijateljica, mlada djevojka bi uskočila u bazen i brže-bolje izašla van (voda je bila prevruća za duže zadržavanje u bazenu). Kasnije sam saznala da je to berberski običaj po kojem, prije udaje, mlada skače u ljekovitu vodu da bi osigurala plodnost i sreću u braku.
To je bio prvi i posljednji put da sam u hammam ušla u donjem vešu; dok sam pored sebe promatrala staru, poluslijepu bakicu koja mi se smiješila onako krezuba, golog i usahlog tijela i gurala mi svoju kantu da joj zagrabim vode, svaka nelagoda oko mog mladog i zdravog tijela u potpunosti je pala u drugi plan.
U Moulay Yacoubu su mi se otvorila vrata u skriveni svijet marokanskih žena koji se događa iza zatvorenih vrata hammama. Jednom kada u njega uđu, žene su u potpunosti zaštićene od očiju muškaraca - i tek onda počinje zabavni dio.
* * *
Dakle, u hammamu žene nipošto nisu "samo u prolazu". Na taj tjedni ritual najčešće dolaze u grupama od dvije ili više generacija (baka, kćer i unuka), ili s prijateljicama, opremljene raznobojnim plastičnim klupicama i prostirkama za sjedenje, rukavicama za trljanje kože, crnim sapunom za piling, itd.
Gotovo neprimetne, umotane žene koje diskretno hodaju ulicama, u hammamu bi odjednom "olabavile" - slobodno bi se kretale gole po prostoru, bez ikakve nelagode i međusobnog procjenjivanja, razgovarajući se i smijući. Stare, mlade, debele, mršave, slijepe na jedno oko, ili bez zuba - sve su dobrodošle u taj ženski prostor.
Dugo bi prale tijela i kose, brijale pazuhe i međunožja, raskrečene bez imalo stida, jedna drugoj uskakale u pomoć s trljanjem leđa i farbanjem kose. Nerijetko sam svjedočila i pravim malim gozbama - na prostirke bi se vadilo voće, kruh, trokutasti sir - meze uz obaveznu ćakulicu.
Znalo mi se više puta dogoditi da mi priđe žena, ili čak mlada djevojka, besramno me odmjeri od glave do pete i onako zajebantski, uz obaveznu dramatičnu gestu rukom kao da skida neku maramu s lica, dobaci : "Zwina!"; pa se okrene i nastavi svojim poslom. Videvši da sam sama, žene bi mi se često nudile da mi istrljaju leđa rukavicom, jer, pobogu, "nećeš valjda to sama"...
Ta opuštenost i prihvaćanje vlastitog i tuđih tijela u isključivo ženskom prostoru (ne mogu ga čak nazvati podržavajućim, koliko je samopodrazumijevajući), svaki put je otvarala nova pitanja u vezi mog odnosa s tijelom, poimanja ženstvenosti, ljepote i slobode općenito.
Super su ti trenuci kad te svemir (uz svoj smisao za humor, naravno) gurne da se suočiš s vlastitim ograničenim pogledima na svijet. U lokalnom hammamu u Dakhli, po ne znam koji put obavljajući uobičajene rituale, odjednom sam osvijestila da sam - osim jedne vrlo mlade devojke - najmršavija od svih prisutnih žena! Bila sam okružena silnim, korpulentnim, zapadnosaharskim božicama plodnosti, koje su njihale svoja ogromna tijela s ponosom i nonšalantnošću, jer u Dakhli vrijedi: "Što deblja, to ljepša". U tom bogatstvu mesa i nabora, ispadoh štrkljavica, čije bi šanse za neku bolju bračnu ponudu u tom kraju bile isto tako, ako ne i mršavije.
* * *
Možda zvuči paradoksalno, ali u jednoj zemlji poput Maroka, koja još uvijek ima jake tabue vezane uz žensko tijelo i seksualnost, naučila sam prihvatiti svoje žensko tijelo više nego ikada. U neku ruku sam od tih nepoznatih, slučajnih žena iz hammama diljem Maroka dobila prešutnu poruku da je tijelo lijepo kojih god da je oblika i veličina. Kritiziranje i neprihvaćanje vlastitog i tuđih tijela u meni je zauvijek izgubilo svoje čvrsto uporište, a svaki put kad se nađem upletena u mrežu samokritike i nezadovoljstva vlastitim izgledom, u sjećanje dozovem svoje saharske sestre kao podsjetnik da je moje tijelo najljepše kada ga duboko osjećam i volim onakvog kakvo jeste.
—
Pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2021.
