Venecija. fotografija: Mihaela Šumić
Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2022.
—
Galebovi svojim kljunovima prodiru u ljepljivu unutarnjost ribe na pločniku. Poput nezasitnih strvinara kidaju glave, repove i kosti, razbacuju ih pod podnevnim suncem i pustoše već prazne stolove za kojima su do prije samo nekoliko minuta stajali ribari. Miris ribe skoro djetinje prkosno zadirkuje horde ljudi koje se prelijevaju uskim ulicama poput valova znatiželjnih sanjara. Za sada sjedim; plaše me ljudski valovi i nepredvidljivost s kojom zapljuskuju ulice, zidove, trgove, malene drvene štandove pune preskupih plišanih igračaka koje na hrpi izgledaju poput jezovitih figura koje ožive noću i ispremještaju stvari u kući pa se čim svane vrate na svoje mjesto. Za sada sjedim i čekam da prođe ta nesnosna bura ljudi koji za sobom ostavljaju miris znoja i ushićenosti koja me iscrpljuje.
Brodovi su čudni, pomislila sam dok sam sa konobarom pila kavu na palubi. Jutro je i samo što smo krenuli. Hladno je, osjećam se pomalo prazno, tek dovoljno da pomislim kako bi bilo lijepo nestati ovdje, u sred ničega, u ovom moru kojem se ne nazire kraj, okružena samo modrim sjenama vode i mirisom soli. Dva sata kasnije vodič širi kartu Venecije i govori kako je to grad koji dnevno posjeti više turista nego što ima stanovnika.
„Svi obilasci, uključujući i taksi iz luke i natrag se naknadno plaćaju“, govori nam na pola puta.
Ostatak putnika, većinom njemačkih i nizozemskih turista, mirno sjedi i klima glavom. Nervozno uvrćem rub haljine i preturam po novčaniku, pronalazim nekih pedesetak eura, dovoljno za taksi, bar se nadam. Moja praznina pretvorila se u nepodnošljivu tjeskobu dok sam ženi iz agencije pružala nekoliko kovanica i novčanica kojima sam kupila žeton za taksi.
„Navlakuša. Trebali ste nam pre puta reći da se dodatno plaća“, mrmlja gospođa iza mene.
Prema naglasku mi se čini da je iz Srbije. Okrenula sam se i pred visokom ženom iz agencije stajala je žena u dugom zelenom mantilu i sijede kose koja je bila svezana u savršenu punđu, ruku je stavila na bok i nekoliko puta prevrnula očima dok je čekala da joj nervozna žena iz agencije da žetone za taksi i gondolu. Oduvijek su me fascinirale žene poput nje, možda jer su potpuna suprotnost meni, a možda smo zapravo iste, samo sam ja u jednom trenutku odlučila prihvatiti nepravdu svijeta i nemogućnost da se ona ispravi, možda sam se pretvorila u vlastitu suprotnost kako bih umirila bujicu nelagode i bijesa koja je gasila svaki titraj mira u meni.
Opet sam izašla na palubu kako bih promatrala ono primamljivo plavetnilo koje je svjetlucalo na suncu, na trenutak sam pomislila kako sva ona mitska bića u koja vjerujemo kao djeca zapravo postoje negdje ispod ovog svjetlucavog beskraja.
„Ts. Ts. Tap. Tap“, njemački turist sjedi preko puta mene i mljacka sendvič iz kojeg ispadaju komadići rajčice.
„Zum Geburtstag viel Glück! Zum Geburtstag viel Glück! Zum Geburtstag alles Gute! Zum Geburtstag viel Glück“, grupa od pet putnika pjeva plavokosom dečku koji se euforično smije nazdravljajući pivom.
„Danke, danke“, čuje se uz popratne zvukove flaša u kojima se pivo pjenušavo njiše u ritmu broda.
„Ts. Ts. Tap. Tap. Tap“, iz sendviča curi majoneza u malenu plastičnu kutiju.
„Maaaamiiiiii“, vrišti dječak sa plavim kačketom na kojem piše „I Love Croatia“ i majku povlači za haljinu dok ona priča sa jednim od putnika.
Moje misli o mogućem postojanju mitskih bića okrutno prekidaju zvukovi onih stvarnih. Tako je bučno. Razumijem zašto bogati ljudi kupuju jahte i odlaze na manje poznata mjesta; nažalost, nisam jedna od njih i moje pustolovine osuđene su na sudare flaša, rođendanske pjesme, dječje vriske i zvukove tuđeg doručka.
Pokušavam ne misliti ni o čemu, dozivam prazninu natrag u sebe, samo na tren. Treba mi ona tišina s kojom sam se ukrcala na brod.
A zatim muk. Pred mojim već umornim očima izdižu se zgrade stare nekoliko stoljeća. Plovimo između njih, između tog umirujućeg šarenila koje bubri i doziva i govori kako se ništa nije promijenilo od mog posljednjeg posjeta ovom gradu, ništa se nije promijenilo već desetljećima, mijenjaju se samo ljudi koji žurno obasipaju ovaj prostor svojim čeznutljivim pogledima i uzbuđenim tumaranjem njegovim ulicama.
„The ones with EU passports, please stand in this line. Those with non-EU passports, please follow me“, govori vodič nakon iskrcavanja.
Slijedimo ga. Zajedno sa gospođom iz Srbije i djevojkom iz Australije čekam u redu.
„Sad nas još i odvajaju. Baš lepo“, govori gospođa u zelenom mantilu.
„Odakle ste Vi“, upita me sve vrijeme lupkajući nogom.
„Iz Bosne“, odgovaram tiho.
„Pa da“, klima glavom, „ovo je diskriminacija, kažem Vam“, govori ljutito.
Smješkam se nelagodno. Njeno lupkanje postaje sve brže i glasnije i počinje odzvanjati negdje unutar mene. Na nekoliko sekundi to je bio jedini zvuk koji sam čula.
„Welcome to Venice“, govori mladi carinik pogrešno izgovarajući „welcome“ i daje joj putovnicu.
Ona je samo klimnula glavom i brzim koracima izašla van.
Ruke mi drhte dok putovnicu guram kroz malenu rupu u staklu. Carinik se smješka, a zatim pečatom, uz jedno glasno „dum“ obilježava moju ishitrenu odluku da na ovaj put krenem sama, da pobjegnem od ustajalog mirisa kancelarije i nemira koji me svakodnevno ispunjavao glasno deklarirajući kako ne pripadam zemlji u kojoj živim.
„Welcome to Venice“, govori carinik i pruža mi putovnicu.
Ne znam da li me više fascinira život ovog mjesta ili sve smrti kojima je svjedočilo stojeći u čvrstom zagrljaju mora, tako nestabilno da uznemirava i kida sve niti logičnih iščekivanja, a opet tako drevno i opipljivo i nepomično i kao da šapuće da je logika suvišna u groblju kuća i kanala koji čuvaju ranjive zanesenjake od preranog razočarenja u suvremeni svijet.
Na Piazzi San Marco odvajam se od grupe, vidjet ćemo se za nekoliko sati na ovom istom mjestu, vodič će nositi ružičasti kišobran kako bismo ga mogli prepoznati. Odlazim od ushićenja svojih suputnika, njihove uzbuđene mimikrije i glasova koji se sudaraju sa kricima galebova i brujanjem brodova u Velikom kanalu.
„We advise you not to drink coffee here in Piazza San Marco, the coffee and the service are quite expensive“, u daljini čujem vodiča koji objašnjava kako je na glavnom trgu kava skupa i kako se u blizini može naći nekoliko puno jeftinijih restorana.
Jednom sam čitala da su Hemingway, Dickens i Proust često dolazili u Caffè Florian na Piazzi San Marco, još u onom dobu kad su si pisci mogli priuštiti piće na jednom takvom mjestu. Sjetila sam se kako je Katharine Hepburn u filmu Summertime također sjedila u Florijanu. Zvukovi violine i konobari obučeni u skupocjena odijela kao da su se zaledili u vremenu, ali novine koje je Katharine Hepburn čitala dok je sjedila za jednim od malenih stolova na trgu zamijenili su pametni telefoni, kao i stare fotoaparate koji sad stoje u izlozima radnji kao dekoracija koju fascinirani turisti pomahnitalo fotografiraju.
Dok žurno lutam uskim prolazima u potrazi za... ne znam ni ja čime točno, osjećam kako se slojevi napetosti ljušte sa svakim korakom, svakim skretanjem, svakim slučajnim otkrićem. Ja postajem ja. Lišena težine razmišljanja, one urođene, uklete prilagodljivosti s kojom drugima govorim da sam tu, da ću za njih uvijek biti tu i da će sve biti u redu. Sve će biti u redu, a unutar mene sve je glasno i uzburkano i lomljivo i šutim dok se stijene u meni neobuzdano mrve, padaju po obalama na kojima nasukano leže dijelovi mene kojima sam zabranila da plove jer se i u vodama naše unutarnjosti ponekad skrivaju gusari koji samo čekaju priliku da iskoče iz svojih brodova i mačevima i topovima porobe i raspore tu dragocjenu lomljivost s kojom dolazimo na svijet. Udahni. Izdahni. Govorim sebi dok lebdim kroz labirint venecijskih kanala. Vrhovima prstiju dodirujem hrapave zidove kuća. Razmišljam o tome koliko priča ostaje na mojim prstima dok im dozvoljavam da urone u čvrste zidove nastanjene u vodi, u njihove šupljine, u paučinu, u miris veša koji se suši na štriku iznad moje glave – savršeni svijet bi mirisao na tek opranu posteljinu. Čistoća me umiruje. Stojim ispod bijelih plahti s kojih voda kaplje po vreloj kaldrmi. Voda. Treba mi voda. Ne znam gdje uopće mogu kupiti vodu. Teturam se, kaldrma je skliska. Pretvorila sam se u sebe, u instinkt bez lijepih izraza, ukrasa i imitacije. Rukavom džempera brišem šminku s lica. Okrenula bih se i rekla: „Vidi, ovo sam ja“, ali iza mene hodaju samo dva Šveđana koji se pridržavaju za zidove kako se ne bi okliznuli. Pomirila sam se s tim da novootkriveno oduševljenje dijelim sama sa sobom.
Provlačim se kroz maleni prolaz i pronalazim jedini restoran u kojem sam ugledala slobodno mjesto u hladu. Voda. Treba mi voda. Konobarica mi prilazi odlučno i pomalo ljutito.
„Un caffè e acqua, per favore“, govorim ponosna što barem znam naručiti kavu na talijanskom.
„Acqua gassata o acqua minerale“, upita konobarica.
„Acqua minerale... Grazie“, odgovaram.
„Vuoi mangiare qualcosa“, konobarica brzo izgovara riječi koje ne mogu odmah razaznati.
„Mangiare... Signorina. Vuoi mangiare qualcosa“, ponavlja.
„Aaam... No, grazie.“
Nisam sigurna koliko su ljudi ovdje navikli na to da netko ne želi jesti, već samo popiti kavu. Konobarica brzo i ljuto odlazi po kavu i vodu, kao da me se želi riješiti što prije kako bih oslobodila mjesto onima koji žele jesti. Objedovanje u javnosti me uznemirava, oduvijek mi je bilo pomalo odbojno. Dugo sam razmišljala o tom gledajući ženu preko puta mene kako bezuspješno vilicom uvrće špagete i prinosi ih ustima, a one potom ispadaju na tanjur i klize niz njenu bradu ostavljajući na njoj ljepljivi trag bolonjeza. Nastavila sam razmišljati o tom i kad je dječak umrljan sladoledom protrčao kraj mog stola ili kad je djevojci za stolom do mog sadržaj pice skliznuo s tijesta i pao na bijelu haljinu. Prljavost, makar nastala iz nekog meni neshvatljivog hedonizma svakako je prljavost. I u meni se nešto brzo uskomešalo i mir se otrgnuo od mene zatočivši me u porivu da pobjegnem natrag ka onoj mirišljavoj, bijeloj posteljini nalik oblacima iz kojih kiša lagano pada po kaldrmi i sve miriše na lavandu, more i vrelinu sunca. Usprkos tom porivu, samo sam se okrenula na drugu stranu, sad gledajući pravo u riblju pijacu.
„Caffè e acqua“, reče konobarica stavljajući kavu i vodu na stol.
Podne je. Gužva oko mene u samo nekoliko sekundi postaje nepodnošljiva. Previše je ljudi, gušim se nekako iznutra, kao da mi misli postaju čvrste i fizički teške i uvećavaju se svakim pokretom. Treba mi fokus. Kaos me čini nesigurnom. Udahni. Izdahni. Govorim sebi dok pokušavam izoštriti prizore i fokusirati se na jedno. Galebovi svojim kljunovima prodiru u ljepljivu unutarnjost ribe na pločniku. Poput nezasitnih strvinara kidaju glave, repove i kosti, razbacuju ih pod podnevnim suncem i pustoše već prazne stolove za kojima su do prije samo nekoliko minuta stajali ribari. Miris ribe skoro djetinje prkosno zadirkuje horde ljudi koje se prelijevaju uskim ulicama poput valova znatiželjnih sanjara. Za sada sjedim; plaše me ljudski valovi i nepredvidljivost s kojom zapljuskuju ulice, zidove, trgove, malene drvene štandove pune preskupih plišanih igračaka koje na hrpi izgledaju poput jezovitih figura koje ožive noću i ispremještaju stvari u kući pa se čim svane vrate na svoje mjesto. Za sada sjedim i čekam da prođe ta nesnosna bura ljudi koji za sobom ostavljaju miris znoja i ushićenosti koja me iscrpljuje. Scena instinktivnog nasilja traje i na neki način postaje jedini otok mira u oceanu kaotičnih prizora i zvukova. Priroda, makar izazivala erupciju nasilja za opstanak, umiruje šapćući kako se ništa nije promijenilo, riba će uvijek mirisati isto i galebovi će se uvijek uz krikove zalijetati u miris smrti.
„Occupied... Occupied“, govori američki turist zbunjeno prolazeći kraj stolova.
„I don't think there's anything available. Gosh, I'm hungry“, govori njegova žena sve vrijeme se pridržavajući za njegovu ruku.
Osjećam bijesni pogled konobarice na potiljku. Pritišće kao nekakva teška magla koja samo čeka da me cijelu proguta. Zapinjem za onu prilagodljivost od koje sam uspjela nakratko pobjeći.
„You can sit here, just give me a sec“, govorim im postajući ona osoba koju ne podnosim.
„Oh great, thank you“, odgovara žena naslanjajući se na stolicu na kojoj sjedim.
„Posso pagare“, pitam konobaricu koja odmah donosi račun.
Četiri i pol eura. Dajem joj pet i odmah ustajem. Ne znam kamo da idem. Provlačim se kroz onaj isti prolaz i nervozno zaobilazim konobara koji stoji ispred jednog od restorana i govori: „Buongiorno bella signorina, vuoi mangiare qualcosa“, brzo odlazim dalje, „che bella!“
Čujem ga kako zviždi. Mizogini smrad, pomislila sam. Sudaram se sa grupom ljudi koji hodaju bosi po skliskoj kaldrmi. Gdje da idem sad? Brzo. Brzo. Moram se iskobeljati iz ove gužve i ovog tsunamija zvukova, svjetla i boja, moram se umiriti. San Barnaba. Tamo su se Katharine Hepburn i Rossano Brazzi upoznali u filmu Summertime. Otići ću tamo, možda je radnja u kojoj su se upoznali još uvijek tu. Ako jeste želim zauvijek sjediti tu i uživati u čaroliji boja koje će svjetlucati na suncu poput uspomena na vrijeme u kojem nisam ni bila živa, ali koje glasno deklarira kako tu pripadam, kako baš tu, u tom drevnom i tihom blještavilu postoji trag da sam ovdje već bila u nekom prošlom životu kojeg se ne mogu i ne želim odreći. Prelazim most i grozničavo prilazim onom što je ostalo od te radnje: samo staklo, pustoš i malena zelena tenda izblijedjela od sunca. Trg San Barnaba je skoro potpuno prazan, tek nekoliko ljudi izlazi iz crkve i jedan par se iskrcava iz gondole zadovoljno se smiješeći. Napokon mir. Još jednom sam pronašla sebe. Sjedam na pločnik ispred radnje i zatvaram oči. Nekoliko ljudi prolazi kraj mene i osjećam kako se njihovi pogledi lijepe po mojoj koži i kako im misli preplavljuje na stotine upitnika. No ne želim nikad otići odavde.
„Vidi, ovo sam ja“, oduševljeno ponavljam nekom zamišljenom biću u sebi, onom koje jednako oduševljeno odgovara: „Znam.“
„Dong. Dong. Dong“, zvono crkve me doziva natrag u stvarnost koju sam primorana živjeti.
Za pola sata krećemo. Ustajem i brzo prelazim most. Ne znam kuda idem, ali osjećam se kao da sam doma. Pronalazim prečice, trčim kroz prolaze. Odjednom kao da ovo mjesto poznajem kao i novootkrivenu sebe, onu koja je uvijek bila tu. Odvažno se probijam kroz gužvu. Kraj jednog od restorana čovjek u mornarskom odijelu svira harmoniku. Jurim kroz vrijeme i sjećanja i tragove koje sam ostavila u ovom gradu nekad davno kao putokaz budućoj sebi. Sve će biti u redu. Dolazim na Piazzu San Marco. Vodič stoji u kutu i drži ružičasti kišobran. Gospođa u zelenom mantilu sjedi u Florijanu i pije kavu. Stigla sam na vrijeme, nešto drukčija nego prije nekoliko sati kad sam pobjegla od svih u potrazi za sobom.
„Sehr schön, aber ich bin so müde“, govori žena u bijeloj haljini i sjeda ispred mene.
Krećemo natrag. Unutar mene nešto lelujavo i meko govori kako ću se vratiti, moram se vratiti. To sam ja, što god „to“ bilo.
„Somebody wake her up, she can't miss this“, čujem u polusnu, naslonjena na prozor.
„Blonde girl... Ugh, girl, can you hear me? Wake up, wake up“, govori žena koja sjedi iza mene neprestano me tapšajući po ramenu.
Otvaram oči i okrećem se k njoj.
„What“, pitam je pokušavajući se vratiti u stvarnost.
„Look, dolphins“, pokazuje prstom na prozor.
Nekoliko delfina izranjalo je iz mora veselo skačući i prevrćući se u blizini broda. Svi putnici su pohrlili ka istoj strani broda. Brzo smo se udaljili od delfina, ali do kraja puta svi smo ostali priljubljeni uz prozore u nadi da ćemo ih opet ugledati. Pomislila sam kako su stvarna bića ponekad jednako divna kao ona mitska, jer zbilja, u ovom svjetlucavom beskraju mogućnost i nemogućnost su pomiješane u tom iskonskom zovu prirode i naših očekivanja da je barem na tren dodirnemo svojim postojanjem.
Galeb svojim kljunom prodire u ljepljivu unutarnjost goluba na pločniku. Poput nezasitnog strvinara mu otkida glavu, krila i kosti i razbacuje ih pod podnevnim suncem. Sjedim u autobusu i čekam da krenem kući, što dalje od tog prizora i smrti čije me oči gledaju iz krvave lokve u kojoj pluta začetak nečijeg opstanka. Priroda je ovdje okrutna i ne postoji otok mira na koji mogu doplivati onda kad sve postane nepodnošljivo. Sjedim i čekam da prođe ta nesnosna bura ljudi, priča i zvukova koji me iscrpljuju. Zatvaram oči i onom zamišljenom biću u sebi govorim: „Vidi, ovo sam ja.“ Tišina.
„Vidi, ovo sam ja“, ponavljam, no i dalje nema odgovora.
