Prva nagrada na konkursu "Spasimo putopis" 2025.
—
„Obitelj je samo izvor problema. Dado je tako govorio.“, objašnjavao sam svojoj djevojci Elmedini dok smo se probijali autom kroz beogradsku subotnju vrevu prema sjeveroistočnom izlazu iz grada. Dado je bio moj otac koji je umro 7. maja 2024. u Mostaru, a pola godine poslije toga, Elmedina i ja otišli smo u Beograd na jedan filmski festival koji je prikazivao film koji sam režirao, a ona producirala. „On je imao rezerviran odnos prema široj obitelji, pa smo održavali slabe kontakte. Ovu rodbinu nisam vidio preko deset godina. Ne znam puno o njima.“, govorio sam Elmedini s tonom kao da se pokušavam opravdati, jer umjesto da idemo jugozapadno od Beograda prema Sarajevu, prema kući, mi idemo prema Vršcu gdje živi sestra moje pokojne bake, Dadine mame, njene kćerke i unuci. Elmedina je pomislila da je postojao razlog zbog kojeg Dado nije održavao kontakt s obitelji, a ja sam neodređeno slegnuo ramenima. Zanimalo ju je kako imam rodbinu u Vršcu, tako daleko od Mostara: „Tetka Tatjana, ili Taja, sestra moje bake, rođena je u Mostaru, ali se udala u Vršac, tamo nastavila živjeti i rodila dvije kćerke, Miroslavu i Nadeždu. Miroslava, ili Mika, ima dvoje djece, Lazara i Katarinu, to su mi rođaci. Nadežda, ili Nada, došla je sa svojim mužem Darkom na Dadinu sahranu, ali nešto ih se slabo sjećam“. Djelovalo je kao da ju početna nervoza popušta, pa je i meni bilo lakše. Dan je bio tmuran; maglovite ravnice oko Beograda najavljivale su odlazak u nepoznato.
Posjeta Vršcu bila je planirana za zadnji dan našeg boravka u Beogradu, iako sve do ovog dana nismo znali hoćemo li uopće ići. To jutro, za doručkom u hotelu, nazvao sam Miku i probao se najaviti. Elmedinu je zanimalo šta je Mika rekla: „Bila je ugodno iznenađena pozivom i obradovala se što dolazim“, izjavio sam ne vjerujući ni sam u te riječi. Razmišljao sam o velikoj ukrasnoj kesi ispod zadnjeg sjedišta auta, ispunjenoj raznim hercegovačkim domaćim proizvodima koju je moja mama Maja namijenila kao klasični balkanski poklon, prvenstveno Taji, pa onda i ostalima, kako bi joj donijeli dašak rodne Hercegovine u Banat i bio sam sretan što će kesa ispuniti svoju svrhu. U autu je bilo toplo i ugodno, melodija koju je kiša stvarala uz pomoć plastičnog okvira automobila mamila je san na teške oči, rasvjeta uz cestu bila je upaljena kao da je sumrak, a ne sredina dana. Elmedinu je brinulo što ćemo se zadržati duže nego što planiramo, odnosno, bila je gotovo sigurna u to jer je intuitivno osjećala da se ovakav posjet ne može završiti tek pukim svraćanjem. Dijeleći njenu slutnju, optimistično sam izjavio: „Ne brini, popit ćemo kavu i odmah idemo nazad.“, znajući da, ako već ne mogu utješiti Elmedinu, mogu privremeno zavarati samog sebe.
Vrijeme je klizilo kao i volan auta kroz ruke, brza cesta vijugala je i ponovno se ispravljala, pored nas su se smjenjivali prizori guste šume, industrijskih kompleksa i naseljenih mjesta, već smo prolazili kroz Pančevo, zapravo, samo ga okrznuli jer praktički nismo vidjeli ništa od Pančeva koje je ostalo stidljivo stajati sa strane i nastavili dalje magistralnim putem za Vršac. Ubrzo potom, Banat se pružio pred nama kao likovno djelo nekog sumornog pejzaža u muzeju; cesta je išla pravo, na desetine kilometara bez i najmanje krivine, ravna kao one ceste iz američkih road filmova po kojima likovi bezbrižno klize; lijevo i desno pružala su se banatska polja, siva i nepregledna, s povremenim redovima topola i maglovitom bijelom zavjesom u daljini od koje se obzor nije mogao vidjeti. Ravna cesta pružala mi je mogućnost da vozim brzo, ali činilo se da je, unatoč velikoj brzini, auto nepomično, da smo i mi, zajedno s autom, dio tog naslikanog pejzaža u kojem se suštinski ništa ne mijenja jer je oko nas naizgled sve isto, ista cesta, ista polja, ista magla, kao da smo, opet kao u nekom filmu klasičnog Hollywooda, samo glumci u autu koje stoji u mjestu dok se iza nas na pokretnom platnu smjenjuje jedna te ista naslikana kulisa koja stvara privid kretanja; povremeno smo prolazili kroz naseljena banatska mjesta, uglavnom formirana oko te glavne ceste, sa kućama od crvene cigle, dvorištima ograđenim živicom, malim radnjama i jednom crkvom, mjesta dodatno opustošena sivilom kišnog dana, mjesta koja, činilo nam se, postoje samo kao kapsula nekog davno zaboravljenog vremena, a pojedini ljudi koje bi ugledali u tim selima samo su figure koje čine da ta kulisa izgleda uvjerljivije. U jednom trenutku nam je izgledalo da prolazimo kroz jedno te isto mjesto više puta, kao da smo upali u neku prostorno-vremensku petlju iz koje više ne možemo izaći, iz koje se, koliko god brzo voziš, paradoksalno ne može pobjeći, i da samo sada zauvijek osuđeni biti dio tog sumornog pejzaža, glumci u tom filmu čija se traka nikad neće potrošiti. I baš kad su me počela mučiti pitanja o tome kako ćemo se uopće vratiti, ugledali smo raskrižje koje vodi desno za Vršac; cesta se ponovno pružala kilometrima pravo, ali sada se činilo da ona ima svoju svrhu – u neposrednoj daljini, obavijen sivkasto bijelom koprenom, nazirao se grad.
„Jaše Tomića dva“, ponovio sam Elmedini adresu koju mi je Mika dala kao naše konačno odredište u Vršcu, a ona je pregledala rutu kako bi se još jednom uvjerila idemo li pravim putem. Duga ravna cesta koja vodi u Vršac već je pomalo bila okružena gradskim elementima, ali stvarni ulaz u grad, ono što bi u gradovima iz prošlosti bila kapija, za Vršac je bio podvožnjak ispod željezničke pruge, sa jednom zelenom površinom ukrašenom cvijećem iznad koje stoji ćirilični natpis „Vršac“. Poslije podvožnjaka, pred očima nam se ukazao urbani dio Vršca; primijetio sam da pretežno dominiraju kuće i niži objekti, slično kao u onim manjim mjestima na putu prema ovamo samo na puno većoj skali, a od viših objekata ističe se crkva i poneka zgrada u dijelu grada koji se nastavljao dalje niz glavnu ulicu. Elmedina je iznijela teoriju da ljudima ovdje ravnica daje luksuz da se rasprostiru u širinu, umjesto da štede prostor i grupiraju se u zgrade zbijene jedna do druge. Meni je to zvučalo kao logično objašnjenje, barem dovoljno logično u tom trenutku kad sam se maksimalno koncentrirao ne promašiti skretanje za ulicu Jaše Tomića, skretanje koje se pojavilo zapravo odmah; ulica je bila prilično uska, a budući da je broj dva bio odmah s lijeve strane nakon skretanja, bio sam primoran nastaviti voziti niz ulicu da nađem parking mjesto. Kuće su bile naslonjene jedna na drugu, kao da su slijepljene, i tako činile jedan neprekidni lanac kuća koje međusobno dijele jedan zid; izgledalo je kao da se ove kuće i svi niski objekti šire u neprekidnom nizu i da se Vršac konstantno ekspandira, a istovremeno sam imao dojam da bih mogao, da nastavim voziti, izaći iz Vršca za manje od deset minuta.
Bilo je već prošlo jedan popodne kada smo stajali ispred broja dva ulice Jaše Tomića iščekujući Miku da se pojavi. Iako taj broj nije izgledao kao da ne pripada ničemu naročito, kamoli nekoj kući, nazvao sam Miku, a ona je odgovorila da stiže za dvije minute, zamolivši da sačekamo ispred. Radoznalo smo gledali okolo pokušavajući upiti Vršac i shvatili da se naši pogledi s lijeve i desne strane potpuno razlikuju: s jedne strane prolazili su ljudi i auta, nudeći nam sliku jednog tipičnog života u tipičnom manjem gradu; nasuprot tome, pogled niz ulicu Jaše Tomića odisao je prazninom koja je govorila nešto sasvim drugo, pričajući priču o tišini, o nestajanju. Perspektiva tog pogleda bila je omeđena vanjskim zidovima kućama koje su sezale skoro do ceste, ostavljajući trotoar širokim tek toliko da jedna osoba može istovremeno koračati, a na samom dnu izgledalo je kao da se ulica, u istom klaustrofobičnom maniru, vijugajući ulijevo nastavlja neizmjerno daleko i da čovjek, jednom kada uđe u tu ulicu, više ne bi mogao skrenuti lijevo ili desno nego bi morao hodati naprijed u nadi da će dočekati njen kraj. Doimalo se da ulicom Jaše Tomića nikad nitko neće proći i upravo u tom trenutku, na dnu ulice, ukazaše se dvije figure koje su išle jedna za drugom; bila je to Mika.
Figura koja je išla iza Mike bila je njena kći, odnosno moja rodica, Katarina, jako visoka i krupna djevojka, potpuno drukčija od one Katarine koju pamtim kao malenu, simpatičnu djevojčicu koja nas je u Mostaru, jednom ili dvaput, razigrano posjetila sa svojim roditeljima i bratom; sada je to bila osoba s pretjerano našminkanim licem na kojem su se mogli razaznati slojevi pudera, rumenila, ruža i tuša, tako da je moj prvi utisak nakon susreta s rodbinom u Vršcu bio šok, neko stanje neočekivane zbunjenosti koje me je držalo dobrih par minuta za koje sam se izgrlio i izljubio s njima dvjema i za koje su nas uveli kroz bijela vrata u dvorište svoje kuće. Elmedina im je rekla svoje ime, a one su reagirale pomalo začuđeno, ponavljajući da im je to vrlo neobično ime, ali lijepo. U ruci sam držao kesu koju je Maja spremila, kesu koja je danima čekala ispunjenje svoje svrhe da bude uručena rodbini u dalekom Vršcu, kesu na koju sam potpuno zaboravio u tom trenutku kad sam zbunjen prolazio dvorištem kuće koje je bilo okruženo kućom i zidom, što ga je činilo sasvim unutarnjim dvorištem, nevidljivim s ulice i potpuno zavučenim; ipak, to maleno dvorište izgledalo je otužno, istovremeno i golo i zaraslo, a sivilo kasnojesenjeg dana pojačavalo je dojam zapuštenosti. Prošli smo pored njega kao da ne postoji i zatim ušli u kuću: dugački hodnik pružao se od ulaznih vrata pravo u mračne, neosvijetljene prostorije kuće; vrata s desne strane vodila su u toalet i kupaonicu, a vrata s lijeve strane vodila su u malenu kuhinju. Tamo je boravila tetka Taja. Ušao sam unutra, a ona je, pridržavajući se o stolice za trpezarijskim stolom kako bi odražala ravnotežu, nezaustavljivo prilazila k meni, bacila mi se u zagrljaj i čvrsto me uhvatila za rukave jakne; tresla se od uzbuđenja, izgovarala je neke neartikulirane riječi i povike, ponavljala je imena moje pokojne bake Nadežde, mog pokojnog oca Dade, propinjala se na svoje krhke nožne prste da me ljubi u obraz. U tom trenutku sve mi se učinilo da ima smisla, ovaj posjet, ovaj put, onaj poziv, zbunjenost koju sam imao pri prvom susretu momentalno je nestala, a kesu čiju sam dršku čvrsto stiskao uručio sam Taji s nevjerojatnom lakoćom. Ona je spustila kesu na stolicu i gledala u njen sadržaj lijući suze, dok sam ja svoje suzdržavao. Mika je predložila da se raskomotimo, pokazala bi nam ostatak kuće. Dok sam izlazio iz kuhinje osvrnuo sam se još jednom i vidio tetku Taju kako ljubi kesu i nešto mrmlja; nisam bio siguran govori li sebi u bradu ili se obraća kesi ili nekim duhovima koji, vidljivi samo njoj, izlaze iz kese.
Mika nas je odvela niz hodnik u dio kuće koji je bio u polutami. Pokazala nam je dnevni boravak i trpezariju, a meni se na prvi pogled, što zbog manjka svjetla, što zbog nasrtaja emocija od prije par minuta, sve činilo tipičnim. Ipak, kad sam malo otvorio oči shvatio sam da su ove prostorije ispunjene starinskim, glomaznim, sasvim mondenim namještajem i da je u njima jako hladno. „Ne boravite u ovim prostorijama?“, upitao sam Miku koja je to potvrdila uz komentar da dugački trpezarijski stol od punog drveta koriste samo za slavu. Ostakljena vitrina bila je puna porculanskog posuđa, kauč i fotelje bili su tapecirani, a kristalni viseći luster šepurio se iznad nas; sve je izgledalo kao dio neke antikvarnice ili muzeja, a istovremeno je odavalo aristokratsku prošlost: Tajin davno preminuli muž bio je doktor, a njegov otac odvjetnik, oni su nosili lozu stare vršačke obitelji koja je nekoć držala do svog ugleda. Mika je prekinula kratki obilazak i vratila nas u kuhinju, na toplo. Iskoristio sam trenutak da odem do toaleta. Kad sam se približio WC školjki ugledao sam da je ona potpuno začepljena fekalijama i vlažnim maramicama. Prizor mi je izazvao gadost, ali umjesto da se zgražavam ili jednostavno pobjegnem, instinktivno sam posegnuo za odčepljivačem i odčepio odvod školjke. U tom trenutku sam osjetio ponovno naviranje tjeskobe i zbunjenosti koji su maločas iščezli u Tajinom zagrljaju. Pustio sam vodu, oprao ruke i otišao u kuhinju.
Na stolu su već bili servirani kava i keksi, stara kvarcna grijalica davala je sve od sebe da drži ovu prostoriju toplom za boravak, a na malenom televizoru na frižideru prikazivao se neki informativni program; „Može malo mlijeka uz kavu?“, zamolio sam, a Mika me žurno uslužila. Ponovno je upitala Elmedinu kako se zove, a kad je ona ponovila, djelovalo je kao da još manje razumije njeno ime nego prvi put; Taji se, pak, Elmedinino ime svidjelo, podsjetilo ju je na čovjeka imena Elmedin iz Mostara. Pitala nas je gdje spavamo: „Nećemo noćiti. Moramo se danas vratiti kući.“, uzvratio sam, na što su svi prisutni reagirali razočarano, kao da nisu naslućivali da bi se danas vraćali kući. Gledao sam u Taju, staricu od osamdeset pet godina, pokušavajući se sjetiti kad sam ju posljednji put vidio; u sjećanje su mi navirali prizori iz djetinjstva, od prije sigurno petnaest godina, kad je bila u posjeti kod nas, točnije svojoj sestri, odnosno mojoj baki, i svom rodnom gradu. Shvatio sam da ova žena ne sliči onoj okretnoj i oštroumnoj gospođi uglađenih manira koju pamtim iz djetinjstva, ne, ovo je bila samo sjena te osobe, njena nejaka projekcija. Razmišljao sam kako već desetak godina nije mogla doći u Mostar, da nije mogla doći na sahranu svoje sestre i na sahranu mog oca, da nikad neće vidjeti njihov grob koji se nalazi petsto kilometara jugozapadno i da joj to jako teško pada. Potaknuta sjećanjem na izvjesnog Elmedina, Taja je počela je pričati o Mostaru; spomenula je Stari most i Gimnaziju, govorila je o nekim ljudima iz davne prošlosti, o doktorima i gradonačelnicima, o svojim mladalačkim simpatijama, o svom djetinjstvu i životu u ulici Alekse Šantića. Iznenadio sam se koliko ju dobro služi pamćenje; pitala me postoji li još uvijek ta ulica Alekse Šantića, a ja sam nekako ponosno odgovorio: „Da, još uvijek postoji“. Njoj je bilo drago što je tako, iako sam ja znao da nije baš sasvim tako i da je moj ponos bio lažni ponos, da je ta ulica tek nedavno vratila svoje ime jer je dugo godina nakon rata nosila ime jednog ustaškog književnika. Htio sam s ponosom govoriti o Mostaru, baš kao što Taja priča o Mostaru kojeg se ona sjeća, ali sam morao glumiti taj ponos kako bih uvjerio sebe i druge da je to i dalje onaj isti Mostar na koji je Taja ponosna, shvatio sam da se potajno stidim svog Mostara i tada sam se ponovno osjetio slabim, obuzela me ona tjeskoba te sam htio promijeniti temu. Mika je spomenula je da nas žele odvesti na ručak, ali jasno sam joj dao do znanja da se ne planiramo zadržati jer nas čeka dug put i osjećao sam se bolje jer sam se uspio othrvati toj navali gostoprimstva koja bi pokvarila naše planove. Taja nas je ponovno pitala planiramo li noćiti u Vršcu; kroz glavu mi je tada prošla Majina izjava da je Taja pomalo senilna. Odgovorio sam joj na isti način kao i maloprije, ponovno potiskujući osjećaj tjeskobe u sebi.
Na vrata je tada ušao Lazar, Mikin sin, odnosno moj rođak, koji nas je srdačno pozdravio zagrljajem i poljupcima. Lazar radi u firmi kod svog oca, Mikinog bivšeg muža, a paralelno je pohađao višu školu u Beogradu. Katarina pohađa srednju kemijsku školu i ima ambicije studirati u Beogradu. Oboje su izgleda htjeli ići maminim stopama i uposliti se u jednoj farmaceutskoj kompaniji tu u Vršcu, a meni se to učinilo sasvim logično, budući da ta kompanija donosi prosperitet ovom gradiću. Nedugo zatim, u kuhinju uđoše Nada i Darko, lica koja su mi bila poznata sa tatine sahrane, pozdravivši nas s uobičajenom srdačnošću. Oni su, također, sa velikim čuđenjem primili Elmedinino ime, Nada je samo rekla da je lijepo i pomislio sam da ga ne bi znali ponoviti. Kada sam ih bolje osmotrio primijetio sam izvjesnu sličnost između Mike i Nade, osim što je Nada plavuša, a Darko me je neodoljivo podsjećao na Humphrey Bogarta, imali su slične crte lica i onaj isti prepredeni osmjeh. Darko je donio bocu rakije s namjerom da nazdravimo ovako lijepom trenutku. Pristojno smo odbili, ali Darko je ne obazirući se punio čašice i dijelio ih okolo. Naglasio sam da vozim, ali ni to nije bio dovoljno snažan argument za Darka, koji je bio asertivniji od mene i koji nije pristajao na „ne“; Elmedina je bila uporna, njoj se rakija uopće nije ni sviđala, a ta sprega između njenog odbijanja i njihovog nagovaranja uskoro se pretvorila u buku čije je kompromisno rješenje bilo da ja nazdravim s njima. Ipak, kroz prostoriju se proširila određena nelagoda prouzročena Elmedininim odbijanjem rakije, kao da smo uradili nešto što krši njihovo kulturno načelo i ugrožava njihov identitet. Sada je bilo toliko duša da Taju više nisam ni primjećivao, gotovo da nisam znao s kim pričam i tko mi se obraća, postalo mi je nesnošljivo vruće u toj maloj prostoriji ispunjenoj dimom cigareta i toplinom grijalice, a tjeskoba me nije nimalo popuštala. Bio sam ohrabren mišlju da se bliži vrijeme za polazak i baš kada sam htio napraviti uvertiru za oproštaj, Darko je okrenuo broj restorana da rezervira stol za sedam ljudi. Dao sam mu do znanja da nismo planirali ručati, da zaista nema potrebe za tim, da smo ovdje kratko i da bi trebali poći, ali sve to kao da nije dopiralo do njega, zapravo, kao da nije ni bila stvar izbora nego unaprijed determiniranih okolnosti. Ubrzo su svi bili na nogama, oblačile su se jakne i cipele, razrađivao se plan pohoda u restoran; obećali smo Taji da ćemo se doći pozdraviti s njom prije odlaska budući da je bila preslaba za izlazak, a ona nas je samo upitala gdje spavamo večeras u Vršcu. Na svu sreću, njeni ukućani su joj, skoro u isti glas, objasnili da mi nećemo noćiti u Vršcu, jer ja, gledajući u nju, više nisam znao šta reći.
Prije nego što smo krenuli prema restoranu, Darko je htio pokazati nam kuću koju pravi na drugom kraju dvorišta. Napravili smo nekoliko koraka i već bili na ulaznim vratima njegove buduće kuće, koja je prije služila kao vrtna kućica za odlaganje alata, a budući da se iz očiglednih razloga više ne koristi, potrebno ju je bilo prenamijeniti. Ušli smo u objekt koji je izgledao prilično rudimentarno, instalacije su virile iz zidova i stropa, pod je bio umrljan malterom, osjetio se miris građevinskih radova; Darko je spomenuo da sam pravi kuću onoliko koliko mu obaveze dozvoljavaju. Nije nam objasnio čime se bavi, ali je zato bio detaljan u opisivanju tuš kabine koju pravi, kuhinjskih elemenata koje će ugraditi, otvora za kamin, a onda je pokazao prstom prema gore – iznad nas, na stopu dnevnog boravka, cijelom njegovom dužinom pružalo se ogledalo. Ostao sam ponovno u blagom šoku i nisam siguran jesam li djelovao dovoljno uvjerljivo Darku kad sam na njegov bogartovski pogled uzvratio riječima oduševljenja, a on je još htio pokazati spavaću sobu gdje pravi poseban kutak za šminkanje za Nadu, gdje će, naime, staviti veliko ogledalo da se Nada može što bolje vidjeti.
Napokon smo krenuli prema restoranu, iako me je već hvatala panika što prekoračujemo željeni ostanak i što sam zbog svoje nemoći iznevjerio Elmedinu u naumu da odemo što ranije. Darko je ušao u svog BMW-a, noviji model, bijesnog sportskog izgleda, s izgovorom da ide zamijeniti Eure, a ostatak nas zaputio se pješke. Osjetio sam da će ovo biti prvi i jedini put da konkretnije vidim Vršac u ovom dolasku, pa sam se naprezao upiti što je više moguće njegovog šarma. Desno od nas pružala se ogromna palača, veliko imanje u samom centru grada koje je izgledalo kao kraljevski dvor u Francuskoj ili Engleskoj, pravi primjer barokne arhitekture koje se isticalo od svega ostalog u okolini – to je bio vladikin dvor, odnosno rezidencija poglavara pravoslavne crkve za Banat, a preko puta tog zdanja nalazila se Saborna crkva. Prošli smo kroz njeno dvorište koje je očito bilo nedavno obnovljeno, a i sama crkva izvana izgledala je kao renovirana. Ove dvije građevine isticale su se svojom visinom, vedrijim koloritom i pomno održavanom fasadom, za razliku od ostalih građevina, niskih objekata koji su svojim sivilom i zapuštenosti bili naličje ovog grada.
Nakon što smo izašli iz dvorišta crkve na suprotnu kapiju, uskoro smo stigli do restorana koji je nosio jadransko ime „Rab“. Taj restoran, smješten ispod razine tla, imao je pomalo strmo stepenište s niskim stropom. Unutra je bilo dosta mračno, svjetlo dana nije dopiralo u restoran, a njegov dekor činili su drveni elementi i zagasiti namještaj, pa je tama izbijala iz svih kutova tog prostora. Sjeli smo za dugački stol u jednom kutu restorana, a odjednom je među nama bio i Darko, kojeg nisam primijetio kad je došao. Dugo smo vijećali šta ćemo naručiti; Darkov istančani gurmanski osjećaj ustanovio je da je najbolje početi s bistrom kokošjom juhom, a zatim uzeti dvije plate miješanog mesa s roštilja. Pored toga, naručili smo veliku količinu priloga – kajmak, pržene tikvice, pržene pečurke, salatu, zapečeni kruh, pomfrit, majonezu, kečap, senf - a svi osim Elmedine i mene naručili su neki alkohol. Darko je htio da uzmem pivo, ali ja sam se pozivao na argument da vozim, da me čeka dug put po noći; on nije previše inzistirao, ali je istaknuo da on ima običaj popiti jako puno pa sjesti za volan i voziti nekoliko sati, pa je onda, u to ime, nazdravio, a ostali su ga ispratili. Pričali su nam o Vršcu i njegovim ljepotama u ljetnim mjesecima, o vinogradima i vršačkim vinima, o kulama i tvrđavama koje se nalaze na okolnim brdima, o parku prirode i jezeru, o luksuznim kućama gdje estradne zvijezde snimaju spotove, o festivalu vina, koncertima; zapravo, svemu onom što ne možemo vidjeti jer smo došli u pogrešno doba godine. U tom trenutku došla je konobarica sa loncem iz kojeg nam je točila juhu u tanjure iz kojih je počelo obilno pariti. Juha je zapravo bila dobar izbor jer me svojom toplinom okrijepila; zanimalo me čime se Darko bavi budući da od svih prisutnih to nije spomenuo, ali njegovu misterioznu auru upotpunjenu bogartovskim osmjehom teško je bilo probiti. Spomenuo je da je poslije rata bio vozač kamiona, ali da je napustio taj posao nakon određenog vremena jer je dobio bolove u ramenima od stalne izloženosti propuhu. Potom je boravio u inozemstvu i tamo zarađivao za život, međutim, ostalo nam je nejasno kojim se točno poslom bavio, a glavna opaska bila mu je da ne vjeruje u bankovne kartice i da operira kešom. Također, a to je dodao onako usput, kao da je neki nezanimljivi hobi, za vrijeme rata devedesetih godina radio je kao vozač nekog neimenovanog generala za područje zapadne Srbije. Prošli su me hladni trnci iako sam netom pojeo vruću juhu, tjeskoba koja je bila samo u stanju pripravnosti sada se ponovno vratila, osjećao sam da me nešto steže oko grla, konobarica je sada donosila meso i priloge, a stol je ubrzo postao pretrpan hranom koja je širila svoje opojne mirise masti, ulja i začina. Počeo sam jesti samo da ručak što prije završi; razgovor uz jelo vodio je u različitim smjerovima, često nasumičnim, vezanim za njihove živote – o skupocjenim ljetovanjima, o odlascima na koncerte narodne muzike, o ispijanju flaša rakije do jutra. Povremeno bi upitali nešto Elmedinu i mene, o našoj profesiji i životima, a ono što smo mi pričali izgledalo je da ne dopire do njih, kao da postoji određena barijera u razumijevanju. Jednako tako, činilo mi se da ni ja sasvim ne razumijem njih, ne na planu sadržaja toga što pričaju, nego na nivou životnih principa, osjetio sam da ja te ljude ne poznajem, niti ih uopće mogu upoznati, izgledali su mi kao ljudi s kojima sam igrom slučaja dijelio stol u restoranu zato što nije bilo drugog mjesta, razmišljao sam kako treba sjediti još sat, dva s njima, a već osjećam da nemam više šta za reći. Gledao sam u Darka koji se crvenio od silne hrane koju je unio u sebe, zalijevao je zalogaje pivom i duboko uzdisao. Počeo mi je navirati znoj, od masne hrane sam bivao sve žedniji, falilo mi je zraka, odlučio sam završiti s jelom.
Lazar i Katarina naručili su po komad kolača trileće i uživajući u kolaču djelovali nekako bezbrižno i neopterećeno. Darko nam je pričao o situaciji kad je Lazaru kupio novi iPhone nakon što je ispravio jedinice u srednjoj školi, a bio mu je spreman dati i svog BMW-a ukoliko bi upisao fakultet, što se na kraju nije dogodilo. Htio sam se malo fokusirati na Lazara i Katarinu: „Kakav je noćni život u Vršcu? Gdje izlazite?“, ali oni nisu pričali ni svega par minuta kada se Darko ubacio u razgovor s komentarom da on uvijek dozna gdje su izašli njegovi nećaci. „Kako?“, zanimalo me, a on se pohvalio da zna gazde svih kafana u Vršcu i da je dovoljno da okrene par brojeva. Isto je tako i s njegovom suprugom, gdje god izađe, gazda ga odmah zove da mu iznese raport. Oni su to prihvaćali sa smijehom, zabavljala ih je ta priča, a Elmedina i ja smo se smijali više iz straha, nego iz zabave. Moja tjeskoba sada se manifestirala kroz nervozu, pogledima sam tražio inicijativu za odlaskom kući, pogledavao sam na sat, pravio dugačke pauze s tišinom, postajalo mi je sve više vruće i koprcao sam se na stolici nemilice poput čovjeka koji se bori s teškim snom. Bilo mi je sve vrlo nadrealno, taj restoran, ti ljudi, njihovi razgovori, Vršac; duboko sam uzdisao ne bi li došao do malo zraka u tom zagušljivom, zadimljenom prostoru i bio sam na rubu da iniciram polazak kad je srećom netko, ne znam više tko, upitao hoćemo li zovnuti konobaricu da naplati. Darko je sve pokrio kešom, a ja sam sebe već vidio u autu, na cesti, na putu kući.
Kada smo izašli iz restorana, već je davno pao mrak – prošlo je šest sati. Vraćali smo se pješke do Tajine kuće. Hladni zrak mi je prijao, a noć je sakrila ono dnevno sivilo grada za koji se činilo da je živnuo. Ušli smo u kuhinju gdje se Taja i dalje grijala. „Odosmo“, rekao sam joj, a ona je zabezeknuto pitala zar nećemo ostati noćiti u Vršcu. Nisam smogao snage odgovoriti joj; izgrlili smo se i izljubili s Tajom te ju ostavili da, u svojoj kući ili barem onome što je od nje ostalo, u miru razabire emocije, misli i utiske nakon ovakvog dana.
Rodbina je otpratila Elmedinu i mene do auta koje nas je strpljivo čekalo na parkingu. Izljubili su nas i poželjeli sretan put, uz napomenu da dolazimo češće. Kimnuli smo glavom, sjeli u auto i napokon krenuli, tražeći najprije izlazak na glavu cestu, a potom i izlazak iz grada. Kišica je počela padati i postepeno se pojačavala dok smo napuštali Vršac. Brisači su sklanjali vodu sa vjetrobranskog stakla, a svjetla pored kojih smo prolazili mutila su se u kapljicama vode stvarajući apstraktne mrlje u pokretu. Imao sam osjećaj da mi neodređen žamor još uvijek bruji u ušima, srce mi je lupalo kao da će iskočiti, nisam mogao pronaći niti jednu riječ u svom vokabularu koju bih mogao artikulirati, a stalno sam pogledavao u retrovizore kao u nekom strahu da nas netko prati. Postepeno smo izlazili iz svjetla u potpuni mrak magistralne ceste, a ja sam se bojao da ćemo se nakon prve krivine opet zateći u Vršcu i da ćemo ostati zarobljeni.
Dugo smo se vozili u tišini kad je Elmedina upitala: „Jesi li primijetio koliko je u njih kući sve prljavo i neuredno?“. Razmislio sam i shvatio da nisam primijetio, ali bila je potpuno u pravu. Previše sam bio pod dojmom cjelokupnog susreta s Tajom, trudio sam se voditi smislen razgovor s njom i potisnuo sam prizor gomile prljavog posuđa u sudoperu, prljavih i ljepljivih površina u kuhinji, neočišćenog kupatila. Rekao sam da je Taja sigurno držala do čistoće dok je bila u mogućnosti i tek što sam to izgovorio pomislih kako se u onim sobama prepunim luksuznih starina vjerojatno kriju debeli slojevi prašine, velike mreže paučine i gomila prljavštine, ali sve je to skriveno u tihom, hladnom polumraku u koji više nitko ne ulazi. Jer, taj mrak je pasivna ignorancija: ono što ne vidiš, ono što ne znaš, ne može ti smetati i ne stvara ti brigu. Pomislio sam tada na svog oca i shvatio sam da je on znao sve o svojoj obitelji, znao je vjerojatno i previše i nije htio da ja znam, ne zato što mu nije stalo, nego upravo suprotno, smatrao je da ne trebam sve znati, da je bolje ako nešto ne znam, da isto tako nisam znao ni sve o njemu, niti znam sve o svojoj mami, niti znam sve o Elmedini, kao što ni ona ne zna sve o meni, kao što nisam saznao sve o rodbini iz Vršca i kao što vjerojatno nećemo do kraja života saznati sve o svemu, ali vjerojatno je to jedini način za zdrav odnos jer ponekad neke detalje trebamo držati u mraku sjećanja. I dok se auto probijalo kroz mrak Banata, razmišljao sam kako više nikada neću vidjeti svog oca i kako bi mi on mogao još puno toga ispričati, a tada spoznah kako je sve ovo zapravo bila dobra odluka jer, da nisam došao, tetku Taju vjerojatno ne bih više vidio živu. Misli mi je opsjedala ideja da tetka Taja, jedina od svih mlađih i zdravijih osoba koja je mogla upamtiti Elmedinino ime, postaje senilna jer želi potisnuti svoju stvarnost, želi potisnuti prljavu kuhinju, potisnuti svoju nemoć, svoju starost; njena najbolja sjećanja tiču se Mostara, njenog djetinjstva, njene sestre i mog oca, njen ih um i dalje čuva jer takva sjećanja jedino su što još uvijek hrani njen duh. Pomislio sam kako će Taja, od svega što joj se dešava u životu posljednjih godina, zaboraviti sve, ali ostaviti u sjećanju ovaj dan kada sam iznenada došao u posjet; i da će joj, na neki čudan način, ovaj posjet možda i dodatno produžiti život. 
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
