fotografija: Sanja Prodan
„Putovanja za putnike, ne za turiste" slogan je putničke agencije čija je brošura dospjela na moj stol. Sam slogan naveo me na razmišljanje. Putovanja koja nisu za turiste, dalo bi se zaključiti, su otprilike jednaka izjavi da bickil nije za biciklistu i flauta nije za flautista.
Žao mi je ako ću razbiti nečiju predrasudu, ali Websterov rječnik definira „turista" kao osobu koja putuje, osobito zbog vlastitog zadovoljstva. Što znači, ukoliko se odlučite na putovanja pa makar i ne koristili usluge agencije, vi ste po definiciji, turist.
No, oni koji su skloni kategorizaciji putnika i turista smatraju da je „turist" osoba koja putuje inferiornijim načinom od njihovog.
Danas je gotovo nemoguće otvoriti časopis za putovanja ili surfati internetom bez da naletite na jednu od brojnih usporedbi: turist putuje kako bi otišao od doma a putnik pronalazi dom tokom putovanja; putnik vidi ono što vidi, turist vidi ono što je došao vidjeti; putnik samostalno organizira svoje putovanje, dok ga turistu organiziraju drugi; turist putuje s predrasudama dok ih putnik razbija; turist se vraća kući sa fotografijama, putnik sa uspomenama.
Drugim riječima: „Biti putnik poput mene bolje je no biti turist poput tebe."
Mediji vezani uz putovanja vole promovirati ovu lažnu kategorizaciju. „Budi putnik, ne turist," reklamni je slogan emisije „No reservations" na Travel Channel-u, kako navodi pisac Rolf Potts na svom blogu. Isti slogan nalazi se na naslovnicima Open Road vodiča, te je neko vrijeme bio i naziv kolumne u National Geographic časopisu posvećenom putovanjima.
Briše li zaista odabir takvog vodiča ili praćenje 30-minutnih emisija na Travel Channel-u razliku između putnika i turista?
Smatram da je problem u činjenici da se osjećaj superiornosti sve teže postiže kod osoba sklonih kategorizaciji putnika i turista. Prethodnim generacijama za titulu svjetskog putnika bilo je dovoljno stupiti u avion, vlak ili na brod i krenuti negdje, bilo gdje. Ali u novije vrijeme svi putuju, npr. na stazi prema Everestu jednom sam susreo stripera iz San Francisca na odmoru. Stoga, što možete učiniti kako biste sebe izdignuli iznad ostalih putnika?
Kategorizirati ih kao „turiste" i tako ih ismijati.
Zaključak, kojeg je i sam Potts izveo, jest da smo svi mi turisti. Svi provedemo neko vrijeme u nepoznatom mjestu i potom ga napustimo. Možda se neki više potrude odmaknuti od glavnih turističkih puteva i provesti vrijeme u druženju s lokalnim stanovništvom. No, zavaravate se ako mislite da vam vožnja lokalnim autobusom sa kokošima ili spavanje u kući poglavice sela dok ste okruženi svinjama daje značajan uvid u drugu kulturu.
Osobno, putovanja me čine skromnim. Putujući sve više shvaćam kako stječem samo površno razumijevanje za druge kulture, bez obzira na broj vožnji u „putujućem kokošinjcu". Na putu se trudim sprijateljiti se s lokalnim stanovništvom i steći nova saznanja, no uviđam veličinu i raznolikost svijeta.
Ponekad se, putujući u inozemstvo, zaista osjećam kao kod kuće, a ponekad kao stranac. Obje su mi situacije podjednako prihvatljive. S jedne strane volim samostalno planirati putovanje, a s druge pak volim i turističke aranžmane. Nerijetko me doživljaji s putovanja preobražavaju a ponekad, iskreno, ne. Neka putnik koji se nikada nije tako osjećao baci prvi kamen.
Ako mene pitate, način na koji će netko provoditi svoj odmor, bilo to bosonogo hodanje preko Hindu Kusha ili ispijanje bahama mama koktela na palubi, njegova je stvar. Lijepo ponašanje i ophođenje s ljudima kao i poštivanje mjesta koja posjećujete su osnovna pravila kojih se valja pridržavati prilikom putovanja, što će se, na kraju krajeva, odraziti i na pozitivan imidž vaših sudržavljana.
Prošle sam godine u Veneciji večerao pokraj poprilično glasne američke obitelji. Tokom večere većinom su razgovarali o nadolazećoj srednjoškolskoj sportskoj sezoni. U jednom trenutku otac podiže čašu uz izjavu: „Proputovali smo Italiju uzduž i poprijeko a nismo okusili jelo koje bi nadmašilo američko."
Da budem iskren, Venecija i nije baš kulinarski centar Italije, ali sam se umalo zagrcnuo svojom pasta e fagioli zbog njegove izjave. Iako je imao pravo na svoje mišljenje, zamjeram mu iznošenja istog cijelom restoranu. Također, zamjeram i njegovoj supruzi na vikanju konobara zbog čaše vina koju nije dobila nakon „punih" pet minuta čekanja. Samo sam se nadao da me ne prepoznaju kao još jednog Amerikanca i započnu razgovor.
Pitanje koje se postavlja je da li su oni bili „turisti" a ja „putnik"? Bez obzira na kategorizaciju, svi smo našli svoj put to istog restorana i jeli istu hranu (koja iskreno nije bila naročito dobra, no i dalje bolja od američke). Priznajem, možda sam se osjećao superiornim u usporedbi s njima, ali koji je smisao toga?
Zašto se ne bismo fokusirali više na vlastita iskustva, a manje na osuđivanje drugih turista / putnika? Ako odete na putovanje oglašeno za putnike i želite sebe smatrati superiorinijima od onih koji biraju putovanja krojena za turiste, samo izvolite. Ali zadržite svoj stav za sebe.
—
U originalu objavljeno na www.sfgate.com. Prevela i priredila Pamela Konjevod.
