Ukoliko vas zanimaju nomadske kulture i tradicije svijeta, ili ljudi uopšte, jedan dokumentarac svakako ne bi trebalo da propustite. Film A. Howartha People of the Wind (Ljudi vjetra, 1976) je jedinstveni etnografski dokumentarac koji na jedan graciozan način prikazuje jednostavan i opskuran način života plemena Bakhtiyari iz Irana, o kojima znamo - ili smo znali - tako malo.
Ovaj zaboravljeni film o zaboravljenim ljudima nije jedini koji dokumentuje ovu jedinstvenu kulturu. Također značajni su i nevjerovatni dokumentarni film Grass: Nation's Battle for Life (1925), kao i dosta kasniji Bakhtiyari Migration: The Sheep Must Live (1973). Ove istinske kinematografske prekretnice se mogu diskutovati neki drugi put, jer će fokus ovog kratkog pregleda biti na radu A. Howartha - koji je bio i još uvijek ostao veliki filmski uspjeh kada je u pitanju portret plemena Bakhtiyari.
Film People of the Wind prikazuje drevni životni stil koji je specifičan za pleme Bakhtiyari. U svijetu nema puno takvih tradicija, praćenih nevoljama i teškoćama, a da su preživjele toliko dugo. Naravno, različiti režimi su različito tretirali tradiciju ovog plemena, tako da su njihovi izbori uvijek dolazili sa određenom cijenom. Stoga su morali biti jako uporni i nepokolebljivi da bi očuvali svoju kulturu i tradiciju.
Iako je film svakako imao veliki uticaj u javnosti, ipak ubrzo nakon premijere, njegova sudbina je počela da se mijenja. U nejasnoj, pa čak i surovoj slučajnosti, film je imao prilično sličnu sudbinu kao i tradicija protagonista koju je pokušavao prikazati na velikom ekranu. Film se naprosto zagubio negdje u arhivu i bio je zaboravljen. Ali na sreću – to nije dugo potrajalo!
Film, ali i sloboda koju tako smjelo prikazuje, su još jednom uskrsnuli iz sjene, u jedno novo doba kinematografije. Otrgnut od zaborava, mogao je da živi i ponovo priča priču; kao i sami ljudi u njemu.
Trailer video:
G.T. Moore – Thanksgiving (from the album: G.T. Moore & Shusha - People Of The Wind (1976 | Carolyn -- CRS 1001) Footage excerpts from ‘People of the Wind’ (Anthony Howarth & David Koff)
"Pred nama je 200 milja neprohodnog planinskog puta.
Tu nema gradova, nema puteva, nema mostova.
Ali, istrajati moramo."
Postoji jedna važna činjenica koju ovdje treba primjetiti. Stranac, koji malo poznaje ovu kulturu, može požuriti da zaključi da Bakhtiyari nikada nisu uspjeli da se integriraju u savremeni svijet, te su usljed toga ostali izolovani. Međutim, oni su uvijek imali izbora. Oni su ti koji su uvijek odlučivali o svojoj sudbini i uvijek bili odlučni da se drže onoga što najbolje znaju. Njihov izbor je posve lični izbor. On je put slobode.
Nomadska migracija (eng: ‘transhumance’) se pokazala kao najbolje zanimanje za njih. Film prikazuje ljude koji su tokom vjekova razvili izvjesnu otpornost, koja je svakako neophodna za sve nedaće kojima ih nemilosrdni Zagros iskušava. Odnos plemena Bakhtiyari i Zagrosa je skoro romantičan. Dok gone stoku i prenose svoju imovinu tokom ovog epski teškog hodočašća za život, njihov jedini cilj je da dođu do plodnih zaleđa i dolina Zagrosa. Svoju sudbinu predaju ovoj veličanstvenoj planini, te tu pronalaze privremeno utočište, prije nego što dođe vrijeme za novo putovanje.
Film je dokumentarac sa elementima drame; sniman u vrijeme dok je drama još uvijek bila glavni narativ. Iako sa značajnim intervencijama režisera, dokumentarni film i dalje uspjeva da predstavi pleme u okruženju koje je uistinu tačno. Zapravo, na ovaj način dokumentarac samo dalje otkriva iznenađujuću stvarnost kojoj je ekipa snimatelja svjedočila. Tu nema antropološkog voajerizma; autor je jednostavno fasciniran ogromnim naporom kojem su protagonisti podvrgnuti, i on nema druge namjere nego da to zabilježi okom kamere.
Dodavanjem suptilnih elemenata drame i uključivanjem odlične naracije, režiser uspjeva dati nevjerovatan uvid u ovu tradiciju. Na ovaj način gledaoci uspostavljaju dublji odnos sa nomadima, kao i njihovim vođom i glavnim protagonistom, kalantarom Jaffarom Qolijem - šefom Babadija, djela plemena Bakhtiyari. Čak i kada bi snimci bili grubi i bez dorade, ipak bi činili jedan nepatvoreni dokument od ogromne nematerijalne vrijednosti.
Namjerno ili slučajno, režiser ponekad ostavlja gledaoca u nedoumici da li nomadi ‘glume’ po određenom scenariju, ili su njihovi životi zaista tako filmski. U svakom slučaju, sigurno je da ovo filmsko ostvarenje posjeduje moć da gledaoca dovede u stanje kontemplacije o nomadima, njihovoj prošlosti - ali i njihovoj budućnosti.
Može se reći da je to najbolja metafora samog života. Film se manje-više dotiče svake borbe i prepreke koju samo život može da nam priredi. U svakom momentu nepogrešivo odaje najljepšu poštu čovjeku koji se pokušava izboriti sa Prirodom (ili pak samo sa svojom prirodom) – sve kako bi preživio, da bi već u sljedećem trenutku ista borba bila nastavljena.
To je stvarno jedna Odiseja. Možete jasno da vidite kako se Jaffar trudi da ispuni svoju dužnost, kao što su mnogi drugi kalantari radili prije njega. Umjesto nepreglednog mora i trošnog broda, tu je nepraštajuće perzijsko tlo, njegovi iscrpljeni saputnici i stada stoke. Ne postoji Ithaca; utočište koje on traži leži u dolinama Zagrosa. Da bi došli do njih mora se preduzeti veliki napor, sa preprekama iza svake stijene, koje ovaj napor u trenu mogu učiniti jalovim.
***
Kroz historiju je uvijek postojala opasnost i iskušenje za ovu zajednicu, ali čini se da to nikada nije bilo dovoljno da ih udalji od njihove tradicije. To je priča iz koje svi možemo mnogo naučiti.
Dokumentarac je omaž radnim i jednostavnim ljudima, i slobodarskom putu koji su oni izabrali. Birajući teškoću spram udobnosti, Bakthtiyari biraju jednostavnost umjesto konfuzije, slobodu umjesto karijere - živjeti umjesto postojati.
Film ima posebnu estetiku. Svaki put kad ga gledate, imate osjećaj da ponovo otkrivate cijeli jedan svijet. U svijetu punom distrakcija, malo je vjerovatno da jedna relativno mala grupa ljudi toliko dugo ostane slobodna i neukroćena od strane civilizacije. Iako su ranjivi, do današnjih dana nomadi i dalje napreduju.
To je poruka koju film pokušava da pošalje: da nomadima oda priznanje koje zaslužuju. A nas, možda, da izazove na potragu za sopstvenom slobodom?
