Stari Zagreb
Ja sam danas čovjek Globa.
Pedeset hiljada antena
nosim u ruci ko koplja,
i okeane siječem i rujem ekvator
i pjevam na polu.
Eto! Fenjeri mojih lađa
po toplim morima plešu,
i ja pjevam u sobi, u jami, u crkvi
i na poljskoj straži:
Globus je vjera moja! Globus! Globus!
Danas je jutro vedro bilo, i modre su sjenke igrale po zidu,
i sva je soba bila žutog svijetla puna,
a onda je počelo tužno trovanje dana.
Dan je svaki duboki studenac,
i svi ljudi, što mojim putem prolaze,
bacaju šaku otrova u zdenac,
iz kojega vodu crpe moja jadna duša.
Prošla je nad zdencem danas jedna žena.
O, ta je žena nekoć davno ispijala sve sokove duše naše,
i njeno sam ime urezivo u meko meso bijelih topola,
njeno sveto ime nad krivuljom ranjenoga srca,
a danas je prošla, nateklih bokova i zapečenih oči
od molitve i suza.
Tako je ona ugasila prvi žižak svjetlosti današnjeg dana.
Onda sam cijelo jutro pisao čudne stvari,
pisma stihove i spise, a svaka laž, što nosi moje ime,
po jedno je uduhnula svijetlo na svijećnjaku moje duše.
Devet se sprovoda crnih danas prošetalo pod mojim oknom,
a svaki je sprovod po jedan utrnuo plam,
i sve je ugaslo.
I sada u tmini
bjesomučno pružam ruke za onom pojavom svijetlom,
što će me izvesti iz ovog užasnog grada,
gdje su silno teški kubusi kamenih zgrada
pokopali moju dušu.
Pružam ruke.
Vičem.
Nebo je krvava sisa mrtvoga boga,
nebo krvari u sutonu zelenom, a ja vičem i ide noć.
Sad kutija svaka, puna smeća, u noći,
dobiva božansku snagu,
i svaki papir na cesti je kozmička cjelina,
i svjetiljka svaka je zvijezda.
I ja sada u noći plačem nad sobom u samoći,
i plačem nad svima i pjevam Čovjeku pjesme.
Ja vjerujem u Čovjeka.
Gledam: vani u tmini tri zelene svjetiljke gore,
i mazi me njihovo svijetlo, ko ticala paučja fina.
U sobi je toplo. Ja osjećam Svetu Perspektivu.
Eto: bilo je vrijeme, kad sam žderao butove svoje rođene majke,
i kad sam u grmljavini ganjao mamuta zubljom,
a danas spavam u jami na Tagliamentu i Livenzi,
ali i knjige čitam, i toplo mi je u sobi,
i osjećam kako me svijetlo zelenih svjetiljka mazi.
Sve je to: Sveta Perspektiva.
Ja sam danas čovjek Globa. Pedeset hiljada antena
nosim u ruci ko koplja,
i okeane siječem i rujem ekvator i pjevam na polu.
Eto! Fenjeri mojih lađa po toplim morima plešu,
i ja pjevam u sobi, u jami, u crkvi i na poljskoj straži:
Globus je vjera moja! Globus! Globus!
