Muzej je neka vrsta crkve, sakralnog objekta posvećenog umjetnosti i u njega se i ulazi sa nekom vrstom strahopoštovanja.  Umjetnost traži  kontemplativnu tišinu, traži vrijeme, kao i molitva. A molitva traži samoću. I kad je u društvu, čovjek mora da se makar u svojoj glavi osami, jer je molitva ipak neka vrsta razgovora. Slično je i u galeriji, najljepša stvar koja može da ti se desi jeste da ostaneš sam ispred slike koju gledaš kao u božanstvo. Tužno je što mnogi muzeji imaju sve, imaju čitave gradove u sebi, restorane, butike, suvenirnice, knjižare, samo tišine nemaju.Vječito gladni umjetnosti prosto nismo sigurni kako da se ponašamo u blizini djela koja su nam čitavog  života prikazivana kao najveći domet ljudskog duha. U Firenci čekajući u beskonačnom redu ispred galerije Ufici gledao sam kako neki mladi Španac sa sebe skida kilograme nakita koji su učinili da alarm zapišti kao da bombu pokušava da prokrijumčari. Prvo je skinuo neku veliku kajlu sa vrata koje se ne bi postidio...

Pročitajte Oda tužnim muzejima

"Previše umjetnosti umara. U Luvru si čitav dan i prolaziš cjelokupnu istoriju ljudskog roda, gledaš ogromna platna koja svojom monumentalnošću vrište na tebe i pritišću te kao septembarska omorina. Onda prijeđeš u egipatski dio i izgubiš se u njemu, gledaš mapu i ne shvataš je najbolje, a kad pokušaš da se izvučeš završiš u nekim katakombama i shvatiš da tek onda ne znaš gdje si. Sve što želiš je da se izvučeš odatle, a ako ti neki mangup prigovori da nisi vidio Monalizu, samo mu lakonski odgovoriš: „Jebo Monalizu.“"

Isti utisak... 5 godina pre...

Koliko sam samo puta u ova tri meseca iza mene izgovorio ovu rečenicu