Polinjano ili išarani raj

Kada smo tog jutra izašli iz voza u Polinjanu, imao sam osjećaj kao da sam stigao kući, iako je moja kuća sa druge strane Jadrana i iako sam u južnoj Italiji bio samo jednom prije ovog puta, a i to prije četiri godine. Ali neki miris u zraku kao da je poručivao da ovdje, pod toplim suncem juga, svi bar na trenutak mogu da pronađu drugi dom. I zaista, taj predosjećaj me nije varao. Čovjek o nekom gradu mnogo toga može na sazna na osnovu naizgled beznačajnih sitnica. Na primjer, kako ti posluže kafu. U Ankoni mi je stalno dizalo pritisak to što mi uz kafu nikako nisu davali čašu vode, a kad bi dali onda bi obračunali 1 dl 0,5 evra i tako izdali račun. Onda sam stalno morao da govorim da želim običnu vodu iz česme (ne negaziranu, ne kiselu, nego baš tu iz česme) pa bih morao da trpim konsternirane poglede kao da sam pao s Marsa. U Polinjanu bi ti odmah dali čašu vode i prije nego što bilo šta kažeš, nekad kiselu, neka običnu, ali nisi morao da zivkaš i moljakaš zbog jedne čaše vode. U Atini, recimo, čim...

Pročitajte Polinjano ili išarani raj