Hotan

" Prijatelji moji, ako zhelite da iskushate svoju hladnokrvnost i strpljenje, idite u Hotan." - N. Rerih

Hotan, ujgurski gradic na juznom obodu velike pescane pustinje Taklamakan, mesto je o kome, u poslednjih par hiljada godina pisane istorije, nijedan putnik nije rekao nishta posebno lepo. Grad je, kazhu, osnovao legendarni budistichki vladar Ashoka, i bio je, u 3. veku pre n.e., prestonica Hotanske kraljevine.

Ova drevna oaza na Putu svile danas je malo kome bitna; zaboravljen na zapushtenom i slabo prometnom pustinjskom drumu, oivichenom vishestrukim kolonadama bledunjavih jablanova, Hotan je izgubio poneshto od izobilja po kome ga pominje Marko Polo, ali i dalje ljubomorno chuva tri blaga koja ovde uspevaju bolje nego igde drugde u Kini - zhad, svilu, i lubenice.

->Zhad

Vadi se, u vidu mutnozelenkastih oblutaka, iz Bele zhadne reke koja, plitka i shiroka, preseca istochni deo grada.

Stotine Hotanaca mogu se videti kako, sa pijucima, podvrnutih chakshira, shljapkaju kroz rechne plicake, u potrazi za kamichcima i kamenchinama za koje ce se narednog jutra, na velikom bazaru, jedni drugima kleti da predstavljaju najchistiji, najfiniji zhad koji se da zamisliti.

->Svila

U Kinu je stigla kada je carici Xi Ling-Shi, dok se, jednog popodneva pre nekih 5.000 godina, odmarala u senci velikog duda, u sholjicu sa zelenim chajem bucnula neobichna chaura. Kada je zbunjena carica pokushala da svoj omiljeni napitak oslobodi ove neochekivane smetnje,

iz sholjice je, na svoje zaprepascenje, umesto chaure, izvukla tanak i dug svilen konac.

U Hotan je stigla kada je jedna kineska princeza, udajuci se za hotanskog kralja ali i dalje znatno zabrinuta u pogledu buduceg materijalnog prosperiteta, u svojoj svadbenoj frizuri proshvercovala jaja svilene bube; tako je Hotan postao prvo mesto izvan Kine u kome se gajila svila.

->Lubenice

Patuljaste i neugledne, ali provereno slatke. Danas se, osim za jelo (na kilo ili na krishku) koriste i kao dekorativni momenat, za ulepsavanje tradicionalne dzamijske arhitekture.

Veliki ujgurski knjizevnik Mahmud Al-Kashgari je, u svom "Rechniku turkejskih jezika" iz 11. veka, u kome je pokushao da dokaze da turska kultura ni po chemu ne zaostaje za arapskom ili persijskom, o muslimanskom osvajanju Hotana (koje se, takodje, zgodno desilo u 11. veku, taman na vreme da bude pomenuto u ovom fundamentalnom delu) naveo sledece stihove, koje dajemo u celosti, bez cenzure:

"Kao rechne bujice

Gradove im poplavismo

Hramove im ojadismo

A na budine statue

Veliku nuzhdu izvrshismo"


Trans-taklamakan

Izmedju Hotana i nasheg sledeceg odredishta, Turfana, isprechila se 500 km debela pustinja Taklamakan. Donedavno je svaki pokushaj da se pustinja svojevoljno predje bio ravan potpisivanju sopstvene smrtne presude, ali nema te (prirodne) sile koju chovek nece ukrotiti kako bi mu bilo omoguceno eksploatisanje nafte. Isprva sagradjen za potrebe transporta crnog zlata, ovaj autoput danas sluzi uglavnom za prevoz lokalaca izmedju gradica na juznom i severnom kraku Puta svile.

Pustinja pesak mozda i menja, ali cud malo tezhe, pa je celokupan saobracaj neretko obustavljen usled peshchanih oluja, a put prolazi kroz gusti shpalir precizno posadjenih jablanova - pokushaj suprotstavljanja stalnim nanosima peska.

Trans-taklamakan manje izgleda kao autoput, a vishe kao seoski drum sa jednom trakom, u kojoj, u punoj brzini, poshtujuci jedino zakon jacheg, nocna vozila jurishaju jedno na drugo uz zaslepljujuci blesak farova i prodornu sirenu koja trza iz sna.

Sa svim ovim uzbudjenjima suochili smo se u jednom od chuvenih kineskih spavacih autobusa. Atmosfera se ispostavila prilichno dalekom od avanturistichke, pa je vishe podsecala na veche u prosechnoj dnevnoj sobi nego na jurish preko smrtonosne pustinje. Lezhajevi (i ljudi na njima) rasporedjeni su u tri reda, na dva sprata, a udobnost nije ugrozena chinjenicom da je duzhina jednog kreveta metar i po, dok je uzglavlje podignuto negde pri sredini kichmenog stuba (osoba koja spava iza svoje skvrchene noge stavlja ispod uzglavlja onog ispred sebe).

Nakon shto smo pogledali uzbudljiv kineski akcioni film, u kome pozitivac vija negativce uz pomoc nepokolebljive misteriozne devojke (napeto), proveli smo narednih 12-ak sati uzbudljivog putovanja kroz pustinjske predele - chvrsto knjavajuci.

Na jednoj od usputnih stanica upoznajemo i putnika-avanturistu iz Nemachke, koji sa svojih 81 godina, nakon smrti svoje saputnice u svakom smislu te rechi, po prvi put putuje sam... narednog popodneva, posle jednog presedanja i ukupno 26 sati truckanja, stizhemo u Turfan.

Turfan

"Pijaca chesto traje cele noci, dok su preko dana ulice napushtene i svi se skrivaju u pecinama. Vruc vetar gori je od bilo chega shto se moze zamisliti, jer se kozha sparushi, a ochi osushe; direktni sunchevi zraci nose smrt. Poslovica kaze, i ne preteruje mnogo, da ljudi peku pite tako shto ih zalepe za zid." - Aitchen K. Wu, 1933.

Pecine su danas zamenjene umivenim, uglachanim novokineskim zgradama, pijaca i dalje traje cele noci (i nudi sve vrste pechenog mesa, bez mogucnosti dobijanja hleba, salate i drugih nepotrebnih sastojaka ishrane), vetar da je vruc - vruc je, a pite... pite smo videli samo u svojim gastronomskim snovima o jestivoj i, mozda jos vishe deficitarnoj - svarljivoj hrani.

Zivot u varoshi podnoshljiv je zahvaljujuci karezu - specijalnom sistemu navodnjavanja i rashladjivanja, koji su drevni stanovnici pustinje pre vishe hiljada godina prokopali pod vrelim peskom, dok su moderni stanovnici svoj doprinos dali koristeci ih, izmedju ostalog, i za odlaganje djubreta. Karez je, zapravo, podzemni (ili podpeschani) kanal dugacak oko 500 km, koji dovodi istopljeni sneg sa planinskog masiva Tjen Shan, nasheg starog kirgiskog znanca. Karez radi po principu gravitacije, dovodeci vodu do Turfana, najnizheg (a ujedno i, zvanichno, najtoplijeg) mesta u Kini.

Turfan se, naime, nalazi u kotlini nekih 150 m ispod nivoa mora, a najvisha zabelezhena temperatura na obliznjim stenovitim planinama iznosi, ako je verovati onome shto se pricha, impozantnih 80 stepeni Celzijusa.


Ova kombinacija nesvakidashnjih klimatsko-geografsko-ljudskih faktora uchinila je Turfance najuspeshnijim uzgajivachima grozdja (belog, a od crnog nigde ni traga) od koga se, kazhu, prave najbolja vina u celoj Kini.

Posle struchne degustacije (shto direktno iz vinograda, kada niko ne gleda, shto iz pletenih korpi na ulicama, ispred kapija), skidamo kapu izuzetno slatkom i sochnom turfanskom grozdju. Za vino, pak, nemamo puno rechi hvale, mozda zato sto smo, u cilju ekonomske optimizacije putovanja, odabrali ono najjeftinije.

U istochnom predgradju Turfana, usred zelenih vinograda, nalazi se stara dzamija koja bi, svojim izgledom, vishe pristajala Afganistanu nego Kini. Dzamiju je 1777. godine podigao Emin-hodza, ujgurski general koji se borio za ujedinjenje Kine (mnogi danashnji Ujguri bi vishe voleli da se nije toliko trudio). Kao i kod svih drugih turistichkih atrakcija u Narodnoj republici, ulaznica je masno zacenjena, pa smo se chuvenom Emin minaretu, najslavnijoj islamskoj kuli u Kini, prishunjali pod okriljem vinove loze, taman da bacimo koji besplatan pogled preko plota.

Turfan je, inache, josh jedan hibridni gradic, sa kineskim blistavim, mermerom poplochanim centrom, dok Ujguri ostashe da zhive u zemljanim, u vinovo lisce uvijenim podgradjima. Kineski doprinos suvonjavom pustinjskom pejsazhu predstavlja i fontana koja svira klasichnu muziku, dok i do 10 metara visoki mlazevi vode prate melodiju u izuvijanom plesu pracenom vatrometom boja i, u trenutku kulminacije, ispaljenim plamenim loptama.

Ovaj spektakl godi suvom oku pustinjskog choveka, kome i od mnogo manje kolichine vode ista krece na usta, a srce snazhnije zakuca. Turfanci svako veche uzivaju u laganoj shetnji svojim glamuroznim gradskim trgom, gde se sharene kapljice vode u ritmu Radeckog marsha meshaju sa mirisnim vazduhom koji odashilju stotine mekih, nezhnih jagnjecih dzigerica.

Posle par dana lutanja po Turfanskim predgradjima, konachno dolazi i trenutak da se, sa suzom u oku, rastanemo od nashih drugara Ujgura, i sednemo u jos jedan spavaci autobus koji ce nas, nekih 13 sati kasnije, ostaviti medju Kinezima.