Ovaj post napisalo je, zajedničkim naporom, četvoro ljudi: Iva, Lazar, Iljf i Petrov. Radi razlikovanja, reči dvojice Rusa obeležene su kurzivom. Uzgred, da napomenemo da su oni ovo, proročanski, ispisali nešto ranije od nas - 1928. godine. Kao da su znali.

***


Onog trenutka kada se građanin nađe na železničkoj stanici život njegov naglo se menja. Odmah mu pritrčavaju Jermaci Timofejeviči u belim keceljama s poniklovanim pločicama na grudima i uslužno prihvataju njegov prtljag. Od toga časa građanin više ne pripada sebi. On je putnik i počinje da ispunjava sve obaveze putnika. A te obaveze su vrlo složene, ali prijatne.

Putnik veoma mnogo jede. Obični smrtnici noću ne jedu, a putnik jede i noću. Jede pečeno pile, koje je inače za njega skupa hrana, jede tvrdo kuvana jaja, škodljiva za stomak, jede masline. Kad voz prelazi preko skretnica, na policama za prtljag zveckaju mnogobrojni čajnici i odskaču pilići zavijeni u novinsku hartiju, sada već bez nogu, jer su im ih putnici iz samog korena iščupali.

Međutim, putnici ništa od svega toga i ne primećuju. Oni pričaju viceve. Redovno svaka tri minuta ceo vagon se prosto kida od smeha. Onda zavlada tišina, a baršunast glas priča šalu...

Istog trena čajnici počinju da zvone, i pilići se klate tamo-amo gore-dole po policama, uznemireni gromoglasnim smehom. Ali putnici to ne primećuju. Svaki čuva u svebi svoj najdraži vic, koji, sav ustreptao, čeka na red. Novi pripovedač – muvajući laktom susede i vičući molećivim glasom: «A meni su ispričali...» - s mukom ovladava pažnjom ostalih i počinje...

(...)

Putnici se previjaju od smeha, tamna noć pokriva polja, iz lokomotive lete vrcave iskre, a vitki semafori, sa svetlim zelenim naočarima, gizdavo promiču, gledajući preko voza.

Interesantna je stvar ta uska pruga zemlje s tračnicama! S jednog kraja zemlje na drugi jure teški vozovi dugih relacija. Svuda je otvoren put. Svuda sija zelena svetlost – prolaz je slobodan. Polarni ekspres penje se ka Murmansku. Izvijen, kao zmija, na skretnici, iskače iz Kurske stanice «Prvi-K», krčeći put za Tbilisi. Dalekoistočni ekspres zaobilazi Bajkal i približava se, u punoj brzini, Tihom okeanu.

Muza dalekih putovanja mami čoveka...

(...)

Sve putne priče bile su već ispričane, "Stargorodska pravda" od utorka bila je pročitana od naslovne strane do oglasa i pokrivena masnim mrljama.


Svi pilići, jaja i masline pojedeni su. Ostao je najdosadniji deo puta - poslednji sat pred Moskvom.

Voz je poskakivao na skretnicama. Semafori su zurili u njega i razjapljivali svoja usta. Koloseci su se množili. Osećala se blizina ogromnog železničkog čvora. Trave je nestalo, zamenila ju je šljaka. Zavijale su manevarke. Skretničari su zviždali u pištaljke. Najednom se lupa pojača. Voz je upao u hodnik između praznih kompozicija i, škljocajući kao obrtaljka, stao da broji vagone.

Koloseci su se udvajali.

Usled naglog kočenja zaškripali su zglobovi voza. Sve je zacičalo. Voz je pristao uz asfaltni peron.

To je bila Moskva.

***

Putnici ispadaju iz transsibirskog voza, zbunjeno se opraštaju, vešaju o sebe gomilu torbi, kofera i zavežljaja i na nesigurnim nogama kreću u moskovsku noć, koja i sama pakuje svoj prtljag i lagano kreće u susret jutru. Zamišljeno koračamo Jaroslavskom železničkom stanicom, sa pseudoruskim krestama i heraldičkim petlićima, koja je u ove sitne sate naseljena uglavnom narkomanima, mladićima razbijenih lica, beskućnicima u poodmaklim stadijumima pijanstva i ostalim pripadnicima noćnog naroda koji mirno sede po stepenicama i staklasto zure u svoja stopala. Noć je prijatna – za razliku od Sibira, ovde ne preti opasnost od smrzavanja. Čekamo da se kazaljke velikog staničnog časovnika poklope na šestici, upadamo u prvi metro pun naboranih ruskih čela i namrštenih obrva (Rusi i tako nisu veseo narod, a probajte da ih probudite u pet) i uskoro pijemo čaj kod naše prijateljice Tatjane. Naredne večeri, već sasvim rutinski, gotovo i ne opazivši, sedamo u naredni voz. Ovaj bi trebalo da nas odnese do Čopa, gradića na granici Ukrajine sa Mađarskom. Čini nam se da već osećamo miris kuće – u Evropi je sve blizu.

U polumračnom plackartniju uočavamo sumnjive fizionomije, upadljivo odsustvo ženskog sveta, i zanimljiv običaj koji praktikuje izvestan broj muškaraca različitog uzrasta: skidanje majice, pokazivanje mišića okolnoj publici, do pojasa goli defile po vagonu, zatim oblačenje i ponovo skidanje malo kasnije.

Za potpuni ugođaj, čini se, nedostaje još samo složno robijaško pevanje. Jedan čovečuljak dolazi i zavereničkim glasom moli da ga probudimo kada voz stane u Suhiničima. Zavlačimo se, tako, manji od makova zrna, dublje u svoje ležajeve, a voz zaroni u noć.


Pod okriljem noći, voz tiho usporava, a zatim staje. Nastaje opšte komešanje. Izmenjuju se zaverenički pogledi, ruke zavlače u novčanike i džepove, a zatim bunovni muškarci, privučeni zajedničkim ciljem, u tišini izlaze iz vagona. Provirujemo ispod ćebadi i napeto iščekujemo. Nakon petnaestak minuta vraća se jedan mladić, gurajući ispred sebe nešto ogromno, umotano u papir. Za njim se pojavljuje stariji čovek koji frkćući vuče pozamašni zamotuljak neodređenog oblika. Stižu i ostali putnici, svaki sa svojim tovarom, koji brižljivo slažu na pregrade za prtljag.

Izdajnička poderotina otkriva sadržaj jednog od tajanstvenih paketa - u pitanju je plišani tigar divovskih razmera. Trofeji se ubrzo raspakuju i broj putnika u vozu naglo raste: sa nama je sada i čitava šarena menažerija ogromnih zečeva, mačaka, medveda, tigrova, ptica i drugih plišanih divova.

Celokupna operacija traje manje od sat vremena. Zadovoljni očevi, muževi i momci ubrzo nastavljaju prekinuti san, voz kreće, životinje se meškolje između kofera i pod sedištima. Stanica Suhiniči - razrešava nam misteriju jedan od ponositih očeva, dok gledamo fotografiju njegove ćerkice i mazimo uši velikom ružičastom plišanom zecu koji sedi u, takođe plišanoj, fotelji - najbolje mesto za kupovinu plišanih igračaka u celom bivšem SSSR. Atmosfera postaje domaćinska, razmenjuje se hrana, listaju časopisi, pipkaju dimljene ribe, a odnekud izranja i Šrek koji, uz vesele zvuke, pred ozbiljnom publikom ispušta šarene balone od sapunice.

Od novih prijatelja rastajemo se oko 3 iza ponoći, kada zakoračujemo na hladno ukrajinsko tle, i zauzimamo busiju na klupi na kojoj ćemo čekati ledeno zakarpatsko jutro.

Pokušavamo da savladamo nestrpljenje koje nam se kradomice uvlači pod kožu - rastojanje na mapi skupilo se na svega par centimetara. Prepreka ingenioznom planu da do kuće stignemo istog dana se, ne lezi vraže, pojavljuje već na prvom koraku, u vidu ukrajinskih carinika koji nam na ruskom sa jakim mađarskim akcentom saopštavaju da nemaju ovlašćenja da nas puste peške preko granice, te da imamo da stopiramo. Tokom nekoliko sati, jedino uzbuđenje donose čistač koji metlicom uklanja hrpice ljuski suncokretovog semena, i gluvonemi prodavac istog tog semenja - obojica su se, sasvim bezuspešno, zalagali za našu stvar kod carinika i povremenih vozača čiji nas je nepokolebljivo mrgodni izraz upozovaravao da je sasvim izvesno da ćemo kosti ostaviti upravo tu. Sreća koja nas je tokom putovanja povremeno sasvim napuštala, ovog puta je ipak bila blagonaklona, te nas pod svoje uzima mešovita ukrajinsko-mađarska porodica, čija ženska glava odmah preuzima stvar u svoje ruke, i eto nas, trepćemo na uglačanoj ž. stanici u Nyíregyházi, jedini voz za Segedin, sa presedanjem u Szolnoku, polazi baš kroz pet minuta, u pravi čas, rastrčasmo se levo-desno, karte, novac, prtljag, dosvidanya - mašemo našoj dobročiniteljki, i po ko zna koji put znojavi i zaduvani utrčavamo u voz, koji posle grandioznih sovjetskih vozova otužno podseća na rasklimani tramvaj.

U sumrak, opijeni mirisom pravog pravcatog vrućeg hleba iz pekare, za koji dadosmo i poslednju forintu (time smo, ostavši bez novca za autobuske karte, sebi priuštili zdravi večernji forsirani marš po industrijskim zonama Segedina), stupamo u oštar sukob oko teorijskih postavki Idealnog Mesta i noćnog stopiranja i njihovih praktičnih implikacija na naš aktuelni mađarski slučaj na koji se upravo spustila noć. Nervoza, međutim, nestaje kao rukom odneta sa zaustavljanjem kola koja će nas odneti sve do pumpe na srpskoj strani graničnog prelaza Horgoš, ('ajmo, momci, idemo, prolaz'te), gde provodimo ledenih sat vremena u odličnom raspoloženju žvaćući pikantnu rusku riblju paštetu na vetrometini ispod bandere, i ne primetivši da držimo karton na kome piše da idemo u Röszke, koji nam je upravo ostao iza leđa, te da nas možda upravo zbog ovog manjeg previda čudno gledaju iz svakih kola...

Uskoro hodamo po subotičkoj noći, jezik zvuči kao neka čudna verzija ruskog koji nam se toliko uvukao u uši. Sibirski ledeni vetar, pesak Gobija i Taklamakana, beli divovi Pamira i Tjenšana, maglovite ulice Pekinga, ponosite obrve ujgurskih staraca, jurte, orlovi, puste mongolske stepe, hiljade kilometara šina, sve se to sada komeša između nas i poznatih ulica kojima koračamo. Još samo jedan voz, brojimo novčiće, krpimo na jedvite jade za kartu do Novog Sada, stanica, Bulevar, Futoška pijaca, sve je naizgled isto kao što je bilo 77 dana ranije, očigledno stranci u svakodnevnom životu, jedemo pljeskavicu; da li smo se to vratili kući, ili samo stigli na još jedno mesto, umor nadvladava, tonemo u san, jasno osećajući da će, sada završeno putovanje, nama još uvek neznano kako, nastavi svoju egzistenciju u i sa nama...