Godinu dana nakon kosovske avanture, reših ponovo da putujem za božićne praznike. Ovog puta sam kući stigao iz Brisela, gde sam se nedavno preselio. Dani intenzivnog krkanluka umalo nisu ostavili trajne posledice na moj organizam, ali sreća pa je ubrzo došlo vreme za povratak novoj kući.

Pre nego što se zaputih ka aerodromu, svraćam do Copy centra, ipak je jeftinije štampati kod nas. Do poletanja još dva sata. Mašina im se kvari sa mojim papirima unutra. Jedina na kojoj mogu da odštampaju to što mi treba. Pola sata kasnije, dok čekam da poprave mašinu, cupkam u mestu i razmišljam kako je dan mogao i bolje početi.

Stižem na aerodrom sat vremena pre poletanja, predajem ranac, prolazim pasošku kontrolu i prvi ulazim u avion, iako sam stigao među poslednjima, zahvaljujući idiotskom načinu na koji ukrcavaju putnike u Wizzairov avion.

Dva i po sata kasnije, slećemo na aerodrom Šarloa. Stižem prvi na pasošku kontrolu.

- Dobar dan – učtivo pozdravljam graničara i stavljam pasoš na pult. Ne obraća pažnju na mene par sekundi, zatim me popreko pogleda.
- Dobar dan – tonom mi daje do znanja da je osnovni red da kažem zdravo.
- Dobar dan – ponavljam...

Lista stranice u pasošu.

- Imate li pozivno pismo?
- Evo imam iz odeljenja za imigraciju. Imam zakazan termin za 18. januar da dostavim ostala dokumenta.

Gleda u papir pečatiran u opštini Ixelles.

- Pođite sa mnom.

U prostoriji iza, šef smene i policajka sede za stolom. Graničar im prilazi, objašnjava moj “slučaj” i pruža pasoš i pismo iz opštine.

- Šta je ovo? – pita šef smene.
- Poziv iz opštine da dođem 18. januara i predam ostala dokumenta za boravišnu dozvolu. Pitao sam ih da li mogu da idem kući za praznike, s obzirom da sam započeo proceduru, rekli su mi da nema nikakvih problema, i da sa tim papirom imam pravo da se slobodno krećem.
- Nisu vam dobro rekli…
- Ne razumem?
- Pa nisu vam dobro rekli. Odakle vam ta ideja uopšte? Ne možete da uđete u zemlju. Nije vam ostalo dovoljno dana.
- Kako ne mogu? U odeljenju za imigraciju...
- Ne, ne… nije tačno. Sačekajte ispred.

Sedam ispred i pitam se zašto sam koji đavo uopšte išao kući za praznike. Mala prostorija ubrzo se puni ljudima iz Srbije koje drugi graničari dovode na dodatno ispitivanje. Stariji bračni par ulazi kod šefa smene, zatim izlazi i odlazi negde sa policajcima. Još nekoliko ljudi ulazi i izlazi.

- Je li brate, znaš ti o čemu se radi ovde? – pita me neki momak.
- I ja se pitam. Šta su tebi rekli?
- Nemam pojma, ja sam došao jer me zvao fudbalski klub Šarloa na probu. Imam sve papire koje su poslali. Možeš da uđeš sa mnom da prevodiš, ne znam engleski?
- Mogu, nema problema.

Ulazimo unutra.

- Što si došao u Belgiju? – pita šef momka.
- J… ja igram fudbal. Došao sam na probu. Ev… evo papira koje su mi poslali, i kartu i sve – pruža papire dok mu se ruka trese.
- Kako ti se zove menadžer? Je l’ te čeka neko na aerodromu?
- Da, tu su ispred, evo telefon.
- Hmm – gleda opet papire, zatim zove telefonom i pita da li je neko čuo za tog menadžera. – Ne znam ko ti je taj. Na kojoj poziciji igraš?
- Napadač, krilo.
- Jesi bar dobar?
- Nadam se.
- Bolje bi ti bilo, ja navijam za Šarloa. Imaš li para?
- Imam, evo – otvara novčanik i pokazuje 450 evra.
- Hmm. Okej, možeš da ideš, ali ako nameravaš da ostaneš duže od devedeset dana moraš da vadiš boravišnu, je l’ jasno?
- Jasno.

Vraćam se u prostoriju ispred. Još nekoliko ljudi ulazi i izlazi. Konačno dolazi policajac i poziva me da krenem sa njim. Ne ka izlazu, već u lift, a zatim u kancelariju graničara. Pokazuje mi da uđem u prostoriju četiri puta dva, odvojenu od kancelarije velikim staklom, i vratima koja se zaključavaju.

Unutra je stariji bračni par koji sam prethodno video, u sedamdesetim, i žena u pedesetim.

Pitam bračni par zbog čega su ih zadržali.

- Kažu nemamo dovoljno para, ako hoćemo da budemo ovde deset dana moramo da imamo najmanje 750 evra kod sebe. A mi došli u posetu rodbini – priča baka dok joj glas podrhtava – Neće da nas puste. Kažu moramo kartu da kupimo da se vratimo ranije, inače će nas deportovati.
- Strašno, ne mogu da verujem da maltretiraju ljude koji nemaju veze sa ilegalnom imigracijom. A vas zbog čega su zadržali? – okrećem se ka ženi.
- Jaooo... meni je ovo sve namestila Olja Bećković.
- M... molim?
- Ta žena, ta drogirana kučka - ona se drogira ako niste znali, da, drogira se - ona mi je sve ovo namestila.

Trepćem i slušam u neverici.

- Daaaa. Ta žena mene proganja, ona je bolesna! – zatim nastavlja šapatom – A drži policiju u svojim šakama, toliko je moćna.
- A je l’?
- Znate ja sam novinar, razvedena žena. Ona je ljubomorna na mene zbog nekog čoveka. Ja sam dobila signal iz Beograda, pre nego što sam krenula, da će ovo da mi se desi. Vi ne razumete taj tajni jezik medija, ali meni je bilo jasno.
- A šta vam kažu ovi graničari?
- Kažu da nemam kartice sa sobom. A ja nisam htela da imam visa karticu... Meni ćerka živi ovde, došla sam da pišem o Magritovom muzeju i vratim se nazad za sedam dana, ali neće da me puste. Sve zbog Olje Bećković.

Šef smene ulazi i donosi mi papir i olovku da potpišem. Naslov dokumenta: „Administrativno hapšenje“. U njemu napisano da imaju pravo da me zadrže 24 sata, i da imam pravo na vodu, hranu i slično. Potpisujem i pitam šta dalje.

- Sad ćemo da pošaljemo vaš slučaj u ministarstvo, oni donose konačnu odluku da li da vas puste u zemlju ili ne. Ja ne bih bio optimista.
- Koliko dugo se čeka na to?
- Ne znam, zavisi koliko imaju posla. Verovatno ćemo tek za nekoliko sati dobiti odgovor.
- A moj ranac, imao sam čekiran prtljag?
- Evo ide kolega da ga uzme.

- Ne mogu da dišem, nemam vazduha u ovoj prostoriji gušim se! – baka sa suzama u očima stiska dedu.

Izlećem napolje i tražim od policajaca da izvedu baku na vazduh. Izvode je napolje. Pitam ih zašto ih maltretiraju. Kažu da ne ispunjavaju sve uslove za ulazak.

Nešto kasnije, baka se vraća unutra. Dolazi neko od njihove rodbine i kupuje im karte za povratak prvim letom, dok graničari nadgledaju. Nakon toga ih puštaju.

Vadim telefon i šaljem sms devojci da me ne očekuje u stanu uskoro. Proganjana žena me pita da iskoristi telefon da pozove ćerku. Poziva je.

- Maco, zadržali su me ovde na granici. Nisam ništa uradila. Neće da me puste jer nemam karticu sa sobom. Kako to misliš zašto ti ovo pravim? Pa nisam ja kriva, znaš i sama ko mi je sve ovo napravio, ona luda kučka, ti znaš da je ona ljubomorna na mene. Maco, molim te pričaj sa njima ovde i objasni im da ću biti kod tebe i da imaš novca. Znam da ne možeš da izađeš sa posla, pričaj ovde sa njima i reci im.

Pruža telefon policajcu, koji priča narednih deset minuta. Na moj račun.

Sat vremena kasnije razrešava se problem progonjene žene, tako što je i ona kupila kartu za sledeći let. Puštaju je. Ostajem sam.

Šef smene ulazi i daje mi još neke papire da potpišem. Koristim priliku da ga pitam par stvari.

- Zbog čega ste zadržali onaj stariji par?
- Zato što nisu ispunili sve uslove za ulazak.
- Ali čekajte, da li je vama cilj da sprečite ilegalnu imigraciju ili da maltretirate ljude koji su došli u posetu rodbini na par dana i zatim se vraćaju kući? Zar mislite da su oni baka i deka problem?
- Takva su pravila. Tako je na svim granicama.
- Ne, nije tako na svim granicama. Onoj baki ste verovatno uzeli par godina života. Nigde ljude ne maltetiraju toliko, kao na ovom ovde aerodromu.
- Nije tačno, svuda je isto.
- Ne, nije, vi to ne znate, jer vas niko ne kontroliše kad putujete. Ja puno putujem, pa znam. Evo i na vašem komšijskom aerodromu u Briselu, uopšte nije ovako.
- Takva su pravila. 38 evra po danu ako ideš u posetu rodbini, 50 ako ostaješ u hotelu.
- Dobro, znam kakva su pravila. Ali i vi i ja znamo da su pravila više nagoveštaj, u cilju sprečavanja ilegalne imigracije, a ne da se slepo primenjuju, kao što se i ne primenjuju.
- Moramo tako, jer otkako su Srbiji ukinute vize, imamo puno problema u Belgiji sa ljudima koji pokušavaju da ostanu.
- Da, znam. Ali ako niste primetili, ti ljudi ne dolaze preko ovog aerodroma, već kopnenim prelazom preko Mađarske, uz mito u slučaju da već imaju zabranu.
- Jasno je meni da vi nemate ništa sa tim, ali vi ste žrtva zbog toga. Moramo da poštujemo pravila ovde.
- Dobro, pravila, znam, samo hoću da vam kažem da na svim ostalim granicama pravila ne primenjuju na način kao vi ovde.
- U pravilima piše da...
- Dobro, dobro. Nego recite mi, kako da su mi u odeljenju za imigraciju rekli jedno, a vi ovde nešto sasvim drugo?
- Ah, pa nije to prvi put. Često nam prave problem jer ljudima kažu nešto što nije tačno.
- Komunicirate li vi među sobom, s obzirom da ste svi zaposleni u državnoj službi?
- Nije to tako jednostavno. Šta ja mogu da uradim?
- Da pošaljete neki dopis, žalite se, usaglasite pravila, otkud znam.
- Ali ja sam samo mali policajac.
- Onda mali policajac može da priča sa velikim policajcem. Nemojte mi samo reći da je igranje gluvih telefona normalno.
- Belgija je komplikovana zemlja...
- Vidim. Kad ste već tu, da vas pitam još nešto...

Koristim priliku da ga pitam kako tačno računaju šestomesečni period i boravak od 90 dana, jer je bilo puno nedoumica na našem forumu. Crtanje na papiru, pokazivanje zvaničnog uputstva, zatim ponovo crtanje na papiru. Petnaest minuta kasnije, nadam se da sam shvatio.

Prošla su četiri sata otkako sam sleteo. Policajci dovode novi slučaj. Sredovečni Rumun takođe je zadržan. Pomalo u neverici gledam, s obzirom da su deo Evropske unije, kako je moguće da i njega cimaju. Policajac dolazi i upozorava me da pazim na lične stvari, jer će mi Rumun možda nešto ukrasti. Da mi ukrade stvari na moje i njihove oči, u trenutku kad su ga uhapsili zato što sumnjaju da je lopov? Razmišljam o ksenofobiji, stereotipima i pre svega ljudskoj gluposti. Rumun vadi telefon i zove ženu koja ga čega ispred da kaže da je zadržan. Policajci utrčavaju i viču na njega što joj se javio.

Prolazi još nekoliko sati. Šef smene dolazi.

- Dobili smo odgovor iz ministarstva. Konačna odluka je da vas deportujemo. Žao mi je.
- I šta sad?
- Sad idete u pritvor do petka, a onda vas vraćamo sledećim letom Wizzaira za Beograd.
- Ali danas je ponedeljak! Ne mogu da sedim u zatvoru do petka, moram da radim! Imate internet u tom pritvoru, pošto ja radim preko neta?
- Umm, nisam siguran.
- Zar ne mogu da se vratim nekim drugim letom? Ima let sa drugog aerodroma za Beograd.
- Mora sa ovog aerodroma, i mora ista kompanija. Oni će platiti vašu kartu.
- Ama ne mogu u pritvor pet dana, imam hitnog posla!
- Žao mi je.
- Stanite malo. Ima let Wizzairom odavde za Rumuniju i Bugarsku. Mogu da idem tamo?
- Mi ne znamo da li vam treba viza za te zemlje.
- Ne treba mi.
- Ne možemo da vam verujemo na reč.
- Pa proverite, pobogu...

Poziva telefonom i pita da li mogu da me puste da sam sebi kupim kartu za let za Bukurešt.

- Sofia, Sofia – dobacujem. Kud ću u Bukurešt, daleko.

Prekida vezu.

- Možete da idete u Sofiju. Ima let sutra ujutru. Imate li karticu sa sobom da kupite sebi kartu?
- Imam.
- Dođite za kompjuter.

Kupujem kartu za Sofiju i potpisujem gomilu formulara da ću se samodeportovati.

- Večeras ćete ipak morati u pritvor, pa će vas odatle vratiti na aerodrom. Uskoro će doći po vas.

Nedugo potom, ulaze četiri pripadnika jedinice za transport. Rumun je već spreman da krene.

- Gde mi je ranac, je l’ ga nosim sa sobom?
- Ups... Kolega je zaboravio da ga uzme.
- Molim?!
- Sad ćemo ga pronaći. Sačekajte malo.

Nekoliko policajaca odlazi po ranac. Vraćaju se petnaestak minuta kasnije.

- Nema vam ranca.
- Kako to mislite, nema ga?
- Nismo ga našli. Nije ni u „izgubljeno – nađeno“. Proverićemo još jednom.

Prolazi još petnaest minuta. Nema ranca.

- Nismo ga još našli... Morate da krenete u pritvor jer je kasno. Naći ćemo vam ranac preko noći. Učinićemo sve što možemo.

Izlazim iz aerodroma pravo u snežnu oluju. U maricu za imigrante prvo ulazi Rumun. Razdvojeni dvostrukim pleksiglasom od ostatka marice, sedimo i smrzavamo se, jer nazad ne dopire grejanje.

Sat i po vožnje kasnije, prolazimo dvostruku visoku ogradu i zaustavljamo se kod treće kapije. Iz kombija ulazimo pravo u lift, zatim prolazimo kroz nekoliko zaključanih vrata do prijemne službe. Prošla je ponoć.

Potpisujem papir da sam u pritvoru, da imam pravo na advokata, i da mi je sve objašnjeno na mom „maternjem“ jeziku – engleskom.

- A da nisam znao engleski?
- Našli bismo prevodioca.
- U ovo doba?
- Verovatno ima neki pritvorenik koji zna jezik, pa bi nam pomogao.

Kajem se što se nisam rekao da ne znam engleski, čisto zabave radi. Zatim mi uzimaju lične stvari i slikaju me.

Prvo odvode Rumuna u sobu. Zatim dolaze po mene. Polukružni hodnik gleda ka unutrašnjosti kompleksa. Tamo je dvorište ograđeno visokom ogradom i teren za košarku. Sve potpuno obelelo. Prolazimo još nekoliko zaključanih vrata.

- Koliko ljudi ima ovde?
- Trenutno ih je stotinak. Sad svi spavaju, kasno je.
- I koliko dugo budu ovde?
- Kako ko. Najviše do četiri meseca, nakon čega ih deportujemo.
- Odakle su?
- Uh, odasvud. Maroko, Albanija, Srbija…

Dolazimo do moje sobe. Ulazim u prostoriju osvetljenu slabašnim zelenim svetlom. U njoj su četiri ležaja, ali unutra nema nikog. Zatim se čuje „klak“. Prazni zidovi. U ćošku, sto sa par stolica i veliki dvostruki prozor koji gleda na ograđeno dvorište. Između stakla je alarm.

Vrata se ponovo otvaraju i ulazi čuvar sa džakom u ruci.

- Tu su ti četkica, pasta, posteljina i ostalo šta ti treba. Probudićemo te u 03:30 da te vratimo na aerodrom.
- Za ime sveta… Mogu li da upalim svetlo, ne vidim ništa, gde je prekidač?
- Ne može, nema prekidača. Automatski se pali i gasi. Sad je vreme spavanju.

Klak.

Nameštam krevet i ležem. Iznuren sam. Tek što sam sklopio oči, čini mi se, neko me budi. Pored mene, osvetljena zelenom bojom, stoje dva čuvara. Kroz prozor vidim beo mrak. Za trenutak nisam siguran da li sanjam.

- Imaš deset minuta, pa treba da krenemo. Bićemo ispred.

Umivam se, zatim stavljam u džep češalj, četkicu za zube i tečni sapun koji sam dobio. Da imam uspomenu iz zatvora.

- Spreman sam – javljam čuvarima.

Daju mi sendvič sa tri parčeta hleba, i namazom putera, krema i džema. Toliko o kvalitetnoj zatvorskoj hrani. Zatim me odvode u maricu.

Sat i po kasnije, vraćam se u dobro poznatu prostoriju. Novi šef smene je na dužnosti.

- Dobro jutro. Jeste mi našli ranac?
- Nismo. Nema ga.
- Kako nema?!
- Nema ga. Potpiši ovaj formular, pa kad ga nađu poslaće ga na tvoju kućnu adresu.
- Stvarno ne mogu da verujem…

Zatim čekam još par sati do poletanja. Konačno dva policajca dolaze po mene. Prolazimo službenim hodnikom i izlazimo na pistu. Wizzairov avion za Sofiju stoji parkiran ispred nas. Policajci me uvode unutra, pre svih ostalih putnika. Moja dokumenta daju u zapečaćenoj koverti kapetanu aviona. Adresirana je na bugarsku imigracionu policiju. Pozdravljaju me i odlaze.

Dva i po sata kasnije, slećemo u Sofiju. Policija mi kaže da sačekam dok svi putnici ne prođu, a zatim dolaze do mene.

- A be batko, šta je ovo bilo?
- I ja se pitam.
- Gde ćeš sad?
- U Srbiju.
- Ajde onda.

Hvatam gradski prevoz sa aerodroma, zatim tražim bus koji me vodi do mesta za stop. Sat vemena kasnije shvatam da su ukinuli tu liniju, pa čekam drugi. Pitam vozača da li ide do raskrsnice sa okolovrustno šose. Slaže me da ne ide. Sreća pa sam mu po faci video da je slagao.

Na semaforu na raskrsnici, nepunih pet minuta pošto sam stigao, staje kamion sa gornjomilanovačkim tablicama.

- Izvinite, da li možete da me povezete do granice?
- Odakle ideš? – gleda me sumnjičavo.
- Iz Brisela, okolnim putem… Samo mi treba prevoz do granice, da stignem do Srbije…
- ‘Ajde ulazi.

Prelazim pešaka granicu. Bugarski graničar gleda u odbijenicu u pasošu i pita šta se desilo.

- ‘Oćeš da mi praviš problem ako te pustim? – pita.
- Neću. Što bih.
- Je l’ sigurno nećeš.
- Neću.
- Dobro onda.

Dolazim do srpske strane.

- Šta bi ovo?
- Ne znam.
- Pa šta si uradio?
- Nisam ništa.
- E bre... Ajd’ prolazi.

Zahvalnice:

- Hvala autostoperskom vodiču kroz region,
- hvala vozaču koji me je dovezao do granice,
- hvala Kiki koji me sačekao kolima na granici.