Datum: avgust 2011.
Jako mi je teško reći što se točno događa u Siriji, čak i dok sam bila tamo. Naime, svatko ima neku svoju verziju istine, a i svi ti s kojima sam pričala često nisu bili sigurni što se događa u pojedinim gradovima. Medijima se ne može vjerovati i svi dobivaju različite informacije. Tako da ja mogu reći samo ono što sam vidjela, i neki svoj opći dojam, koji uzmite s rezervom.
Dakle, prvo sam bila deset dana tamo (Aleppo, Damask i okružje) i jedino što sam vidjela bila je vojska na ulicama, pogotovo na cestama ispred gradova, koja zaustavlja vozila, pregledava isprave itd. Naravno, nisam išla u Homs, Hamu i druga problematična mjesta. Da se nešto događa osjetilo se naravno i u atmosferi, u pričama ljudi i praznim gradovima: gdje god sam bila, bila sam jedini turist. Ali doslovno, jedina u hostelu u Damasku, jedina u Palmyri...
Većina ljudi s kojima sam pričala zalaže se za promjene, neki su čak sudjelovali na demonstracijama. Zbilja je zastrašujuć taj sustav u kojem žive, gdje ti se može dogoditi bilo što i nikome ništa. Međutim, navodno i među demonstratorima ima opasnih grupacija čiji glavni motiv nije sloboda, ili imaju pogrešne metode pa i zbog njih nevini stradavaju. Osim demonstracija protiv vlade, održavaju se i skupovi potpore za vladu. Moj host u Aleppu rekao mi je da su to uglavnom plaćeni ljudi, ili ljudi kojima su zaprijetili da ce izgubiti posao ili sl. Koliko je točno ljudi ubijeno u sukobima vojske i demonstratora nitko ne zna, i svima smeta kako Zapad to prenosi, jer ni oni sami ne znaju točno što i kako se događa. Naročito im smeta dojam koji se stvara, da je u cijeloj Siriji rat - dok sam ja bila zaista nije bilo tako, nesmetano sam mogla živjeti i skoro ništa nisam osjetila.
Neki s kojima sam pričala bili su otvoreno protiv demonstracija i promjena. Razlozi su različiti, ali uglavnom je to zato što im posao pati zbog situacije. Više im je odgovaralo razdoblje mira, kakvo god ono bilo, jer su mogli koliko-toliko neometano živjeti. Sada pogotovo turizam pati. Ovi u Palmyri su očajni, oni praktički žive samo od toga. Vlasnik hostela mi je otvoreno pričao protiv demonstratora.
Još je važno spomenuti da su u Siriji na vlasti alaviti, manjinska šiitska sekta, a ostali su suniti. Tako da je u pozadini i ta igra moći, povezana s različitim orijentacijama. Rekli su mi i da kršćani uglavnom podupiru vladu, jer se boje da bi s novom vlašću izgubili svoje sadašnje (dobre) pozicije.
Nakon tih deset dana, otišla sam u Jordan na osam dana. Dan prije nego što sam trebala krenuti za Siriju dogodilo se ono u Hami. Moram priznati da sam prvi put osjetila neku neugodu, jer je jordanska televizija to prikazala kao veliki pokolj, gde su umirala djeca i nevini civili. Pomislila sam si, ovdje više nema logike, više ne mogu imati osjećaj kontrole i sigurnosti u to da će sve proći u redu samo ako budem pazila. Ali nakon te prve reakcije brzo sam se sabrala, i sutradan krenula za Siriju.
U Damasku sam bila na večeri kod jednog člana CS-a, i u jednom su se trenutku čuli pucnjevi. Rekli su mi da to vojska puca u zrak da zastraši ljude, ali i da se nalaze na krovovima zgrada i kuća i da je opasno gledati u njihovom smjeru jer bi se moglo dogoditi da pucaju na tebe. To mi isto nije bilo baš najugodnije čuti. U Damasku sam spavala na krovu hostela (sama!) i tu noć probudio me oko pola četiri poziv na molitvu koji nikako da prestane, uhvatila me tjeskoba, pomislila sam si - pa ja sam na krovu, pa oni mene mogu laganu upucati i slične nebulozne misli koje su mi se stvorile u glavi od svega što sam čula. Odlučila sam se isti čas spakirati i otići na vlak za Aleppo. Bilo je presmiješno kada sam došla ne željezničku stanicu u pola pet, tamo sve prazno, prvi vlak ide u sedam, samo dva naoružana vojnika i ja :) ali bili su dragi, sjedila sam dva sata s njima tamo dok nije došao vlak. Na putu za Aleppo vlak je prošao i kroz Homs i Hamu. U Hami su svi gledali kroz prozor, jedino što sam uspjela vidjeti bili su tenkovi i vojska.
U Aleppu je sve bilo vrlo opušteno, nikakvi znakovi ikakvih događanja. Kada sam došla, bio je drugi dan Ramadana, i bilo mi je jako zanimljivo to vidjeti jer oni to tamo dosta poštuju, čak i oni koji nisu veliki vjernici kažu da vole Ramadan jer se uče kontroli, jer vježbaju sebe i svoje želje. Kako je to bilo lijepo čuti. Općenito imam dojam da oni svi puno više razmišljaju i promišljaju o raznim "dubokim" stvarima, Bogu i svojem odnosu prema njemu i sl., čak i oni koji kažu da nisu neki vjernici. Sviđa mi se to jako, imala sam puno zanimljivih razgovora, na Zapadu je to puno teže naći...
Nakon što sam bila tamo promenila mi se slika svijeta. Sve što sam vidjela, doživjela, toliko je snažno, toliko je drugačije da više ništa neću gledati istim očima. Osim nevjerojatnih vidika (ta ogromna praznina, siromaštvo, oskudica na svakoj razini), još više su me dirnuli ljudi tamo. Jedno posve drugačije stanje uma. Otvorenost, toplina, emotivnost, ljubaznost... ma neopisivo nešto. Znam da su prema meni bili pogotovo dobri jer sam žensko i sa Zapada (a Zapad za neke od njih predstavlja neki san), ali ti svi načini na koji sam doživjela sirijsko prijateljstvo i gostoljubivost su neopisivi. Zvali su me u svoje kuće, dobivala sam poklone od ljudi na ulici, svi su mi pomagali...
Jedna od najdirljivijih stvari dogodila mi se u jednoj siromašnoj obitelji u Palmyri. Svi smo sjedili u prostoriji na podu i dijelili voće. U jednom trenutku došla je mlada djevojka do mene i ogulila mi jabuka i narezala je za mene. Bila sam toliko dirnuta. Na kraju smo razmijenile narukvice i šalove. Skoro svaki dan sam bila na rubu suza zbog dobrote i ljepote koju sam doživljavala.
