Veliki Gogo u petom nastavku serije putopisa Odakle ti pare, Gogo?!, piše o glavnom gradu Južne Koreje. Kako je tamo skoro ostao bez guzice (doslovno), a sve zbog klasičnog balkanskog mentaliteta, doznajte u nastavku.
*
Sletjevši u Incheon koji se smjestio na obali Žutoga mora, odmah sam se vlakom uputio za obližnji Seul i svega sat vremena poslije tumarao ulicama glavnoga grada Južne Koreje u potrazi za preporučenim smještajem. Traženi hostel se nalazi u atraktivnom Hongdae distriktu, no bez vrlo detaljnih uputa, gotovo ga je nemoguće pronaći te sam se po distriktu, s teškim backpackom na leđima, vrtio 3 sata dok napokon nisam pronašao tog skrivenog gada. Sljedećih 7-8 dana taj gad će biti moj novi dom i na kraju će taj gad dobiti sasvim drugačiji epitet.
U malom dućančiću pored hostela kupio sam tjesteninu i nepoznati jeftini korejski umak te si skuhao već toliko puta pojedeni obrok - naime, na putu mi se glavni obrok najčešće sastoji od tjestenine ili riže koju spravim u hostelu i nekog umaka ili neke vrste konzervirane ribe tipa sardina. Taj jednolični okus može isprati pivo koje u Koreji uopće nije loše. Kako je pivo društveno ljepilo, čim je čep s boce, uz pripadajući 'ksss', dodirnuo kuhinjski stol za kojim sam sjedio, odmah mi se za stolom pridružilo nekoliko ljudi koji su iz hladnjaka izvadili svoja piva.
Pošto je već bila noć i razgledavanje za taj dan nije dolazilo u obzir, počeo je naizmjenični odlazak do dućančića te je svakim odlaskom pristizalo sve više piva, a i sve više članova naše družine za stolom. Jedan omamljeni Kanađanin započeo je, pun ponosa, priču o tome gdje je sve putovao i što je radio. Zatim su se naizmjence raznorazni backpackeri, predvođeni Kanađaninom, borili da dođu do riječi i pohvale se gdje su sve oni bili i na kakve su situacije nailazili. To je preraslo u jednu veliku skriku i borbu za boljom i atraktivnijom osobnom pričom. Priče drugih su se jedva slušale, bitno je bilo ispričati svoju priču. U tom trenutku sam shvatio koliko sam otupio na takve teme i nije mi padalo na pamet hvaliti se svojim „postignućima" pa sam na njihovo usputno pitanje o mojim putešestvijama samo šturo odgovorio da sam nešto malo putovao i doživio te sam pokušao promijeniti temu. Kanađanin je ipak imao dodati kako je jednom neustrašivo spavao u šatoru na otvorenom s beduinima u Maroku te se tema nastavila u istome tonu, a ja sam se, potpuno nedruželjubivo, zamoren hvalisanjem, povukao na počinak.
Osobno mi je prava divota sresti backpackera koji te odmah ne počne ispitivati odakle dolaziš, gdje ideš i gdje si bio i koji bespotrebno ne nabraja mjesta u kojima je on bio. Tada znaš da imaš posla s već ogrezlim putnikom i avanturistom, a ako se ta tema uz pivo i otvori, to su najčešće jako zanimljive priče bez nepotrebnog hvalisanja i uz primjetnu dozu nefasciniranosti svojim pothvatima.
Napokon odmoren i svjež, što je stanje kakvo na putovanjima doživljavam koliko i pametne izjave predsjednika županijskog HDZ-a – lingvista, filologa i poliglota – Ante Kulušića koji potvrđuje da za pravilo nisu potrebne iznimke, ujutro odlazim u razgled Seula.
Sljedeća tri dana sam od jutra do mraka tumarao gradom obilazeći najzanimljivije atrakcije i znamenitosti - od Gyeongbokgung palače iz 14 stoljeća (kako su palače uglavnom sagrađene od drva, rijetko ćete vidjeti originalnu, jer su većinom barem jednom gorjele u požaru, najčešće tijekom japanske invazije 1592. godine - no vrlo su pažljivo rekonstruirane), preko Changdeokgung i Deoksugung, raznoraznih marketa, pa sve do modernijih četvrti Itaewon, Insadong i nama daleko najpoznatije Gangnam četvrti, naravno, zbog one treš pjesme koju je na YouTube-u pogledalo više ljudi nego što je pametnih izjava imao predsjednik županijskog HDZ-a, lingvist, filol... Jesam li njega već spomenuo?!
No bez obzira na sve poznate gradske atrakcije, najupečatljiviji mi je ostao maleni budistički hram izgubljen među visokim zgradurinama u koji sam se sklonio od kiše i u kojemu sam zapalio svijeću i potpuno se opustio uz molitvu s budistima.
Trećeg dana blic-razgledavanja Seula stigao sam u Bukchon Hanok Village koji obiluje simpatičnim tradicionalnim drvenim korejskim kućicama, a u blizini se nalazi palača koju sam želio posjetiti. Palača je u to doba već bila zatvorena pa sam pokušao pronaći alternativni ulaz na već poznati balkanski način zvan 'preskoči zid i pravi se lud'. Naišavši na mjesto koje mi je ulijevalo nadu, zakoračio sam u neko dvorište. Nakon tek par koraka začuo sam zvuk koji nisam odmah mogao razaznati, ali sam se instinktivno povukao nekoliko koraka unazad da bih, na zgražanje svih stanica u mome tijelu, ugledao dugi lanac na podu koji se rapidno skraćuje.
Na kraju lanca, iskešenih zubi u punome trku prema mojoj guzici, oči su mi ugledale zlatno-žutog labradora koji je u svijesti ljudi zapravo oličenje dragosti i pitomosti. Ako je ovaj Vrag pred kojim sam stajao oličenje dragosti, onda je Radimir Čačić Michael Schumacher, dok su Josip Šimunić i Željko Kerum srbofili, a Ava Karabatić čak i veći erudit od već toliko spominjanog prof. dr. sc. A. Kulušića. Već sam zamišljao milog labradora kako žvače istrgnuti dio moje pozadine, dok ja s nevjericom opipavam da li mi je skrotum čitav, kad se lanac sasvim nategnuo odbacivši medenog 'labića' metar unatrag. Iskoristio sam priliku da mu se zlobno nasmijem, malo naguzim da vidi što je propustio i šmugnem, ostavivši ga u izbezumljenom lajanju i režanju.
Taj dan više nisam tražio alternativne ulaze.
—
Kolumna originalno objavljena 19. 8. 2014. u ŠibenikIN-u.
