Ćelija u zatvoru San Pedro. fotografija: Goran Subašić
Spasimo putopis 2019 - posebna pohvala žirija.
Uh jebote, ne mogu više!!! Povratit ću srce i pluća, mozak će mi na uši iscuriti – vikao je potpisnik ovih redaka dok se penjao uz nenormalno strmu ulicu glavnoga grada Bolivije, prema zatvoru. La Paz, najviši glavni grad na svijetu (3.650m) u kojemu sve reprezentacije svih sportova svijeta redovito gube od domaćina (znate ono – visina, nedostatak kisika… ako ne znate, guglajte).
U La Pazu se nalazi jedan od najzloglasnijih i najbizarnijih zatvora u cijeloj Južnoj Americi, a možda i svijetu – zatvor San Pedro. Poznat je postao nakon što je Rusty Young, pisac vrlo poznate knjige „Marching Powder“ koja je, iz meni nepoznatih razloga, ostala neprevedena na naš jezik, opisao život u tom zatvoru. Standardna isfurana priča – neki Englez odlučio je prokrijumčariti kokain iz Južne Amerike, uhvaćen je i strpan u San Pedro. Rusty Young je lunjao po Boliviji i čuo za engleskog dilera koji je organizirao ilegalne posjete zatvoru svakome tko je voljan to platiti i proživjeti. Rusty je bio voljan oboje. Štoviše, nakon toga posjeta pala mu je na um logična ideja da potplati stražare i ode živjeti u zatvor tri mjeseca dijeleći ćeliju s Englezom (možda je jednostavno volio eksperimente pod tušem). Rusty je svoja i dilerova iskustva prenio u već spomenutu knjigu.
Potaknut tom pričom i sâm sam krenuo u potragu za zloglasnim zatvorom. Nakon što sam ispustio dušu (no dušu sam već prethodno u Bangkoku, na leasing, prodao vragu pa mi nije ni trebala) penjući se beskrajnim uzbrdicama La Paza, napokon sam stigao do zatvora.
Zatvorsko igralište
Zadihan sam došao do stražara koji je na ramenu nosio sačmaricu, a u ruci držao pištolj veličine Rocco Siffredijeve alatke, te upitao: mogu li ući? U pogledu sam mu vidio kako želi svojim Roccom štrcnuti na mene. Izgleda da ulazak nije tako jednostavan kao što sam mislio.
Nakon što sam se tri sata vrtio oko zatvora smišljajući plan kako da pobjegnem sa slobode, napokon mi se netko obratio. Želiš ući u zatvor? – upitao je. Nisam nikad mislio da ću na takvo pitanje odgovoriti potvrdno. Potrebno je potplatiti nadzornika zatvora, stražare, vodiča (koji je jedan od zatvorenika), nekoliko tjelohranitelja (koji su, pogađate, zatvorenici) koji te čuvaju dok si unutra, te glavne zatvorske face, tj. šefove pojedinih zatvorskih zona (zatvor je podijeljen na 8 zona). Osjećao sam se kao da ulazim u Hrvatski sabor. Sve skupa platio sam 130 bolivianosa (oko 16 eura) što za Boliviju nije mala svota, dok u Hrvatskoj tu svotu potroši jedna obitelj sa slabijim mjehurom na zagrebačkom autobusnom kolodvoru.
Ulazim u nekakvu prostorijicu gdje me žigošu, tj. udaraju mi pečat na ruku kao znak raspoznavanja pri izlasku iz zatvora. Srećom, taj dan nisam pio votku pa mi nije pala na pamet briljantna ideja da izbrišem pečat. Toga sam se sjetio tek sutradan dok sam obilazio noćne klubove La Paza (naziv „noćni klub“ uzmite s rezervom).
Nakon žigosanja ubacuju me u zatvorski kompleks gdje se pridružujem dvojici Engleza koji su isto platili ulazak, a dočekuje me i moj vodič kojemu sam zaboravio ime, ali zbog prirode njegova posla nazvat ću ga Koko. Nema tipičnu južnoameričku facu, a engleskim barata odlično (što je u Boliviji pravo čudo – jednako onome da pronađete nekoga u familiji Kerum tko barata bilo kojim jezikom, uključujući hrvatski) pa pretpostavljam da je neki došljak koji je dobrano najebao. Koko je u zatvoru već 5 godina zbog preprodaje kokaina, a prvo pitanje koje nam je postavio bilo je: da li želite kupiti najčišći i najbolji kokain u cijelome svijetu?
Svi pomalo konsternirani otvorenošću našega Koka, pogotovo znajući da je policijska straža udaljena samo nekoliko metara (iako i oni vjerojatno imaju svoj dio kolača), za trenutak smo zamukli. No već u sljedećem trenutku iza sebe primjećujem dvije ruke u zraku. Pošto sam ja bio pičkica koja nije digla ruku, dobio sam zadatak da skupim novac od Engleza te da odem u mračni prolaz koji mi je Koko pokazao i na sredini prolaza pričekam donosioca „robe“. Kakav sam izbor imao? Ili ću biti diler u najzloglasnijem zatvoru u Južnoj Americi ili ću, ako odbijem, možda ostati bez zaštite vodiča i njegovih tjelohranitelja što, s obzirom na moju korpulentnu tjelesnu građu (cirka 75 kg) koja ulijeva strah u kosti čak i najokorjelijim zatvorenicima, nikako ne bi bio pametan potez.
Skupio sam novac, otišao u prolaz, uzeo robu, dao novac, podijelio robu Englezima i na svojoj „things to do before 40“ listi prekrižio broj 19: dilanje droge po zatvorima.
Zona Alamos
Prve riječi koje sam naučio na španjolskom jeziku bile su standardne prostote (über klišej), kasnije sam evoluirao i naučio većinu hard-core prostota. Ali od zatvorenika sam čuo da me dozivaju riječima koje čak ni ja, koji se uvijek jako zanimam za kulturu pojedinog jezika, nisam nikad čuo. No oblizivanjem, hvatanjem za genitalije i guranjem prstiju u svoj anus dali su mi naslutiti o čemu se tu radi.
Iako ganut i nadasve polaskan ukazanim zanimanjem za moje dupe, svejedno sam pogledom odmjerio naša tri tjelohranitelja koja su bila dvostruko slabija od većine zatvorenika koji su nas okruživali. Možda sam trebao platiti dodatna 3-4 eura za kršnije momke. Jebiga, uvijek se mogu tješiti statističkim istraživanjima koja tvrde da Bolivijci barataju ne baš velikim primjercima svojih “veseljka“. Barem nisam negdje gdje je većina stanovništva crnačko, a općepoznata je stvar da njihov veseljko može razveseliti barem dvostruko.
„Morate pojesti kolač i obavezno recite da vam se sviđa, u protivnom se kuhar može naljutiti što nikako nije dobro“ – učio nas je pristojnom ponašanju naš Kokica dok smo sjedali za stol zatvorske menze. Nakon krajnje nejestivog kolača sva trojica smo izjavili da je izvrstan te je kuhar, dirnut našom iskrenošću, donio svakome po još jedan kolač.
Sad ćete doznati da li ste se kuharu svidjeli ili ne – rekao je Koki dok smo, sa suzom u oku, gutali naš drugi ogavni kolač. Znate, nastavio je, ako mu se niste svidjeli postoji mogućnost da je dodao sastojke koji nisu primjereni kolaču. Zato šefovi zatvorskih zona uglavnom imaju svoje kušače čiji životni vijek nije bogznašto dug. „Ajde Kokica u kurac, ne zajebaji nas“ – povikao sam na sav glas…..Da, da, veliki sam frajer, no prava je istina da sam razrogačio oči i šutke molio Jahvu, Alaha, Budhu, Krista, Anu Bučević…da nas Kokica samo malčice plaši, ali ajde budi ti 100% siguran.
Moj životni vijek se ipak nastavio te sam, kad me već krenulo, probao okušati sreću s fotoaparatom. Iako nam je rečeno da su oni zabranjeni, ipak sam okinuo par puta. Zadnju fotku iz zatvora stisnuo sam u prostoriji s ćelijama gdje mi je bio potreban blic. Taj blic je toliko razbjesnio jednog zatvorenika da sam se, kako da to lijepo napišem, aha da – usrao u gaće. Zbog toga mi je Koko pokazao maleni bazenčić, tj. običnu rupu napunjenu vodom (u biti, to i jest bazen) u kojoj uskraćuju kisik „neposlušnima“, a poslije im više i nije naročito potreban.
Ubojstva u zatvoru su česta, a kreativnosti za ista nikako ne manjka.
Par mjeseci prije moga posjeta jedan je zatvorenik ubijen jer je, navodno, rekao nekom kome to nije trebao da želi njegovu ćeliju. Ubijen je tako da mu je nožićem probušena rupa u glavi te je njegov ubojica u tu rupu gurao svog „Pedra“ sve dok se nije ispraznio. Otkad sam čuo ovu priču, izjava „jebu me u mozak“ mi nema više simboličko značenje.
Da biste uopće imali svoju ćeliju ili čak sobu trebate to i platiti, a ako nemate novca spavate po hodnicima (što nipošto nije preporučljivo). Inače, najskuplja soba u zatvoru košta 26 tisuća američkih dolara i služi vam za čitavo vrijeme boravka u toj lijepoj ustanovi. Problem je jedino što, ako imate tu sobu, vaš boravak u ustanovi će biti prilično skraćen i zamijenjen onim vječnim, jer tada navučete zavist ostalih zatvorenika. Spas možete potražiti u potrošnji još zelembaća i kupnji velikog broja zatvorskih tjelohranitelja ili čak policijskih čuvara. Filozofija je jako jednostavna: ako nemate novca – umrijet ćete!
Ono što je jako zanimljivo jest što nekim stanovnicima ovoga zatvora obitelji žive s njima, tako da možete vidjeti i djecu i žene u San Pedru. Nepisano pravilo je da su silovanja žena (i djece) striktno zabranjena, a kazna za takav prekršaj je onaj bazen gdje se uskraćuje kisik. Kaznu izvršavaju sami zatvorenici.
Zona San Martin i bazenčić
Još jedna zanimljivost jest da zatvorenici tumaraju po čitavom zatvoru bez zabrane, odlaze u svoje ćelije i sobe kad požele, a ako imaju dovoljno novca u sobi im je na raspolaganju televizija i radio. Zvuči bolje nego u Den Haagu.
A sada vrhunac! U San Pedru ljudi rade za državu! Da, rade i zarađuju novac sebi i državi. Kako? A što mislite odakle dolazi onaj kokain kojega sam morao dilati? Pa iz samoga zatvora! Unutar zidina zatvora postoji više laboratorija za preradu kokaina, a na krovovima se uzgaja marihuana. Naravno da država zna za te laboratorije, ali dobiva lavovski dio kolača pa nije nikome u interesu da prestanu s radom. Na izlasku iz zatvora nam je čak ponuđena, na praznoj kutiji od CD-a, uredno složena crta kokaina, za degustaciju, kuća tj. zatvor časti. Draga majko, pa naravno da je tvoj dobri, mili sin to odbio!
Ono što nisam odbio je poziv dvojice Engleza na nezaboravnu noć (koje se uopće ne sjećam) po bespućima La Paza te posjet Route-u 36, prvom i jedinom kokain-baru na svijetu o kojemu ću možda jednom i pisati, ali ne ovaj put… Kad bolje promislim, vjerojatno neću nikada.
