Camaguey, Kuba, 2013. fotografija: Srđan Keča
Gledajući novogodišnji vatromet, maštao sam o onome što me čeka za nekoliko sati. Cijelim putem do aerodroma razmišljao sam o činjenici da odlazim u posjet zadnjem bastionu prošlosti. Kuba je bila i ostala posljednje utočište socijalizma, trn u oku SAD-a.
Let je trajao dva sata do Parisa i još deset do Havane. Aerodrom u Parisu je ogroman. Srećom, ugradili su pokretne trake da ne morate hodati s jednog kraja na drugi, što je fizički neizvedivo, ukoliko niste atletičar usred treninga za olimpijadu. Zanimljivo je da aerodrom ima određene podzemne dijelove, koji služe samo za transport putnika i ispod jedne piste prolazi tunel, kroz koji se voze stanovnici Parisa.
Već prvoga dana u Havani shvatio sam da na Kubi vrednuju samo dvije stvari. Prva su njihova dobra – rum i cigare, koje hvale po svim medijima. Druga temeljna stvar Kube je revolucija.
Na glavnome trgu Havane dobivate osjećaj da se nalazite u Moskvi, od šarenila kapa s crvenim zvijezdama, do zastava M-26-7 (to je naziv za revolucionarni pokret).
Svaki bi restaurator u centru Havane zaplakao od tuge. Cijeli blokovi kolonijalnih kuća koje su potpuno zapuštene i neuređene, propadaju po staroj Havani. Sva fasada na tim kućama je raspucala i sve boje su izblijedjele, ostavljajući samo tračke svojega nekadašnjega sjaja i ljepote. U tim kućama i oko njih je vladalo nekakvo jezivo ozračje, ali istovremeno tako smirujuće. Po ostatku boje moglo se raspoznati nekadašnje ruho kuća, svijetlih i kričavih boja. Pred jednom od tih kuća igrala su se djeca u zamazanim potkošuljama, šutajući poluraspadnutu nogometnu loptu. Nije teško umno rekonstruirati život u Havani prije revolucije. U tome vam pomažu spomenute kuće, auti iz 50-ih i cjelokupno ozračje.
U centru Havane posjetio sam Havana Club – muzej ruma. U muzeju je kompletno prikazan proces proizvodnje ruma. Kada prođete muzej, odrasli dobiju besplatni uzorak ruma. U suvenirnici su oni dublja džepa i loših navika mogli utržiti bocu ruma vrijednu 1700 dolara.
Pozitivna je činjenica da, ukoliko na Kubi (osim u Varaderu) kupite neki odjevni predmet (kao suvenir), možete biti sigurni da ne kupujete jeftinu robu iz Kine. Svi su proizvodi autohtoni i vlastite proizvodnje. Trgovine su im malene prostorije s hrpom tankih polica, ugrađenih na zidove od gipsa. Prodavači su najvjerojatnije jedini ljudi na Kubi s čistom i urednom odjećom, uvijek u žurbi da posluže mušteriju.
Na Kubi postoje dvije vrste dućana: malene suvenirnice i poveći dućani s hranom i pićem. Ove malene suvenirnice neodoljivo podsjćaju na naše suvenirnice u Opatiji, Lovranu,... U veće smo dućane neminovno stalno zalazili zbog velike vrućine i žeđi. U suvenirnicama sam kupio dvije beretke. Prva je imala lik Che Guevare i natpis Cuba, dok je druga imala ogromnu crvenu zvijezdu.
Još jedna od zapanjujućih stvari u Havani jesu brijačnice. Prosječna brijačnica u Havani nije se promijenila od pedesetih. Brijanje staromodnom britvom možete dobiti za praktički nikakvu cijenu. Povjerio sam život u ruke starcu u iznošenoj crvenoj majici. Kubanci znaju za Hrvatsku, ali će se potpuno oduševiti ako u razgovoru spomenete Jugoslaviju. Podilazeći mu, pričali smo o Josipu Brozu Titu i Fidelu Castru te SFRJ i Kubi. Zanimljiva je činjenica da je brijač tečno govorio engleskim jezikom. Osjećaj brijanja bio je tako ugodan i opuštajući da bih bez razgovora zacijelo bio zaspao.
Dok sam uživao u staromodnom brijanju britvom, krajičkom oka opazio sam da me gledaju Che Guevarine oči s enormno velikog portreta, obješenoga na zidu.
Che Guevara je ponos Kube i simbol njihove revolucije.
Vrijedi spomenuti nekoliko detalja o tome nacionalnom junaku. Che je podrijetlom iz Argentine i pridružio se pokretu M-26-7 u Meksiku. S braćom Castro i drugim revolucionarima otplovio je na brodu „Grandma" na Kubu i započeo revoluciju. Nakon revolucije, Che odlazi dalje u svijet širiti komunizam. Pogiba 1967. godine u Boliviji. Likvidirala ga je, navodno, CIA. Kasnije je tijelo pronađeno i ekshumirano. Pokopan je u mauzoleju u Santa Clari.
Treći dan, putovali smo u Vinales. Prilikom dolaska u Vinales, iznajmili smo lokalnog vodiča. On je predložio „kratku" šetnjicu po okolnoj prirodi.
Da smo znali što nas čeka, nikada to ne bismo prihvatili, no tada bismo propustili vrlo edukativno i nadasve opojno iskustvo. "Kratka šetnjica" značilo je mukotrpno, cjelodnevno planinarenje do plantaža duhana. Prevladavala je jaka vlaga i žestoka vrućina. Vodič je bio od glave do pete odjeven u traper i na glavi mu je stršao slamnati šešir. Sunčeva svjetlost reflektirala je žarku zelenu boju iz okoline i to mi je zamaralo oči. Svuda se po zraku prostirao miris svježe trave i duhana s plantaža.
Duhan iz ručno motanih cigara ne može se niti usporediti s duhanom u standardnim cigaretama. Evo zašto: cigare se motaju iz cijelih listova. Dok je čovjek motao cigare pokraj mene, pitao sam ga kamo idu oni lošiji dijelovi lista duhana koje je odrezao. Sa smiješkom mi je odgovorio – u cigarete koje se, dobrim dijelom, izvoze u Europu i Južnu Ameriku. Pa sada ja s još većim smiješkom promatram "naivce" u kafiću kada puše cigarete i hvale se kako su dobre. Ljudi koji motaju cigare svi otprilike izgledaju isto: omanji seljaci obučeni u svakakve modne kombinacije, od iznošenih majica s natpisima (Adidas, Converse, ...) pa do traperica s tregerima. Svi imaju jako osušene ruke, naborana, suncem opržena lica i uvijek se smiješe. Cigare se motaju tako da se uzme zavežljaj od otprilike 10-15 ogromnih listova duhana. Svakome se listu odrežu rubovi i sredina (raspolovi se).
Polovice se omotaju jedna oko druge. Nakon što se to obavi nekoliko puta, višak se duhana na vrhu cigare (listovi naravno nisu iste veličine) odreže. Nakon što tim procesom cigara poprimi željenu debljinu, omota se jednim cijelim listom duhana. Dok se taj proces obavlja, cijelu kolibu u kojoj se to odvijalo preplavi žestoki miris duhana.
Nakon prvog dima koji je moja majka povukla (inače nepušačica), morali smo je dozivati da dođe k sebi. Shvatila je doslovno značenje pojma "biti u dimu". Intenzitet okusa duhana jednostavno je nevjerojatan. Svakome bih preporučio da barem jednom u životu proba cigaru s Kube, ako ništa drugo, možda ga preplavi trenutak doživljenja nekog drukčijeg života, u neko drukčije vrijeme. Kada smo se vratili u selo i pitali mještane kako isprati taj intenzivni okus duhana u ustima, odgovor nas baš i nije iznenadio. Rum, rum i samo rum!
Na Kubi se ne jede u finim tipiziranim restoranima. Lokalni ugostitelji, ako ih tako možemo nazvati, organizirali su restorane u svojim kućama i ti se restorani zovu "paladaresi". Najčešće se poslužuje tzv. kreolska kuhinja. Kreolska kuhinja je način kuhanja nastao iz mješavine različitih utjecaja. Većinom potekao iz bivših kolonija. Dovoljno je spomenuti da u jednoj porciji bez ustručavanja dobijete šest kotleta.
Sljedeće mjesto koje smo posjetili bila je La Boca. To nam je bilo prvo mjesto na rasporedu koje se nalazilo na Karipskoj obali. Mogu za tu činjenicu reći samo ovo: „VRUĆE!" Prosječna temperatura zraka iznosi 35°C. No, s obzirom da smo tamo planirali provesti 6 dana, uputili smo se u traženje neke dobre plaže. Kada sam došao do prve, shvatio sam njihov pojam plaže.
Osam kilometara zlatnoga pijeska, tirkiznoga mora, žestokoga sunca i, naravno, palmi. U nepreglednosti plaže duge osam kilometara, imao sam tišinu i mir za duge šetnje po mekanome pijesku, sa zatvorenim očima i s laganim povjetarcem u licu.
Nakon što sam puna četiri dana, po dva sata proveo u takvim šetnjama postao sam gotovo ovisan o tome miru. Prilikom tih šetnji, u samoći i savršenom spokoju, prisjećao sam se sitnica i raznih događaja od četvrtog razreda do današnjih dana. To je jednostavno neopisiv osjećaj koji čovjek mora sam iskusiti da bi povjerovao. Jedini je problem tih šetnji, i Kariba općenito, blago rečeno, žarko sunce i njegova pratiteljica sunčanica.
Nakon tih nekoliko dana odmora bili smo spremni za novu pustolovinu. Mjesto Santa Clara je za stanovnike Kube (bilo koje političke orijentacije) svetište, koje svaki od njih mora barem jednom u životu posjetiti. U tome mjestu Che Guevara je dosegnuo svoj vrhunac, zabivši se buldožerom u vlak s 408 vojnika i oficira.
Njegov se mauzolej, naravno, također nalazi u mjestu.
Kada se na Kubi grade spomenici revoluciji, grade ih ogromne. Trg revolucije, Cheov spomenik i sve slične građevine slijede obrazac. Princip je isti: pronaći najveći mogući slobodni prostor i izgraditi gigantsku građevinu na njemu. Na samome mjestu Cheova groba nalazi se malena prostorija s njegovim tijelom i tijelima njegovih najbližih suboraca. Bog vam pomogao ako unutra progovorite ili vam zazvoni mobitel!
Poštovanje prema Cheu je zasluženo. Lokalci kažu da sve svoje odredbe, koje je naređivao, prethodno je i sam izvršavao. Uveo je dobrovoljan rad tako da je radio u poljima i rekao ljudima neka slijede njegov primjer. Odbijao je hranu da bi ostalo za druge suborce. Nije ni čudo da ga narod poštuje.
Još jedna od atrakcija Santa Clare je muzej šećera. Na ulazu za dobrodošlicu dobijete čašu soka od trske, koji pred vama, uz pomoć stroja, iscijede. Takav je sok osnova za proizvodnju ruma. U muzeju možete vidjeti kako se industrija proizvodnje šećera razvijala od robovlasničkog biznisa u kolonijalno doba do moderne industrije malo prije revolucije.
Podsjetilo me na moj grad, koji također ima bogatu industrijsku povijest, upravo u ovoj grani industrije, no to je potpuno zapostavljeno i nebitno, dok su na Kubi od toga napravili atrakciju.
Nakon muzeja šećera, obišli smo neobičan muzej s izložbenim primjercima od preko stotinu lokomotiva – savršeno očuvanih.
Htio bih naglasiti da se lokomotive još iz doba prije revolucije (prije 50-ih) nalaze na otvorenome. Pitam se, kako li su samo u tako dobrom stanju, s obzirom da su konstantno izložene vremenskim uvjetima i (koliko sam čuo) nije se u njih baš previše ulagalo od strane države?
Na Kubi postoji mjesto zvano Varadero. To mjesto jest na Kubi, ali istovremeno i nije. Radi se o turističkom odmaralištu. Mjesto ima trgovine s robom iz SAD-a i Europe, posebne taksije i hrpu debelih turista, koji po cijele dane samo jedu i piju (na bazenima). Tamo sam išao na plivanje s dupinima. Otišli smo iz lokalne marine s malom brodicom i grupom drugih turista u "delfinarij", koji se nalazi usred mora. Kada uđete u vodu, samo stojite mirno i dupin dopliva do vas. Vuče vas u krug par puta. Nakon toga, (oni koji za to plate, među kojima sam bio i ja) dolazi vrijeme za trikove. Ležao sam mirno na vodi i dupini su me podigli (na njuškama) i bacili u zrak. Neponovljiv osjećaj!
Varadero je idealno mjesto za potrošiti ostatak budžeta na uobičajene suvenirske svaštarije (magneti, majice...).
Posljednja 3 dana proveo sam u Havani. U Havani postoji Muzej oružja (korištenoga u revoluciji). Muzej se sastoji od jednoga ogromnog prostora (nekadašnje oružarnice), prepunog oružja svih vrsta, oblika i tipova. Dojmio me izložak u sredini prostorije muzeja. Ogromna, staklena kutija, puna hladnog oružja. U toj kutiji nalazile su se sve vrste mačeta, noževa, boksera i sličnoga. Iznad te kutije sa stropa je visio portret, pretpostavljate, Che Guevare. Na kraju prostorije bile su poređane slike revolucionara koji su poginuli osvajajući oružarnicu. Gdje god pošao, simboli revolucije apsolutno su dominirali.
Kubu bih definitivno preporučio kao izvrsnu destinaciju za odmor, ali i za one koji žele okusiti malo neponovljive pustolovine. Ova neobična zemlja dobroga ruma i cigara, revolucionarne povijesti i vruće karipske obale sva mi je djelovalo nekako "retro", ali sam primijetio da su njeni stanovnici ležerni, jednostavni i naizgled zadovoljni, neopterećeni nehumanim prohtjevima modernih tehnologija. Svi izgledaju prilično staro i pomalo sjetno, kao da su zapeli u nekom boljem i jednostavnijem vremenu – vremenu idealizma i istinskih ljudskih vrijednosti. To je doista utopijsko mjesto gdje je još uvijek razgovor osnova sporazumijevanja, a pjesme i vrućih karipskih ritmova nigdje ne nedostaje.
Kuba je za mene bila jedno jedinstveno iskustvo i nadam se da sam uspio u vama probuditi malo strasti i želje da ozbiljno razmislite o posjeti ovoj čudnovatoj državi-otoku.
