Fotografija: Malene Thyssen
Meka šapa izvlači iz dubokog sna. Dok me miluje po obrazu, dvije stvari mi prolaze kroz glavu; prvo, Potjeh nikada ne izvuče kandže kad budi mene ili Evu, i drugo, ja danas ne mogu ići na posao. Ta druga ideja manifestirala se iz ničega, kao da mi ju je netko jednom posadio u glavu i sad je počela cvjetati.
Ustajem i obavljam higijenske rituale u kupaonici, poput zombija. Još jedno jutro bezumnog mrtvaca koji je nedavno napunio dvadeset i šest godina. Eva si toči kavu u kuhinji. Potjeh joj sjeda u krilo, igraju se. Oblačim jaknu.
''Ne idem na posao.''
''Nego?'' upitala je.
''Sjest ću na vlak i idem negdje.''
Uozbiljila se. ''Stvarno?''
''Da.''
''Jesi dobro?''
''Ne znam.''
''Hoćeš da idem s tobom?''
''Ne, ne. Moram biti sam.''
Kratka pauza.
''Gdje ideš?''
''Nemam pojma'', odgovaram, kao da sam izvan vlastitog tijela. Jutro u Zagrebu, kasna jesen, Evin zabrinut pogled, zaleđene Potjehove šape u zraku dok čeka nastavak igre – sve je poput isječka iz filma, trenutak istovremeno dalek i intiman.
Uzimam putovnicu, kratko 'bok' Evi, izlazim.
Vani je hladno. Pada blaga kiša. Ne osjećam ju na koži, no vidim da je asfalt mokar, na rukavu jakne ostaju tragovi sitnih kapi. Jurim, siguran u svoju odluku kao u to da je disanje nužno za život. Tijelo me samo vodi, odabire akciju i djelovanje, logiku i racio ostavlja postrance.
Ulazim na željeznički kolodvor, odjekuje ženski glas iz zvučnika. Ispred velikog ekrana ispisuje se red vožnji. Budimpešta, Osijek, Rijeka, Venecija.
Za sat i pol vremena polazi vlak za Beč. Volio bih tamo otići, iako ne znam ništa o Beču. Tračak razuma mi kaže da ne smijem toliko dugo čekati ovdje, postoji opasnost da ću se predomisliti i naposljetku ipak otići na posao. Moram se što prije dovesti pred gotov čin, što prije krenuti na put.
Tek sad vidim da jedan vlak polazi za Ljubljanu za četiri minute. Bio sam tamo prije nekoliko godina, ostao mi je dojam mjesta gdje ću se jednog dana vratiti. To je to, to se sad događa. Putujem za Ljubljanu.
Izletim kroz velika vrata, sjurim se prema utrobi Zemlje, trk kroz mali pothodnik, brzi uspon (dvije stepenice po dvije stepenice) na prazan peron, uskačem u divovsku mehaničku gusjenicu. Dok srce pulsira – što je jedino što osjećam – odjekne zvižduk izvana. Uspio sam.
Uspio sam.
Stroj se pokreće, a plastika i metal i drvo vagona na trenutak djeluju kao da će se raspasti. Sve se tako trese.
Krenem niz hodnik i čudno je, nemam prtljage, čak ni ruksak. Zavirujem u obližnji kupe.
Tu sjedi djevojka u ranim dvadesetima, sa slušalicama, na smartphonu je. U drugom kupeu, neki dečko u vojničkoj uniformi, spava. U trećem kupeu, stariji čovjek, blagih crta lica. Gleda me svojim toplim očima, smješka se. Žvače bombon. Lice mi je guma koju rastežem na silu u osmijeh. Nemam volje tražiti prazan kupe, ulazim ovdje. Zbilja je čudno bez prtljage. Kao da sam gol.
Vadim mobitel, šaljem SMS šefu. ''Danas neću doći na posao. Sjeo sam na vlak i idem negdje. Ne znam gdje idem, ne znam kad ću se vratiti. Čujemo se.'' Nakon toga, isključujem mobitel, ne želim da me šef nazove, ne želim da itko zna gdje sam. Eva će razumjeti. Bila je smirena jutros jer je znala da će doći do nečeg ovakvog, tjednima me gleda kako dolazim doma izmoren od posla, mentalno smožden, emotivno mrtav. Zbilja, kako će se sve ovo odraziti na posao? Sankcije, otkaz?
Trgne me metalna turbulencija. Prelazimo Savski most, i tek sad shvaćam gdje sam. Prošlo je devet sati, ja sam u vlaku umjesto na poslu i uskoro izlazim iz grada.
Što sad?
Gospodin do mene se smješka. Priča polako i elokventno, poput naratora neke dokumentarne emisije.
''Student?'' upita.
''Ne, radim.''
''Lijepo, lijepo... uvijek mi je drago vidjeti mlade ljude kako rade.''
''Da'', odgovorim i zašutim, jer ne znam kako dalje potaknuti ovaj razgovor. Kiša se pojačala, kapi se utrkuju i tvore račvaste puteljke po prozoru. Svježa kiša miješa se s mirisom kupea. Podsjeća me na djetinjstvo, kad sam tek krenuo u školu. Mogao bih se ovako zauvijek voziti u vlaku.
Pitam se što Eva sad radi. Što rade moji kolege na poslu. Zašto sam otišao. Počinjem shvaćati da sve ovo i nije tako veliki pothvat kako mi se činilo do maloprije. Što je zapravo izazovno u cijeloj priči?
Da sam u sedamnaestom stoljeću, onda bih otišao, na primjer, na jedrenjak. Morao bih se otisnuti na pučinu, u nepoznato – doista nepoznato – ili bih otišao u vojsku, sigurno je i tada postojao neki rat na ovim područjima. Vjerojatno ne bih imao novaca, možda ni tople odjeće. Ne bih imao za hranu. Što su ljudi tada jeli, kad nisu imali hladnjake? Sušeno meso? Svježe povrće? Trebao bih i ja nešto pojesti, no glad mi trenutno godi.
Stajemo na prvoj stanici, Remetinec. Dva automobila čekaju na cesti ispred pruge, Yugo i neki Opel. Ne sjećam se kad sam zadnji put vidio Yugo. U njemu sjedi mladić tamnije puti, sav pogrbljen i zgrčen nad volanom. Kroz kišu i stakla koja nas dijele vidim da mu je čeljust čvrsto stisnuta. Nervozan je. Zubi će mu popucati ako se malo ne opusti. Kud je krenuo u ovo doba? Ne djeluje kao da ima posao. Ne znam zašto, ali čini mi se kao da ide negdje kupiti domaće kokoši. Ili duhan.
Odmah kraj ceste nalazi se kuća, zarasla u bršljan. Predivna je, poput vještičjeg brloga. Fascinantno je kako u isto vrijeme izgleda očuvana i zapuštena.
Pokušavam povezati ove prizore, pronaći neko skriveno značenje u njima, ali nema ničega. Nasumično je, prolazno. Što ću uopće raditi u Ljubljani? Gdje ću spavati?
Kotrljamo se dalje, izmjenjuju se mjesta. Malo je ljudi koji ulaze i izlaze, možda pet ili šest na svakom stajalištu. Rijetki su koji u ovo doba putuju vlakom.
''Eh, koja je šteta da su tvornice ovako propale. To je nekoć bio veliki pogon, ljudi su imali posla...'' odjednom se moj suputnik raspričao. Što smo dalje od Zagreba to je on razgovorljiviji. Ne zaustavlja se u svom monologu. Niže frazu za frazom; prije je bilo onako, danas je ovako, političari su krivi za sve.
Napola ga slušam, on je kao radio prijemnik koji svira sa strane. Pažnju mi okupira distopijski krajolik izvana, ta silna surovost uvlači se kroz prozor i zadire mi u kosti. Imam osjećaj da me isušuje. Stanice i kuće s napuklim zidovima jasno govore o svim tim napaćenim ljudima koji svakodnevno putuju na posao, cijeli ovaj potez nakon Zagreba je začudan svežanj tuge. Čovjek toplih očiju ne primjećuje moj manjak interesa, i dalje priča te nekom unutarnjom logikom skače s teme na temu.
Ulazi kondukter.
''Karlovac'', kaže moj suputnik. Odjednom me uhvati nevjerojatna grižnja savjesti što sam isključio mobitel i ne javljam se Evi. Kako sam joj to mogao napraviti, kakva sam ja to osoba?
Kondukterova kapa me podsjeća na ujaka koji je radio isti posao prije nekih dvadesetak godina. Tad smo živjeli s bakom i djedom u Tounju za vrijeme rata, i često sam se vozio vlakom.
''Do Ljubljane'', kažem. Kondukter se mršti, više me ne podsjeća na ujaka.
''Kakva Ljubljana?'', upitao je. Zurim u njega bez riječi.
''Ovaj vlak vam ide do Rijeke. A vi ste htjeli do Ljubljane? Aaa, onda ste ušli u krivi vlak...'' započne brbljavac dok promatram kondukterovu mesnatu ruku popločenu debelim noktima.
''Ma ne... mislio sam Rijeka. Do Rijeke mi naplatite kartu'', smuljam dok brzo vadim novčanik.
''Ne možete ovim vlakom do Ljubljane... morat ćete presjedati... '' ne gasi se stari.
''Da, da'', odgovaram i brzo dajem novac, samo da ova situacija što prije završi. Kondukter me i dalje malo čudno gleda, naplati pa ode.
U redu. Znači, idem za Rijeku. Što znam o tom gradu? Isto ništa. Let 3 je iz Rijeke. I Putokazi. I Urban, mislim? Navodno tamo često pada kiša. Znam da je u Rijeci sagrađena prva podmornica, ili nešto slično. Što ću raditi tamo? Tražiti hostel za mlade? Nekako, novost da sad putujem u Rijeku je daleka, dalja no što bi trebala biti.
Pričljivi gospodin odjednom ustaje i sjeda kraj mene. Pokazuje prstom kroz prozor.
''Sad ćeš vidjeti gdje sam ja kao mali išao u disko. Sad će, evo, sad će.''
Njegov dah je miješavina losiona poslije brijanja – mislim da je Brut – i pokvarenih zubiju koji se brčkaju u mentolu kojeg premješta s jezikom po ustima.
''Vidi! Vidi onu žutu kuću. To ti je bio disko.''
Mogao mi je reći da je to bila škola, ili policijska postaja, ili bolnica. Hrpa zgužvane žbuke pod trulim krovom u ovom je naselju mogla biti bilo što.
Tinejdžerka u ofucanoj kabanici prolazi malo dalje, sva mokra od kiše. Nosi bijelu kantu, ne vidim što je unutra. U takvim kantama, koje bi kao nove bile ispunjene bojom za zidove, moja baka je uvijek držala svinjsku mast.
Mogu vidjeti kako bi djevojke i mladići poput nje prije dvadeset, trideset godina – kad je uopće taj disko prestao raditi? – bezbroj puta ovdje dočekali zoru. Stari mora da je u tom disku lovio cure, sigurno je tamo upoznao i svoju ženu, ako ju uopće ima. Dosad je nije spomenuo. Tinejdžerka u kabanici nestaje iza drvene ograde. Gdje ona ide 'u disko'? U Zagreb? Karlovac? Imaju li ova sela neko mjesto gdje se mladi ljudi poput nje mogu napiti i rasplesati?
Kiša se pretvara u snijeg, sve je više bljuzge kako se bližimo Karlovcu. Stari se ne miče od mene. Njegova prisutnost krajnje je nelagodna, no danas sam čak mutaviji nego inače, nisam u stanju reći mu da se makne.
''Slušate li svoje roditelje?'' iznenada me upita.
''Pa, da, slušam.''
''Morate ih slušati. On sve vidi, znate'', kaže znakovito i pokaže prstom prema nebu.
''Slušam ih jer želim, ne jer moram'', odgovorim. ''Ne treba mi razlog da slušam roditelje.''
Iako, što to njemu znači, slušati roditelje? Htio ne htio, ne mogu ih slušati, jer odavno mi više ne govore što da radim.
''Bog sve vidi'', ustanovio je i počeo pričati o Bogu i Crkvi. Glas mu je dobio novi naboj, zvuči inspirirano. Vrlo je pobožan, pun strahopoštovanja prema katoličkom svjetonazoru, no ujedno zvuči i zlokobno, njegov topli osmijeh kao da osuđuje svijet.
''Vas vjera baš i ne zanima'', kaže on, sad kad je shvatio da ga ne doživljavam.
''Ne baš.''
''Dolazi vrijeme kad će to svima biti itekako bitno'', kaže smiješeći se, kao da on zna nešto što nitko drugi ne zna.
''Kako to mislite?''
Naginje se, prišapnut će mi tajnu.
''Osjeti se. U zraku, u vodi. Životinje znaju... jeste li primijetili kad puše, kako jako puše? A jeste li primijetili kad grmi, kako jako grmi?''
Daje mi malenu fotografiju s likom Gospe, 'da me čuva'. Nemam komentara, promotrim Gospu kako gleda u prazno, kažem 'hvala' te ju spremim u džep. Pitam se je li zbilja moguće da danas jače puše i grmi negoli 'prije'. Vjerojatno bi to netko već primijetio. Ili ne bi?
Stajemo u Karlovcu, prorok apokalipse izlazi, a nešto više ljudi ulazi u vlak. Grad izgleda identično kao i prije dvadesetak godina, dok nije bilo McDonaldsa i velikih supermarketa. Pamtim beton i čelik iz djetinjstva, te mi je to i sad glavna asocijacija. Karlovac, grad betona i čelika.
Kiša se pretvorila u susnježicu, a mjesta kroz koja prolazimo zavijena su u bijelo. Sve je manje bljuzge, sve je više snijega. Do Generalskog Stola nitko ne ulazi u moj kupe. Ovdje, vidim čovjeka crvenkastih obraza kako priča na mobitel. Sav je mrk, zabrinut. Ulazi u vlak, zatim dolazi kod mene.
Priča sa ženom, nešto s njenim zdravljem nije u redu. Govori kratko i glasno, odrješito. U jednom trenutku glas mu zadrhti, samo kaže ''Bože dragi nemoj to govoriti'', i ima nešto nevjerojatno bolno u tome, da takav čovjek može izgovoriti tako brižne riječi.
Završava poziv, gledam kroz prozor, ne želim razgovarati s njim i gnjaviti ga. No, on je taj koji se obraća meni. Briše suze.
''Izvin'te'', kaže.
''Ma dajte što vam je, nemate se zašto ispričavati.''
''Supruga. Mora na operaciju. Rak maternice. To se tak dugo vuče, već godinamin je po doktorima. Jedni su rekli da ćej bit dobro, onda drugi vele da nejće, svak divani po svome, a ona jadna, ča more? Zemi onaj vrag, uputnicu, i trči po cel dan, vamo-tamo.''
Na kratko se zamislio pa zaključio: ''Tak vam je to u tim godinam, žene imaju takve probleme.''
Da potičem razgovor ili šutim? Ne mogu procijeniti što je sada potrebnije ovom čovjeku.
''Je li ozbiljno?''
''Ha čujte, ozbiljno, moraju sve vadit'.''
''Stvarno mi je žao'', kažem, iako ne znam točno na što se 'sve' odnosi. Maternica? Jajnici? Ili doslovno sve iz utrobe? Što onda ostane, ako izvade sve?
''Sreća, rodila dva sina, krasni dečki... al svejedno'', kaže on, glas mu opet drhti ''žal mi ju je. Stalno je po bolnicamin, njojzi je to vel'ki teret. Rec'te vi ak' vas gnjavim.''
''Ni govora, što vam je'', govorim ja. ''Pravite mi društvo.''
Prolazimo kroz Donje Dubrave. Uskoro će Tounj. Da odem kod bake i djeda? Ali, to bi tek bilo bizarno. Morao bih objasniti što radim ovdje, zabrinuli bi se i možda pomislili da nešto nije redu sa mnom. Da sam puknuo.
''A ča vi, studirate, delate?'' pita me.
''Radim. Scenarist sam'', odgovaram. ''Pišem serije... sapunice i komedije, možda ste i čuli za neke...''
''Ča vi pišete onu seriju ča je sad na televiziji, ona poznata...''
''Da, ta je. Ali ne radim ja to sam, ima nas više'', započnem, no on je toliko oduševljen da me prekida u pola rečenice.
''Ajme, pa to vam mi stalno gledamo! Prije sam uvek znal u birtiju projt nakon posla, al sad mi je najdraže tako malo sest doma i vidit ča se vrti na televizoru. Pratimo tu seriju, pratimo. Bude zanimljivo, smijemo se. Najgore je kad bude onako dosadno, evo baš neki dan je bila glupa epizoda, pa niš ni bilo! Dobro, vi to morate malo razvući... al gledamo, da. Pa pogađamo ča će biti dalje. Moja vam supruga uvik pogodi ča će se desiti, ona odma' skuži sve, zna ki će s kim završit, ma sve! Trebali bi nju zeti da vam piše'', govori on s neskrivenim ponosom.
''Drago mi je da vam se sviđa'', odgovaram iskreno. Eto, postoji netko koga usrećuje to što pišem. Ovo mi je najdraža pohvala koju sam dobio u dugo vremena.
Nadolazi Tounj, sav u bijelom. Kamenolom i brojni strojevi koji su tu otkako znam za sebe jedva se vide od snijega. Ovdje se rastajemo, on izlazi. Zasigurno poznaje mog djeda i baku, tu se svi ljudi znaju. Poželimo si sreće i zdravlja. Žao mi je što ga više nikada neću vidjeti.
Vlak dolazi do Ogulina koji je također prekriven snijegom. Opet se sjetim ujaka koji je radio kao kondukter, i koji je živio ovdje. Je li to prisjećanje znak, trebam li tu izaći? To nema smisla. Ali, zašto bi neki drugi grad imao više smisla? Htio bih se voditi nečim što osjećam, a trenutno na pomisao o Beču i Ljubljani ne osjećam ništa. No ovdje, postoji nešto.
Od pomalo zatupljene apatije prelazim u stanje blagog ushita, nestrpljivosti. Kao da sam mjesecima maštao o tome da posjetim baš Ogulin. Nisam bio ovako uzbuđen ni kad sam putovao u Anconu, Bukurešt, Toronto...
Izlazim.
Kolodvor je star, i prvo što vidim je žičana ograda koja ga okružuje, prekrivena prljavim snijegom i hrđom. Ima nešto prijeteće u njoj. Na prvi pogled grad ne izgleda kao najgostoljubljivije mjesto, iako znam da su ljudi iz ovih krajeva vrlo prijazni, vrlo ljubazni.
Hladno je. Glad se pretvara u udaljenu toplinu koja se rasipa tijelom, godi mi. Kratkotrajni ushit od maloprije nestaje, ja zapravo nemam pojma što radim. Bez cilja i plana hodam ulicama, okružen malobrojnim zabrinutim licima. Korak po korak, odmičem se od automobila. Tišina me vuče prema šumi.
Prolazim kraj crkve i sjetim se kako mi je onaj čovjek pričao o nadolazećem smaku svijeta. Čini mi se da čujem bebu kako plače unutra, uz još neke glasove. Možda je to proba krštenja, sigurno postoji tako nešto, neko uvježbavanje ceremonije. Ima li grijanja unutra? Ili se beba smrzava? Vadim fotografiju Gospe i gurnem ju ispod vrata crkve.
Hodam dalje, prolazim kraj kioska. Dobivam poriv da kupim novi broj Dylana Doga, sjednem u neki kafić i pročitam ga uz šalicu vrućeg čaja. Primamljiva ideja, no nisam zbog toga došao.
Zbog čega sam došao?
Na rubu sam grada. Vidim putokaz – Klek. Uspon na brdo nazire se malo dalje. Tako je, ići ću na Klek. Nikad nisam bio, ovo je idealna prilika. Znam da se blizu vrha nalazi dom, sigurno služe hranu za planinare. Grah, kobasice, kiselo zelje, restani krumpir, juha od vrganja. Topli obrok na vrhu brda, baš kao kad idem na Sljeme. Krećem.
Postaje sve tiše, ostavljam posljednje kuće, dolazi uspon. Prilično je strmo. Sve je prekriveno snijegom, i staza, i stabla. Promočit će mi tenisice. Malobrojni tragovi utabali su put; ljudska stopala i pseće šape, isprepleteni.
Penjem se par minuta i prožima me čista samoća. Sve je bijelo, predivno je, ne mogu se nagledati okoliša. Je li ovo bukova šuma? Potjehu bi se svidjelo ovdje. Trebali bi mu donijeti komad drveta u stan, neku granu da malo oštri kandže, ionako ignorira grebalicu. Da, predložit ću Evi da to napravimo. Ako se ikad vratim. Trenutno je povratak sporedan, imam osjećaj da zapravo živim samo za ovaj uspon. Malo me strah.
Što je najgore što mi se može dogoditi? Možda naiđem na izgladnjelog vuka, ili padnem u provaliju, slomim nogu i smrznem se. Možda naiđem na nekoga agresivnog lovca koji se napio jutros i sad tumara po brdu ko manijak. Jesam li i ja manijak koji se penje po brdu?
Penjati, tako je. Treba izmoriti ove ionako atrofirane mišiće od tog pustog sjedenja za računalom, penjanje treba biti bolno da nagrada na vrhu bude slađa. Zadišem se, stanem, nastavljam. Zadišem se, stanem, nastavljam, i tako u krug. Nemam kondicije, ali volja mi je čvrsta poput planine.
Ova bijela ljepota može čovjeka dovesti u stanje pijanstva. Nešto se događa, ne mogu procijeniti je li uspon težak ili lagan. Upadam u zagasitu maglu uma, stvarni svijet se čini vrlo banalan. Razmišljam o nejasnim stvarima, apstrakcija se lijepi na apstrakciju, samo se penjem i sanjarim, slike mi same dolaze u glavu, kao da haluciniram. Svašta vidim; lica u stablima, divovske mrtve puževe, plave ruke u snijegu, sve se miješa. Kako se udaljavam od svijeta, očito sam bliži sebi. Slike u glavi i bijelo oko mene. Nema nikoga na stazi. Jezivo je, predivno, vrijeme se topi u transu.
Ne mogu procijeniti koliko je prošlo otkako se penjem. Sat i pol? Manje? Prsti su mi smrznuti, a na nogama osjećam kako su mi čarape mokre. Da bar znam koliko još do tog doma. Čini mi se da čujem nešto, kao da, kao da se netko...
Smijeh. Čuo sam nečiji smijeh.
Vjerojatno je jeka. Ili vjetar. Ili bilo što drugo, ali zvučalo je poput ljudskog glasa. Zakleo bih se da je to bio ženski smijeh. Moram se brzo ugrijati.
Uspon i dalje traje, magla u meni sve je gušća. Diši, koračaj, diši, koračaj. Kretanje se pretvara u meditaciju u pokretu, osjećam kako tijelo trpi. Dobit ću upalu pluća. Vidim neki natpis. Piše: 'Dobro došli u carstvo Klečkih Vještica'.
Čega se sad toliko bojim odjednom? Tiho je. Pretiho.
Na tren se prisjetim one kuće zarasle u bršljan kod Remetinca, i siguran sam, ta kuća je predvidjela moju budućnost, vodila me ovdje, u carstvo vještica.
Kroz sleđene grane vidim kamenu nastambu na zaravni. Dom. Napokon. Ne osjećam prste na nogama od hladnoće. Miris graha i mesa u zraku zapuhne mi nosnice. Radujem se što ću vidjeti neke ljude, čovjek ne bi smio biti sam na planini.
Požurim prema vratima, ushićen, i tek sad vidim krov pokriven snijegom.
Ne puši se iz dimnjaka.
Vrata su zatvorena.
Prazno je.
Da, pa naravno. Naravno da nema nikoga. I na Medvednici preko zime neki domovi ne rade tijekom tjedna. Uostalom, tko se za vrijeme radnih dana u ovo doba godine penje na Klek?
Uši su mi odrvenile od hladnoće, kao i svi prsti. Očito sam toliko gladan da sam samog sebe uvjerio da osjećam miris hrane u zraku. Možda me opsjeda snježna fatamorgana. Uskoro će pasti mrak, a ja sam usred šume, sam, okružen snijegom i stablima i divljim životinjama. To je rezultat mog putovanja, zbog ovoga sam sjeo na vlak? Da bauljam po ledenoj planini bez hrane i vode?
Koja sam ja budala. Koja sam ja nevjerojatna budala.
Znoj mi se smrzava na leđima. Možda je hladnije nego mislim. Što ako se srušim od dehidracije? Grabim snijeg sa strane koji djeluje čisto i brzo ga prinosim ustima. Ne osjećam usnice, zubno meso jeca pod hladnoćom. Žderem snijeg poput divljaka, samom sebi djelujem kao da sam napokon izgubio razum.
Šuma mijenja lice. Djeluje poput mjesta gdje nije teško umrijeti. Doći će, doći će po mene. Vještice iz šume će me uzeti.
Krećem u lagani trk, koliko mi staza dopušta. Moram se zagrijati. Neću se zaustavljati, makar mi pluća eksplodirala. Opet čujem stvari, siguran sam da čujem zvukove kojima nije mjesto u šumi. Brzo natrag, brzo.
Moram ostati prokrvljen i zagrijan, moram se kretati usprkos umoru. Zanos i strah jedino su gorivo koje trebam.
Više ne čujem ništa osim vlastitog dahtanja, što je dodatni razlog da se ne zaustavljam. Vjerojatno sam umislio da sam ranije čuo nečiji smijeh, ali ne želim stati i provjeriti. Samo da se ne izgubim, samo da ne zalutam.
Dijelova staze uopće se ne sjećam. Konstrukcije kristalnih siga koje vise sa drveća, stabla koja treba zaobići, provalija. Je li ovo uopće isti put? Penjao sam se posve odvojen od stvarnosti, a silazim u hipomaničnom naboju, zvuči poput savršenog recepta za katastrofu.
Umrijet ću, to je to. Umrijet ću usred šume. Moje tijelo pronaći će neki planinari i to će biti vijest, a ljudi će me vrijeđati u komentarima ispod članaka na portalima. 'Zaslužio je to, sam si je kriv'.
Nakon nekih četrdesetak minuta, uspuhan, ugledam asfaltiranu cestu i prve kuće do staze. Čuje se automobilska truba. Dobro je.
Vraćam se u civilizaciju, među ljude i kuće. Donji dio nogavica skroz je mokar, srećom nosim crne hlače pa se vodene mrlje ne vide toliko. Kako glupo... do nedavno sam ozbiljno mislio da bi mi život mogao biti u opasnosti, a sad me brine što bi ljudi koje ne poznajem mogli misliti o mojoj mokroj odjeći.
Pratim putokaze koji vode na kolodvor. Kupujem litru vode i naiskap je ispijam dok me neka žena s bebom u kolicima zaobilazi u širokom luku. Zatim na istom kiosku kupujem novi broj Dylana Doga, jer me naslovnica podsjetila na nešto s Kleka.
Umor me svladava dok koračam tamnim ulicama. Nebo nad Ogulinom pretvara se u crnu masu. Kao da se ljuti. Dolazim do kolodvora, žičana ograda me propušta unutra. Vlak za Zagreb mirno počiva na tračnicama.
Ja sam led ledeni, shvaćam dok nakon više sati napokon ulazim u zagrijani prostor. Sjednem kraj radijatora i grijem stopala, pušem u šake. Sam sam u kupeu, i, ničim izazvan, naglas kažem 'hvala ti Bože'. Najradije bih se rasplakao od muke i sreće, no ta želja traje tek trenutak, vrlo je uspješno potiskujem, kao i sve emocije.
Vlak kreće. Počinjem osjećati prste. Sela kraj kojih prolazimo pojeo je mrak.
Do Tounja su mi ruke ugrijane. Povremeno kišem. Počinjem čitati strip. On je poput mosta, pomaže mi da prebrodim povratak s putovanja u stvarni svijet.
U Karlovcu, stopala su mi gotovo sasvim suha, a strip je pri kraju. Taman tad, troje ljudi ulazi u kupe.
Djevojka i momak, metalci u kasnim dvadesetima, i jedan dečko u pomalo zgužvanoj košulji, kose natopljene gelom. Djevojka ima obojanu kosu u žarko crveno, marte, i niz piercinga po nosu i uhu. Nazire se i tetovaža, duboko ispod vrata. Njen momak je visok, krupan, s nevjerojatno dugom kosom i ogromnim očima, izgleda poput nekog mitološkog bića. U skladu s pojavom, šutljiv je, ozbiljan, ovijen aurom tajanstvenosti.
Pričaju o video igrama i filmovima, par se upoznaje s dečkom u košulji.
Šutim, dovršavam strip – iako ih zapravo slušam – i shvaćam da imamo dosta toga zajedničkog. Filmovi, video igre, stripovi, glazba. Malo se nadovežem i donekle sudjelujem u razgovoru, no nemam volje, teme su mi daleke. Htio bih ih pitati znaju li nešto o vješticama s Kleka, opisati smijeh koji sam čuo, no bolje ne. Neka ovo druženje djeluje donekle normalno, ne moraju znati da sam se do prije par sati nasred planine borio da ne doživim rasap psihe.
Stižemo u Zagreb, iskrcavamo se. Stojimo na peronu. Gledamo se.
Kažem lažno samouvjereno 'ništa ljudi, vidimo se, sretno', i brzo odem. Djevojka pomalo zatečeno mahne, a dugokosi izgovori jedno duboko 'bok'.
Dečko u košulji dovikuje za mnom, želi još nešto reći. Vjerojatno bi htio da ostanemo u kontaktu i razmijenimo brojeve ili facebook kontakte, ali prebrzo se udaljavam, blokirao sam ulazak novih ljudi u život.
Na putu do doma palim mobitel. Dvije poruke. Prva je od Eve, pita 'Kako si? Jesi bolje?'. Druga je od šefa koji piše 'Trebamo li se zabrinuti?'.
Ulazim u stan, Eva me zagrli bez riječi. Pita jesam li dobro, jesam li gladan, gdje sam bio. Pričat ćemo, govorim joj da je sve u redu. Idem se samo javiti Potjehu. Mačak spava na rubu kreveta, prilazim mu i grlim ga. Prede, odašilje mir oko sebe. Sad napokon mogu jesti.
Stvari koje su me jutros mučile su nestale, posijao sam ih po vlaku, po Ogulinu, po Kleku. Bolje sam. Putovanje je popilo svu moju tjeskobu.
Navečer, nakon što sam sve ispričao Evi, liježem u krevet i prije spavanja opet dobijem osjećaj, jasan, poput vizije, da će se ovo opet dogoditi. Jednog dana opet ću otići. Bez plana. Negdje. No, bit će drugačije... idući put, putovanje će trajati znatno dulje.
