Meka šapa izvlači iz dubokog sna. Dok me miluje po obrazu, dvije stvari mi prolaze kroz glavu; prvo, Potjeh nikada ne izvuče kandže kad budi mene ili Evu, i drugo, ja danas ne mogu ići na posao. Ta druga ideja manifestirala se iz ničega, kao da mi ju je netko jednom posadio u glavu i sad je počela cvjetati. Ustajem i obavljam higijenske rituale u kupaonici, poput zombija. Još jedno jutro bezumnog mrtvaca koji je nedavno napunio dvadeset i šest godina. Eva si toči kavu u kuhinji. Potjeh joj sjeda u krilo, igraju se. Oblačim jaknu. ''Ne idem na posao.''
''Nego?'' upitala je.
''Sjest ću na vlak i idem negdje.'' Uozbiljila se. ''Stvarno?''
''Da.''
''Jesi dobro?''
''Ne znam.''
''Hoćeš da idem s tobom?''
''Ne, ne. Moram biti sam.'' Kratka pauza. ''Gdje ideš?''
''Nemam pojma'', odgovaram, kao da sam izvan vlastitog tijela. Jutro u Zagrebu, kasna jesen, Evin zabrinut pogled, zaleđene Potjehove šape u zraku dok čeka nastavak igre – sve je poput isječka iz filma, trenutak...

Pročitajte Bez cilja

Lep tekst, ali ovim zadire u domen fantastike: Vadim mobitel, šaljem SMS šefu. ''Danas neću doći na posao. Sjeo sam na vlak i idem negdje. Ne znam gdje idem, ne znam kad ću se vratiti. Čujemo se.''  Druga je od šefa koji piše 'Trebamo li se zabrinuti?'.

Edited April 30, 20195 yr by noskich