Foto: Stock.
Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2022.
—
URUŠAVANJE.
U priručniku je pisalo: Demencija ili kronični moždani sindrom obuhvaća različite kliničke entitete kojima je zajedničko da dovode do teškoća pamćenja i zaključivanja u oboljelog, promjene njegove ličnosti i smanjene mogućnosti za obavljanje svakodnevnih aktivnosti.
Dovode do promjene njegove ličnosti, ponovila je u sebi. Dakle, govore o muškarcu, potvrdi i blag joj osmijeh nakratko zaiskri na licu.
Siegfried-Maginot linija pokazala se beskorisnom. Tenkovi pred Parizom pogurali su prepune vlakove prema jugu.
– Što kažeš na Menton? – pitala je.
PREMJEŠTANJE.
S naslovnice putnog vodiča ubačenog u sandučić kotrljalo se pitanje: Zašto je Menton najbolje čuvana tajna Francuske?
Menton, grad limuna na francuskoj rivijeri. Menton, svaka zgrada s brošure izvikuje svoju boju. Uočavam žutu, vjerojatno zbog limuna. Žuta je upadljiva, to svakako, ali i boja sunca. Optimizma.
Žuta boja može značiti oprez i kukavičluk, pisalo je u tjednom magazinu o životu i stilu.
Čitaju li neprijatelji turističke brošure zemlje koju napadaju?
– Mislim isto što i ti. Ako želiš, bit će upravo Menton. – odgovorio je. Biser Francuske, pomisli, ali ne kaže. Njegov se pogled doskora posve rastočio po pejzažu.
Kroz zamagljene prozore dopirale su sjene. Šume su u ovo doba bile osobito snažne. Povremeno bi strugale po metalnoj kutiji koja ih je zadanim pravcem odvozila u nepoznato. Povremeno bi strugale i sjenama.
POVLAČENJE.
Vagoni nabijeni stogovima prisilnih putnika odlučili su prema jugu.
Jug je točka od koje se u astronomiji broji azimut. A azimut, pitaš se? Azimut su svi smjerovi, putovi koji postoje samo u množini.
Mi smo, dakle, azimut. I samo hoćemo zaveslaj južnog vjetra u izmučenoj kosi.
Putnicima izbjeglicama množina je na početku putovanja posve prirodno stanje. A zatim se počne nepovratno raspadati. Na osnovu, na nastavke, prigušene morfeme, da bi na koncu od nje ostali zasebni glasovi u podjednako udaljenoj tuđini. Na svakoj je stanici netko rekao doviđenja i dobar dan, dome novi dome! I putnici nastavljači rekli bi doviđenja, doviđenja, Pariza više ionako nema.
– Evo, reći ću: mrzim vlakove. Ha! Oslobađajuće, sjajno! Dakle, vlak. Druga riječ za isključivost. Zar ne? Pa, eto, ti reci, zar ne izgledaju upravo tako? Vlak lijepo trubne, kaže izvolite, izvolite, idete li možda u mom pravcu. Ako ne idete, žao mi je. Idem dalje, tru-truu. Sjajno! Ni najmanje ne razmišljaju o tome kamo bi ti, čovječe. Nikad nijedan vlak nije bio u čovjekovoj moći. Nikad. Pa, eto, ti reci je li bio. Ajde, reci! – govorila je glasnije i glasnije, nježno polirajući svaku misao ne bi li napokon naišla na odobravanje.
– Sići ćemo gdje ti želiš. Nemoj se uzrujavati. – rekao je.
– Da, da. Nemoj se uzrujavati i gotovo. Ti si svoje rekao, zar ne? Tebi je to tako lako. Zaboraviti i ne uzrujavati se. Ne uzrujavati se, zaboraviti. Zaboravljati. I tako ukrug. A ja sam, vidiš, posve umorna. – ton njezina glasa gubio se pod brujanjem šina ispod njihovih sjedala.
– Kako god, ali htio bih da ti odlučiš. Mislim, to ti baš lijepo ide. Odlučiš i voilà: sve se otvori, svjetlost se odnekud probije, u zraku procvjeta neki miris i jednostavno – bude dobro.
– Ha! Odakle sad to? U zraku procvjeta neki miris. Sjajno! Samo, molim te, nadalje se suzdržavaj. Umorna sam, istinski umorna.
– Najljepše je bilo kad si Anni stavila dvije crvene trake na kosu. Razumiješ li sad? To je bila tvoja odluka i bilo je upravo dražesna.
– Samo ne spominji Annu. Evo, to te molim. I daj se konačno sjeti! Ili nemoj, nemoj se uopće sjetiti, ali je onda nemoj ni spominjati. Kvragu, bio si tamo kad je narančasta napuštala njezino nepomično tijelo. Zar je Anna iznutra narančasta? pitali smo se. Pa zajedno smo se to pitali! Ti i ja. Stajali smo tamo, pitali se, a ona je ispred nas nestajala. I učas, u jedan vražji čas, više je uopće nije bilo. Ostala je krvava fleka, krvno tjelešce na dvorišnom betonu.
– Anna, kažeš. A tko je Anna? – pitao je.
UDALJAVANJE.
U daljini se naziralo more i on više nije pamtio svoje pitanje. Osjetio je plavu kako mu zapljuskuje zjenice i počelo mu je šumjeti u ušima. Njezin glas bio je nebitan. Stopio se s valovima koji su mu se valjali preko bubnjića. Vidio se kako prebire po kamenitoj obali Sredozemlja i pronalazi rakove koji mu trče po dlanovima i škakljaju ga. Gledao se presavijena u trbuhu, kako leži na leđima i valja se zdesna nalijevo, slijeva nadesno. Od smijeha.
– Tko je Anna? Stvarno? Svaki put isto. Pa to je nevjerojatno! Ne ne, ja to zbilja više ne mogu.
– Anna je moja djevojčica. Nije li? Zašto pitaš za Annu? Pa u kući je, zar ne? Rekli smo joj da nas svakako čeka u kući. Ili u dvorištu, i to je u redu. U kući ili dvorištu, to je sigurno. Moja djevojčica Anna. Ima dvije crvene trake na glavi i jedan plavi bicikl. Zar se ne sjećaš? – šaptao je.
– Anna. Krvno tjelešce, mrvica. Mrvica Anna. – ponovila je tiho i usmjerila se i sama prema moru koje se ocrtavalo uz obalu.
More. Vodene mase na Zemlji. More, gramatički jednina, u enciklopediji postaje množina svih zemaljskih voda! Kako je to sjajno! Također je i životna zajednica, pisalo je. Osobitu pozornost plijene rubna mora. Koliko sam leđnih peraja daleko od bivanja rubnim morem? Također, poznajemo i zatvorena mora. Zatvorena su mora, dodatno je protumačeno, samostalne i nepovezane cjeline. Un, deux, trois! Jedan, dva, tri! Koje si more ti?
NESTAJANJE.
U priručniku je pisalo: Depresija je poremećaj koji se očituje sniženim raspoloženjem, gubitkom interesa i osjećajem krivnje i tuge koji negativno utječu na funkcioniranje oboljelog.
Oboljelog, tako je. Misli se na muškarca, zaključi i nemalo se umiri.
Bili su sve bliže jugu. Vidjela se u žutoj jednokatnici s vrtom u ulici posve jednakoj svim drugim mentonskim ulicama uokolo. I u svom dnevnom boravku povremeno bi vidjela razgranate palmine sjene pravilno posađene točno preko puta pravilnih kuća. Sve su slične jedna drugoj, a među njima, jedna je i njezina. Ne njihova jer njega je, sasvim izvjesno, odmah sahranila. Posljednje što je učinio bili su ti koferi iz vlaka. Njih je dovukao u predsoblje i umro. Samo tako. Činilo joj se, na trenutak, da bi trebalo biti teže, biti bez njega i činiti sve što uz to ide, ali nije joj bilo teže. Dapače, nije joj bilo čak ni teško. Osim toga, taj je trenutak njegova nestajanja tako brzo prošao, gotovo neprimjetno. Gotovo kao da je cijeli život živio samo kako bi upravo to doživio. Može li se smrt uopće doživjeti? pitala se razmišljajući o isključivosti tih dvaju pojmova. Život i smrt. Ako se smrt ne može doživjeti, može li se onda – dosmrtiti?
Zatim je dugo mislila o novoj sebi. Bila je tako slobodna i lijepa. Pristala uz besprijekoran bljesak uređene kuće, izvanredno zelenilo travnjaka, umjereni miris pomno planiranog voćnjaka.
Moj grad je vrt, pročitala je u brošuri službeni slogan Mentona.
Htjela je zamisliti i novu Annu. Barem na ulici povremeno ili zasađenu u voćnjaku, s jabukom zaglavljenom među sjajnim bijelim zubima, crvenim trakama na glavi, u haljini čijim posljednjim volanom prekriva polovicu plavog bicikla. Nije uspjela. Anne predugo nije bilo i njezina je stara slika već nepovratno srasla uza stijenke svih majčinih sjećanja:
[Plavi bicikl položen pod stražnje kotače njihova citroëna. Kako je samo nije vidio iza sebe? (Zašto je, pobogu, uopće htio voziti?) Crvene trake još su poigravale na nezreloj kosi. I ta krv. Narančasta krv kotrljala se do odvoda uz rub dvorišta. Je li dječja krv još nedorasla da bude crvena?]
Mrzila ga je i zbog toga što je njemu uspjelo. Upravo nakon tog događaja (Ili upravo zbog njega?) on je počeo zaboravljati. On je počeo zaboravljati. A ona, njegova druga polovica, njegova vjerna pratiteljica, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, sve je pamtila. Sve je pamtila. I za njega. Za sebe sigurno ne. (Pa za koga onda?!)
– Vjerujem da je more zapravo narančasto. Tako ga ja vidim kad zatvorim oči. – rekla je.
– Imaš pravo na to. Ipak mislim da nije tako. – rekao je.
– Evo ga! Svjetska misleća figura. Jednostavno sjajno! Molim te, more je moja stvar i zamišljam ga baš onako kako želim. U redu?
ODBACIVANJE.
Ovaj put ostale pariške glave koje su i same tragale za mirom u južnom dijelu Francuske, naoštrile su poglede prema njoj. Bježeći od panikom zahvaćenog grada, svađe su zadnje što su željeli slušati. Bilo im je dosta predbacivanja i nerazumijevanja. Samo su htjeli u sebi, potiho, moći odlučiti na kojoj bi stanici oni trebali ponovno početi.
– Annin bicikl bio je plave boje. – rekao je. – Kupili smo plavi, kad već pitaš, jer u trgovini uopće nije bilo crvenog. Došli smo kupiti crveni bicikl, rekla je trgovcu. Ali mi imamo samo ovaj plavi, odgovorio je i dalje samo čekao. Vidi ovaj plavi bicikl, Anna, rekao sam. Pa to nije bicikl, zar ne vidiš? To je more na kotačima, Anna! I ti ćeš moći njime upravljati. Samo ti! Nitko osim tebe neće moći pokretati more pedalama! Sjajno, rekao sam. Sjajno, rekla je Anna i, okrećući pedale plavog bicikla, izvela more u prvu prvcatu šetnju.
Na trenutak je zanijemjela. Učinilo joj se nakratko da to nije on.
– Kupnja bicikla bila je prava ratna drama, zar ne? I to s kakvim obratom! – zaiskrila je.
– Sjajna si kad se smiješ. Naprosto divna! I, znaš što bih još rekao. Rekao bih još ono cvatnji mirisa i još bih svašta dodao. Ali ti to ionako znaš. – rekao je.
– Pa smijem se kad mislim na Annu. I ta ti je priča napokon lijepa. Napokon se sjećaš. – dodala je.
– Misliš na Annu? A tko je Anna? – pitao je.
Dekor na njezinu sjedalu u vagonu učinio se posve prirodnim mjestom za utapanje.
Vlak je počeo trubiti. Nekoliko lica u njihovu kupeu poprimilo je odlučne izraze. Silaze na sljedećoj stanici.
– Koja je sljedeća stanica? – pitala je.
– Možda je Pariz. Ja bih baš volio da je Pariz. – rekao je.
– Menton. – jedno je lice istisnulo ton ravno u njezino.
I ona je odlučila. Primila ga je ispod ruku, čvrsto, nadvladavši njihovu mlohavost. – Diži se, ovdje silazimo. – rekla je.
– Htio bih prvo pitati svoju ženu. – pokušavao se izvući iz njezina stiska.
– No, daj, ustani. Stigli smo. – sad ga je povukla znatno jače.
– Boli me to. Pusti! Ne mogu nikamo dok ne dođe moja žena! – ponavljao je želeći se umah otrgnuti iz njezina stiska. Još koji trenutak čvrsto je držala njegove ruke, a zatim ih je jednostavno pustila. (Stanka.) Na istom mjestu nepomično stojeći, pratila je njegovo udaljavanje.
(Marche triomphale.) Stajala je, nijemi svjedok otužne udvajajuće daljine.
RAZDVAJANJE.
U leksikonu je pisalo: Deagrarizacija je proces napuštanja poljoprivrede kao djelatnosti i izvora prihoda. Pojam najčešće rabi geografija. Prestanak bavljenja primarnim djelatnostima (poljoprivredom i šumarstvom) seoskog stanovništva koje, ne mijenjajući nužno mjesto stanovanja, prelazi u druge gospodarske grane.
Deagrarizacija, izvrsno! A znamo li kako se naziva proces napuštanja oboljelog? Dakle, misli se na muškarca.
Stanica je bila vlažna od popodnevnog pljuska. Klima inače nije ovakva, ponadala se.
– Htjela bih vidjeti sunce pa da more bude baš onako narančasto. – protisnula je.
Takvim bi ga vidjela baš uvijek kad bi zatvorila oči.
Vlak je ponovno zatutnjao i krenuo. On na jednu, a ona na drugu stranu. Ususret žutoj jednokatnici i pravilnim palminim drvoredima.
On je ponovno sjeo pokraj prozora. Jedna je žena sjedila preko puta. Kroz prozor je ugledao natpis: Menton.
– Nisi li rekla da ćemo ovdje sići? – pitao je. Žena preko puta još je jače usmjerila pogled kroz prozor. Bojala se ovakvih razgovora u vlakovima. Šutjela je i nadala se da se neće dalje razvijati.
– Nemoj se ljutiti. Nema veze ako idemo drugdje. Bit ću ja sretan i drugdje. Samo, jesi li znala da Menton zovu Biserom Francuske? Mislio sam da bi nam ovdje moglo biti baš lijepo.
Žena preko puta ustala je i ubrzanim korakom nestala iza staklenih vrata kabine.
– La perle de la France! La perle de la France! Ne zvuči li to lijepo?! Ne zvuči li, a? – vikao je.
Povišeni decibeli istisnuli su i preostale korake iz njegove kabine. Biser Francuske lako bi ga, da se samo nagnuo, zabljesnuo izdaleka. Možda bi mu se i more, da se samo nagnuo, učinilo baš narančastim. Onakvim kakvim bi ga ona uvijek vidjela kad bi zatvorila oči.
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
