Foto: Klub putnika.
Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2023.
—
Po odlascima na more može se rekonstruisati razvoj, uspon i posrnuće države.
Te 1972. putovali smo vozom: otac, starija sestra, stariji brat i ja. Sjećam se da su zakašnjenja vozova objavljivana u minutama, nikada u satima, mada su vozovi, nerijetko, u polasku kasnili i po 140 minuta. Otac je rekao da kada stignemo u Vinkovce, na konju smo, jer se iz Vinkovaca vozom može stići do bilo koje tačke na planeti. Sve do odredišta smo, iz petnih žila, pjevali Dok palme njišu grane i Nemoj, draga, plakati, aktuelne hitove Dubrovačkih trubadura i Pro arte. Ocu se nije sviđala ta muzika. Poslije Safeta Isovića, Zehre Deović i Zore Dubljević njemu su ovi pjevači zvučali kao recitatori. Ljubav u pjesmama je bila naivna i sladunjava.
Smjestili su nas u radničke nastambe, oribane, očišćene i prozračene. Svako je imao svoju sobu, a dijelili smo kupatilo i nužnik. Svako se upinjao da ni u čemu ne uznemiri ikoga. Prvi koji je to uradio bio je mali Bosanac. Ogladnio sam. Sunce je bilo visoko, večera ko zna kada će.
Potiho sam zaplakao. Onda me je otac uzeo za ruku i rekao da ni jedno dijete na dunjaluku ne smije biti gladno. Odveo me je u radničku menzu. Teta Ruža je na brzinu otresla brašnjave ruke i počela mi mazati kriške hljeba. Pitala me je usput da li znam slova, i imam li curu. Tek tada sam se rasplakao. Ganula me njena briga i posvećenost. Da opravdam suze, rekao sam da mi je žao što s nama nije došla i mama. Ona je ostala hraniti kokoši i musti kravu, jer jedina ona to zna raditi.
Praktične i dovitljive Slavonke sa sobom su ponijele unutrašnje gume traktora, kako bi se mogle komotno kupati u moru. Mi nismo imali traktor, pa nas je otac učio plivati. Nimalo mu nije smetalo što je bio neplivač. Svakog trenutka se neko od nas četvero gušio u plićaku, a ostali mu pružali ruke spasa. Tada sam se napio morske vode za sva vremena. I sada, pedeset godina kasnije, čim mašim tunel Ivan, osjetim gorčinu morske vode u želucu i ustima. Ali, nije to bila i jedina nevolja. Kupaće gaće, tih godina, bile su sve osim kupaćih. Olahko su spadale s tijela, čim pokušam izaći iz vode. Trebalo mi je vremena da ih uvježbanim pokretima zadržim na sebi. Kao revolverašu u kaubojskim filmovima, ruke su mi uvijek počivale na bokovima. Otac nas je ohrabrivao i da skačemo u more s betonskog zida. On je, kao sveznajući i svevideći otac, skakao direktno na stomak, sve dok stomak ne bi postao ljubičast. Mi se nismo usuđivali isprobati i tu vještinu. Otac bi poslije, u radničkoj baraci, potiho jaukao, vjerujući da ga mi ne čujemo. Pred zoru bi glasno hrkao, kao i sve drvosječe ovoga svijeta.
Na kraju morske avanture, kupaće gaće smo izdvojili i odložili u zasebne najlonske kese. Po peronima smo skakutali na prstima i nestrpljivo iščekivali vozove, jer su nam morski ježevi svoje bodlje bezdušno zabadali u tabane.
Mati je, pribrana i precizna kao hirurg, šivaćom iglom odstranjivala iz tabana zadnju neprijatnost s mora. Dok smo mi jaukali, i na momente se od duše rastajali, ona nam je upućivala blage prijekore i dijelila savjete kako se ubuduće trebamo ponašati na moru. Nama - iskusnim morskim vukovima, a da nikada nije ni vidjela more.
Kupaće gaće su se sporo sušile. Mati bi ih ostavljala na kraj štrika. Ostali veš se mijenjao, a gaće su ostajale na istom mjestu, ni suhe ni vlažne. Sa prvim jesenjim kišama mati je izgubila nadu da se mogu osušiti na suncu i vješala ih iznad smederevke peći.
Otac nikada više nije otišao na more. Svu brigu, osim finansijske, prepustio je sestri. Samo bi, nekada usred zime, dok je snijeg zatrpavao drugu vrljiku, usput saopćio da mu je odbijena zadnja rata ljetovanja na moru.
Krajem sedamdesetih su porušili radničke barake. Na more su nas dovozili autobusi očevog preduzeća. Odmah po izlasku sjatili bismo se oko odvažnog sindikalca. On bi se, s plavim rokovnikom pod miškom, stavio na čelo kolone. Pred svakom kućom bi prozivao imena. Neprozvani bi dalje slijedili kolonu. Tek na kraju, u zadnju kuću bi ušao sindikalac, njegova žena i kći. Preduzeće je zakupljivalo sobe od lokalnih mještana. Oni su nas srdačno dočekivali, kao rođake iz unutrašnjosti koje dugo nisu vidjeli. Starije bi nutkali domaćim vinom, a nas mlađe smokvama. S njihovom djecom, našim vršnjacima, učili smo veslati, i kako se lovi riba bez sepeta. Unajmljen je i lokalni restoran. Nismo više morali stajati u redu s tacnama ispred kuhinjskog šaltera. Drugi su nam donosili hranu i odnosili tanjire. Kupaće gaće su se smanjile. Toliko da su jedva pokrivale sramotu. Ne znam nikoga koga nisu žuljali rubovi gaća. Nisam bio zaljubljen u kćerku sindikalca, kao svi ostali. Ljubav u pjesmama je postala ultimativna: Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac.
Tih zlatnih osamdesetih, SOUR Hrast Vinkovci je dobro poslovao. Toliko dobro da je izgradio hotel za svoje radnike. Malo mi je postalo i neugodno da su nam krevete pospremale sobarice, a mi se iz soba izvlačili kao lopovi. Plaže su uređene, počele su se pojavljivat prostirke i ležaljke. Očevi više nisu učili djecu plivanju. Jednostavno bi im kupili plastične mišiće. I na drugim poljima tehnologija je uznapredovala. Na plažama su se pojavljivali fotografi. Nudili su fotografisanje s umiljatim magarcem Mišom. U roku od pet minuta ste dobijali gotovu fotografiju. Ma ko se fotografisao, jedino je Mišo, s nakrivljenim šeširićem, kao slavonski bećar, izgledao prirodno. Još se poštovao bonton, i niko nikoga nije uznemiravao. Konačno su se pojavile i kupaće gaće koje ne žuljaju, i koje se brzo suše. U ljubavne pjesme se uvukla sumnja - Lažeš, zlato, lažeš, dušo, / lažeš, vještice,...
Poslije rata su se usložnile pripreme za odlazak na more. Morao se posjedovati pasoš i sav novac na kamari. Prkosno isturene državne zastave nisu se poklapale sa carinskim prelazima. Vlasnici apartmana više ne vole svoje goste. I to se ne može prikriti lažnim osmijesima. One iste sobe iz sedamdesetih su polovili, dio ogradili za kupatilo, pretrpali polovnim namještajem i nazvali ih apartmanima. Hoću noge da polomim dok iz spavaće sobe prođem kroz kuhinju do kupatila. Sve u svemu - četiri koraka. To su oni isti ljudi s kojima smo ranije lovili ribe bez sepeta. Na plažama se vodi bespoštedna borba za teritoriju. Ko je prije stavio ležaljku, a ko je kaparisao mjesto. Komotno se, bez ustezanja, počelo doručkovati i ručati na plaži. Pojavila se i nova sorta ljudi: bizMismeni. Lako se prepoznaju. Debeli zlatni lanci na rutavim prsima, iz ruku ne ispuštaju mobitele. Rijetko se kupaju. Njihova djeca naglas, bez ustručavanja, vrište, bacaju kamenje u more, i redom vodom prskaju kupače.
Grozim se muzike koju slušaju moji sinovi. To više nije ni recitovanje. Oni se potajno hihoću dok me u poluskrivenom plićaku uče da plivam. Žena pliva kao sirena. Jednom će, posigurno, preplivati Jadran. Ona je imala svog oca. Kupaće gaće su postale višenamjenske. Mogli ste se u njima kupati, ući u samoposlugu, konobu, a naveče izaći u šetnju. I brzo su se sušile. Od izlaska iz vode do skupo plaćene i osvojene ležaljke. A dosežu skoro do koljena.
U zadnje vrijeme boravak na moru odbolujem. Nikada nisam došao u iskušenje da u onom hotelu popijem kafu. Ni da prošetam ispred njega. Očevo preduzeće je u privatizaciji, nacionalizaciji, tajkunizaciji, malverzaciji (i ostalim -izacijama) ostalo bez hotela. Kao kada bih sreo ono simpatično magare, Mišu. Neko mi ga je ukrao, a ono se umiljava novim vlasnicima.
Neće mi san na oči dok sam na moru. Ako i zaspim pred zoru, sanjam uvijek isti san: teta Ruža mi maže kriške, pita me znam li slova i imam li curu. Treba li išta više čovjeku da bi bio sretan?
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
