Druga nagrada na konkursu "Spasimo putopis" 2025.
—
Kad me Eunyi pitala kako mi se svidio Seoul, morao sam biti iskren.
"To sam i mislila", odgovori ona. "Ni meni nije previše drag. Kamo dalje?"
"Nisam siguran."
"Jeju je dobra opcija, avionom je..."
"Nisam raspoložen za turistička mjesta", prekinem je. "Jedva sam čekao posjetiti Kwona na selu, ali kako je to propalo možda jednostavno produžim za Japan. Volio bih vidjeti Higashiyamu prije Tajlanda."
Eunyi predlaže duhovno povlačenje u Gangnamu. Ta mi se ideja nikako ne sviđa. Hram usred najbogatije četvrti futurističkog Seoula? Mjesto po kojem Psy naziva svoju pjesmu jer odražava atmosferu kvarta, koji je sve samo ne produhovljen? Zamišljam hrpu pomodnjaka koji u industrijaliziranom Zapadu prakticiraju jogu i meditaciju. Koliko su tek prijetvorni na takvom mjestu? Toga sam se dovoljno nagledao u Europi, gdje bi se uvijek našao kakav duhovno uzdignuti student koji i u najbanalniji razgovor pokušava ubaciti kako svakoga jutra meditira, tri puta tjedno ide na jogu, ne jede ništa što nije sirovi plod prirode i inzistira da bi se svi trebali okrenuti takvom načinu života. Na idućoj brucošijadi prvi je u razularenom ponašanju, ne vidjevši ništa sporno u prakticiranju tih oprečnosti. Ne samo da u modernoj Europi nema smisla prakticirati istočnjački spiritualizam iz kojeg proizlazi filozofija stvorena za čovjeka ovog podneblja a ne Europljanina, nego su u jednom trenu svi zapeli za isto – Osho, Tagore, tilak na čelu, izlet u Indiju – sve je postalo novi pomodan način samoizdvajanja iz gomile.
Otkad sam se u bijegu od prijetvorne Europe našao u Aziji sve više me privlači kontakt s antičkim religijama i filozofijom života. Ideja duhovnog povlačenja me u isto vrijeme intrigirala i odbijala, ako se održava u mjestima poput Gangnama. Duhovno povlačenje podrazumijeva praksu u kojoj na kraće ili dulje vrijeme svakodnevnicu zamjenjujemo utočištima koja pružaju distanciranje od vanjskih utjecaja, ustaljene rutine i društvenih normi, u potrazi za resetom. Kako prakticirati izolirani redovnički način života u dvorištu budističkog hrama, dok izvana probijaju trube automobila, pijani studenti i prelijetanje aviona?
"Onda idi na Magoksu, što da ti kažem", Eunyi se nasmije. "Nekoliko sati od Seoula, a onda se snalazi kako znaš. Tamo nitko ne govori engleski a da bi dosegao hram moraš se uspeti planinom. Kako je zima, vjerojatno ćeš imati sreću biti sam među redovnicima."
Odjednom kao da je netko zaiskrio vatru u meni. Svjestan da to mjesto, kao niti jedno drugo na svijetu, nije neotkriveno niti tamo očekujem pronaći pustinjake izolirane od suvremenog, svejedno zvuči najbliže toj ideji – hram nasred planine, udaljen od civilizacije, u hladno zimsko doba.
*
Nekoliko sati vožnje autobusom i nalazim se na malenom kolodvoru u Gongjuu, veličine prosječne zubarske čekaonice zagrebačkog kvarta. Prespavao sam gotovo čitav put i kao da sam se probudio u drugom svijetu. Niti jedne zgrade na vidiku, samo nepregledna polja i tišina.
Prelazim cestu, od kiše bježeći pod nadstrešnicu autobusne stanice. Vozačima koji se zaustave pokazujem komadić papira ispisan korejskim pismom, s adresom koju mi je Eunyi ostavila, ali svaki odmahuje glavom. Čekam preko dva sata, misleći kako sam na pogrešnom mjestu, ali svejedno uzbuđen jer ponovno ovisim o sebi i moram se potruditi za nagradu. Zahvalan što nitko ne govori engleski, što nemam pojma gdje se zapravo nalazim i hoću li pronaći autobus, a ako ga i pronađem onda nova prepreka – lociranje hrama nasred planine. Uzbuđivati se oko toga znak je ludosti, ali koga briga ako me usrećuje?
Vozač maše iznutra, bez da pogleda na papir. Vjerojatno zna što nasumični bijelac radi na ovoj stanici i kamo je krenuo. U autobusu desetak staraca, nogama drže velike vreće. Farmeri koji se vraćaju s tržnice gdje su prodavali svoj uzgoj. To mi izmami osmijeh na lice i u trenu me pomiri s Korejom, državom koju sam iz nekog razloga zavolio davno prije nego sam kročio u nju. Kao i s većinom iskustava u koje ulazimo s predrasudama ili očekivanjima Seoul me razočarao i prizemljio, posvađao s mojom idejom Koreje, ali sada pronalazimo ravnotežu.
Sa svake strane monotonija tamnozelenih polja pod tmurnim nebom. Nakon pola sata vožnje napuštaju me i moji posljednji suputnici, par simpatičnih staraca. Vozač ne reagira na moje neprestano pogledavanje u njegovu smjeru, kojim očekujem mig da je sljedeća stanica moja. Kad se zaustavi na malenom parkingu pokaže mi da izađem. Pitam ga kako do Magokse, a on se nasmiješi, prstom pokazujući da smo već tu.
Nekoliko restorana i hotela na odmaralištu iznad kojeg se uzdiže gola šuma. Nitko od prisutnih ne razumije me. Samo zure sa smiješkom koji se probija kroz guste kapi kiše. Velika mapa za turiste ispisana je korejskim pismom, osim dijela na engleskom koji kaže Tourist map. Jedina smjernica koju imam slijediti je potok dok ne ugledam hram. Ali na koju stranu? Staza se račva već od podnožja, a potoka nigdje.
Odlučim ispratiti muškarca s ruksakom na leđima. Mlad je, sam i ne djeluje kao lokalac pa zaključujem da se uputio na isto mjesto. Mladića pratim desetak minuta, nakon čega primijetim potok. Kad mladić skrene stazom koja vodi dublje u šumu, nakon kratkog premišljanja odlučim ispratiti potok, ostajući potpuno sam na puteljku uzbrdo.
Kapi s oboda iznošenog šešira klize mi niz obraz. Priroda se pokunjeno sklanja pod padalinama, kao da se odavno predala. U pola sata uspinjanja nisam ugledao ni jedno lice niti čuo glasa, osim pokojeg cvrkuta iz dubine šume. Okružen drvećem, gorama u daljini i udarcima kiše, nastavljam uz pratnju žubora potoka s kojeg ne skidam pogled. Zaustavljam se pod drvenom nadstrešnicom ukrašenom šarenim svastikama i iz jakne vadim papir. Na papiru i dalje isto: prati potok dok ne ugledaš hram. To je sve od budizma za sada. Jedini znak civilizacije bilo je odmaralište, koje u osvrtanjima više ne mogu vidjeti. Odlučim se prepustiti situaciji u kojoj sam se našao. Prestajem žuriti i brinuti hoću li stići na odredište, usporeno koračam, shvaćajući koliko mi je ovo trebalo, koliko takvo što treba svakom čovjeku u nekom trenutku. Biti daleko od svega, bez vlaka koji se mora uhvatiti, bez osobe koju se mora sresti, bez obaveze na koju se ne smije zakasniti.
Kako je tim antičkim mudracima i svecima padalo na pamet mučiti se po ovakvim lokacijama? Većina hramova podignuti su stotinama metara visoko, na neprohodnim terenima koje su godinama morali uređivati gradeći stepenice, mostove, ograde i staze. A sve materijale za izgradnju trebalo je i donijeti, navlačiti uzbrdo po nezahvalnom terenu. Jedan od očiglednih razloga vjerovanje je da će tako biti bliže bogovima, koji uvijek obitavaju visoko iznad nas. Kada se nađete na takvom mjestu jasno je zašto su planine idealno mjesto za asketski život. U naručju si prirode, što je najpogodnija okolina za meditaciju i introspekciju, neometana civilizacijom od koje se bježi. Kako takvo što pronaći usred Gangnama?
Kiša se s uspinjanjem pretvorila u snijeg. Izmoren i željan cilja, zamišljam se u ulozi putnika prije tisuću godina. Ja znam kamo sam se zaputio, barem okvirno, ali ti bi hodočasnici trošili i po nekoliko mjeseci prije znaka kakve zajednice u blizini. Još jedan razlog zašto su hramovi visoko – lakše su uočljivi onima koji su krenuli za njima. Što se Magokse tiče, ona je izgrađena na ovoj lokaciji jer se smatralo da je tu ostvarena savršena harmonija sa svemirom. Potok kojeg pratim teče srcem planine, stvarajući prirodni Taegeuk ili yin-yang, zaštitni znak J.Koreje i simbol balansirane harmonije svijeta i svemira.
S druge strane potoka usamljene konture bojama razbiju monotoniju ogoljele šume. Prelazim drveni mostić i ulazim u dvorište gdje me dočekaju divovske statue budističkih stvorenja. Praveći grimase, razjapljenih usta i raširenih ruku, s jednom nogom podignutom u zrak čine se kao da pridošlicu žele pregaziti. Prelazak preko još jednog mosta odvede me među hramove. Mlada Korejka s ruksakom na leđima tipka po mobitelu i smiješi se u znak pozdrava. Čini se da smo jedini pristigli na ovaj kišno-snježni dan. Cipelama udaram o popločan put tresući snijeg sa sebe.
Vidjevši nas, gospođa nas pozove mahanjem. Ispratimo je do hrama na trijemu, gdje djevojku smjesti u jednu sobu, a mene nekoliko metara dalje u drugu. Potegne pomična vrata obložena platnom, propuštajući me unutra.
"Hvala", odložim torbu i okrenem se. "Što dalje, čekam ovdje ili..."
Ona je već nestala, a vrata moje sobe bila su zatvorena.
U jednom kutu sobe preklopljen ležaj, poplun i jastuk, a u drugom podni stolić s toaletnim papirom. Na zidu uokvireni A4 papir s dnevnim redom:
buđenje 3:00 – 3:30
molitva 4:00 – 4:30
108 klanjanja 4:00 – 6:10
doručak 6:10 – 7:00
jutarnja šetnja 8:30 – 11:00
ručak 11:30 – 12:30
obilazak hrama 16:00 – 17:00
večera 17:00 – 18:00
zvono i molitva 18:00 – 18:30
čaj s redovnicima 18:30 – 20:00
vrijeme spavanja 21:00
Skidam čarape natopljene kišom i snijegom, namještam ležaj, sjednem uza zid i izvadim bilježnicu.
U vođenja bilješki prošlo je gotovo sat vremena. Oprezno potegnem vrata i provirim u dvorište. Jedino što razbija bijelinu pred mojim očima minijaturne su lanterne što vise s gologranog drveća. Zatvorim vrata i upijem tišinu. Još jutros bio sam u golemom Seoulu iz kojeg nisam mogao dočekati pobjeći. Sada sam ovdje, gdje se vidi jedino bjelina, čuje jedino fijuk vjetra.
Kucanje na vratima. Na njima redovnik, čije zdravo lice pod zimskom kapom oblikuje osmijeh.
"Izvoli", čist američki naglasak. "Čekam te vani."
Pruži mi grube teške hlače i košulju pa dlanove skrije u širokim rukavima narančaste odore.
Presvlačim se i izlazim na trijem gdje navlačim cipele koje sam ostavio pred vratima. Mladi budist okreće mi leđa, u znak da ga pratim.
"Ja sam Rich", govori u hodu. "Upoznat ću te s našom zajednicom, pravilima i običajima reda."
Ponavlja dnevni red s papira u sobi, napominjući da se mogu priključiti svim aktivnostima, ali i da nije obvezno. Nadodaje da sam stigao u pogrešno vrijeme. Ljeti je sve ispunjeno Zapadnjacima koji tjednima istražuju šume i meditiraju na kamenim oblucima u potoku. Za mene je to značilo da sam stigao baš u pravo vrijeme.
Rich govori o povijesti hrama, kako je podignut prije više od 1300 godina, kako su se vjernici ovdje okupljali da bi slušali Dharma predavanja. Kako je sa smjenom dinastija hram neprestano zatvaran pa ponovno otvoren, od Japanaca uništen, pa od lokalaca obnovljen. Sve što govori čini se mehanički uvježbanim za posjetitelje. To me ionako ne zanima jer su navedene informacije lako dostupne jednim klikom na internetu.
Zasutavljamo se pred spomenikom koji strši nasred dvorišta. Obična stupa od nekoliko metara naslaganog kamenja kojoj ne bih pridao pažnje da nije ograđena.
"Uvijek počinjem s ovim mjestom", Rich se zagleda u spomenik. "Mjesto gdje stojimo centar je hrama. Buda je prije smrti zabranio svaki oblik idolopoklonstva pa ga nitko nije smio umjetnički prikazivati. Stoga, umjesto kipa ili slike, redovnici podižu ovaj spomenik."
"Ali do sada sam vidio na stotine statua Bude", nadovežem se.
Rich me kratko pogleda pa se bez riječi okrene i nastavi dalje.
"Kad su ljudi počeli zaboravljati kako je Buda izgledao", izuje se na ulasku u svetište, "počeli su ga prikazivati, svatko na svoj način."
Stari redovnik klanja se pred zlatnim kipom Bude, uz pratnju mantre iz zvučnika, dok vjernici pred njega odlažu zdjele s darovima, uglavnom rižu i voće. Buda pred nama ima žensko lice, uši koje se protežu duž čitave glave i zavodljiv osmijeh nad skupljenim dlanovima. U Kini sam viđao debeljuškastog Budu, nasmijanog, s podignutim kažiprstom, s naušnicom u uhu.
Dok sam se ogledavao po hramu Rich je već nestao iz vidika pa pohitam van, vidjevši ga kako usporeno hoda u suprotnom smjeru.
"Nas šest redovnika živimo u jednom hramu, a gore živi vrhovni učitelj", pokaže kućicu na brdašcu dovoljno velikom da se izdigne nad ostalima. Učitelju je sedamdeset godina i prije dvadesetak je iz Seoula doveden kao mudrac. Živi odvojen od ostalih i nikada ga neću vidjeti. Smiju mu se obraćati samo redovnici, i to jedino u slučaju kakve dvojbe ili nerješivog problema.
Richu je 26 godina i rođen je u New Yorku. Nakon srednje škole osjetio je poziv za povratkom korijenima, odnosno izvornom Jogye budizmu. I tako Amerikanac završava u usamljenom hramu na korejskoj planini, dajući turu nasumičnom Hrvatu u prolazu. Ne govori kada stati, kada krenuti, gdje skrenuti, na što obratiti pažnju. Ruke skriva u širokim rukavima teške odore, uspravno i usporeno hodajući, kao da lebdi.
Za kraj ture Rich me ostavi pred citatom uklesanim u kamen prije nekoliko stotina godina:
Kad hodaš sniježnim poljima
ne hodaj neujednačenim koracima.
Moji otisci danas
bit će miljokazi u budućnosti.
Po povratku u sobu buljim u dnevni red. Uz jutarnju šetnju uključen je čaj s redovnicima, čemu se naročito radujem jer imam bezbroj pitanja. Kao, naprimjer, zašto Rich neprestano dodaje korejski uz budizam? U Kini sam proveo dovoljno dugo da se upoznam s religijom i hramovima, ali ovdje već po dolasku primjećujem znatne razlike. Od uređenja svetišta i pristupa Budi, do slobode koju si redovnici uzimaju u ponašanju. Kinez me uvjeravao da mi za 300 yuana može iščitati budućnost, a drugi mi je ukrao šešir i pozirao s njime za fotografiju. Ovdje su potpuna suprotnost. Ne obaziru se na mene, uređujući svetišta, prikupljajući darove, krećući se jezivo nečujno.
Zvono udara točno u 18:00, u znak za večernju molitvu. Za udaranje je zadužen Rich. Stoga, kao naš vodič/učitelj, daje nam priliku da zaljuljamo masivno viseće deblo sudarajući ga s golemim zvonom.
Večernja molitva sastoji se od pjevušenja u obliku mumljanja koje predvodi stari redovnik. Pola sata neprestanog klanjanja ostavilo me iscrpljenog jer se klečanje i podizanje na noge izmjenjuju bez upotrebe ruku, koje su čitavo vrijeme sklopljene u molitvi. Glavom mi prolazi broj od 108 klanjanja u 4 ujutro, i ima li uopće smisla prisustvovati tome.
Nakon molitve Rich nas je odveo u sobu za meditaciju gdje smo, uz lokalnu vjernicu, sjeli u polukrug oko njega, spremni za duboko poniranje u sebe.
"Oh, ne, ne", Rich se već treći hvata za glavu, ustajući ne bi li mi pokušao ispraviti noge u sjedu. "Ti ne možeš meditirati", otpuhuje, beznadno zagledan u moju pozu.
Čini se da sam uspio uznemiriti budista, ali oduvijek sam bio nedovoljno fleksibilan. Da sam barem znao da će mi jednoga dana trebati za meditiranje u budističkom hramu na vrhu južnokorejske gore.
"Sjed je jedan od najbitnijih elemenata", Rich će nježno učiteljski. "Ako nisi u stanju ispravno sjediti ne možeš pravilno disati, a u disanju je sva meditacija. Ako je pozicija tijela neadekvatna, onda ni meditacija nema šanse uspjeti."
Odšeće na drugi kraj prostorije i vrati se sa stolicom u ruci.
"Probat ćemo ovako", pokaže da sjednem. "Ovako naši stari i nemoćni meditiraju."
"U redu, možemo početi", Rich duboko udahne. "Zatvorite oči i koncentrirajte se na disanje. Udah-izdah brojite kao 1. Probajte izbrojati do 10 i natrag, koncentrirani na disanje i ništa drugo. Niti jedna misao ne smije nam se prikrasti u um. Ako se to dogodi pustite je da ode pa krenite iznova. Ako ste nabrojali do deset i natrag već ste u stanju meditacije."
"Koliko vi uspijevate tako, Rich?"
On otvori oči i na trenutak se zagleda u mene.
"Desetak sati", kratko odgovori. "U redu, sada tišina, krenimo."
Trudim se, ali nikako mi ne uspijeva. Neprestano me ometaju banalne misli. Djevojka i žena već su odustale i otišle. Ali ne želim stati dok ne uspijem. Pa nastavljam. Nastavljam i nastavljam, svako toliko bacajući pogled na spokojnog Richa preda mnom.
*
Sinoć sam zaspao čim sam legao. Kako je samo jednostavno bilo. Uz podno grijanje, uz mir, dok zvuk povjetarca izvana pjeva uspavanku. Ujutro se budim bez alarma.
Stojim pred otvorenim vratima i buljim u nijemu bjelinu. Neonska svjetla obasjavaju dvorište, svetišta, veliko zvono i šareni bat.
Spuštam se u zajedničku kupaonicu i obavljam jutarnje pranje.
Rich u 3:25 zvonom poziva na molitvu.
Nakon molitve doručak. U kantini mi Rich prilazi, obznani informaciju i odmah se povuče u prostoriju gdje jedu redovnici. Grupa nije dovoljno velika za čaj s redovnicima, a jutarnja šetnja odgođena je zbog nevremena.
Nakon doručka odlazim sam u šetnju. U dvosatnom prehodavanju uzbrdo i nizbrdo nekoliko kuća, pokoji lavež u daljini, rijetki tragovi guma, nepregledna bjelina.
Nakon šetnje ručak.
Nakon ručka golema praznina od šest sati.
Pokušavam meditirati, ali i dalje ne uspijevam.
Odmor u sobi.
Večera.
Šetnja dvorištem.
Pred svetištem redovnik prođe kraj mene. Kimnem mu, a on me bez riječi zaobiđe. Što uopće radim ovdje? Ona djevojka upravo odlazi. Pozdravlja gospođu koja nas je jučer dočekala i korača prema mostu. U svoj automobil, u neki svoj Seoul, u svijet kojem pripadamo. Sinoć tijekom večere pitao sam je zašto nam se nije pridružila u obilasku hrama. Slegnula je ramenima, s dosadom tipkajući po mobitelu. Mislio sam si, zašto je uopće ovdje? Očito je zašto sam ja. Još jedan glupi bijelac uvjeren da će doživjeti prosvjetljenje na vrhu neke dalekoistočne gore, a nije u mogućnosti ni prekrižiti noge u sjedu.
"Ja nisam budist", rekla je. "Ovdje nekada dođem iz grada, da odmorim."
Onda se ponosno nasmijala, ustala i otišla.
Dok stojim nasred dvorišta ta mi izjava okupira misli, na trenutak me ostavlja zatečenim usred (be)smisla mog prisustva ovdje. Ako lokalci dolaze ravno iz grada, da bi odmorili, što li tek moje prisustvo predstavlja redovnicima i kako očekivati interakciju s njima? Iz razmišljanja me prene najnježnije zazivanje mog imena koje sam ikada čuo.
"Bilo bi mi drago kada bi mi se pridružio na šalicu čaja", Rich stoji preda mnom i smiješi se.
Ostaje stajati ne skidajući pogleda s mene, a onda, kao da se uvjerio u moj odgovor, okrene se i bez riječi zaputi prema trijemu.
Richova je soba identična mojoj, samo što ima više pokrivača, posuđe za čaj i stol toliko nizak da se jedva odvaja od poda. Sve je spremno za čajanku: podni jastučići, niski stolić, keramičko posuđe. Rich se spušta u klečeći položaj, pozivajući me da mu se pridružim.
Šutimo, on udubljen u pripremu čaja, ja u promatranje njegovih odmjerenih pokreta. U keramičkoj posudi prokuhava vodu, dok u zdjelici tuljcem usitnjava lišće. Redovnicima čajanke predstavljaju daleko više od pristojnog poziva na druženje. One su važan ritual koji koncentrira svih pet osjetila, oblik meditacije, metoda održavanja uma budnim i svježim za dijalog ili introspekciju. Sam proces pripreme stimulira obje strane mozga, budeći organizam psihički i fizički. Ta dualnost dovodi do ravnoteže, spajajući tijelo i um u jedno. Kako proces napreduje tako se oslobađaju i osjetila: miris lišća, zvuk udaranja tuljcem i pretakanja čaja, zelenkasta boja, toplina pod prstima, trpak okus tekućine.
Čim otpijem gutljaj Rich posegne za svojom šalicom i učini isto.
Šutimo, on zatvorenih očiju, upijajući svim osjetilima čaj, ja zureći u njega.
"Kako ti se sviđa ovdje?", otvori oči, u isto vrijeme postavljajući pitanje.
"Teško mi je pronaći ravnotežu", odgovorim nakon kraćeg razmišljanja. "Stigao sam iz užurbanog života, društva koje ne njeguje mir i temelji se na što bržem i efikasnijem gomilanju materijalnog. Na kraju krajeva, stigao sam iz Seoula. Ovo je nešto što ne poznajem i imam mnogo pitanja."
Otpijem gutljaj, a Rich mi odmah nadopuni šalicu. Očekujem kakav odgovor, ali čak mu ni lice ne odaje ništa. Umjesto toga, šuti. Zašto me uopće pitao išta?
Otpije gutljaj i bez riječi se zagleda u mene.
"Iako je prošao tek jedan dan, sve ovo toliko je drugačije i sporije od vanjskog svijeta da imam osjećaj kao da sam danima ovdje. Mozak mi radi brže i čišće, neometan otrovima civilizacije i fokusiran na odgovore i pitanja za koja tamo nemam vremena, a koja su neophodna za egzistenciju", zastanem i zagledam se u Richa, koji je preda mnom i dalje klečao ukipljen poput statua Bude oko nas. "Ima trenutaka kada imam taj čudan osjećaj da bih mogao zauvijek ostati, a u idućem poželim da nisam ni došao, pitajući se što uopće tražim ovdje. Ionako nikoga nije briga jesam li tu. Na kraju, znam da se neću zadržati, ali što će mi ovo donijeti? Nisam jedan od Zapadnjaka koji krase vaše brošure. Nisam došao sjediti na kamenju niti sam toliko naivan da vjerujem kako ću se u nekoliko dana duhovno uzdići, nakon što sam 27 godina svjesno duhovno propadao."
Rich ne odgovara.
"Želim pobjeći od prijašnjeg načina života, ali to nije jednostavno. Sve što činim posljednjih godina je traganje. I ovo je dio te potrage. I, kad odem odavde i zaputim se dalje, tragat ću. Problem je što još uvijek ne znam za čime točno."
Gutljaj, dotakanje do vrha, šutnja. Gutljaj, šutnja. Njegovo je pitanje banalno, ali iz nekog sam razloga izbacio sve što me razdire. Pred potpunim strancem, koji na sve odgovara šutnjom.
Nemam što za dodati. Kao da sam izbacio što je trebalo van. Osjećam se oslobođenim frustracija, pročišćenim. Ali kao i ranije na ovom mjestu, nisam siguran je li to zbog toga što mislim da bi tako trebalo biti, jer se nalazim u budističkom hramu na vrhu planine, ili zato što zaista jest tako. Možda nije ni bitno što Rich ima za reći i ima li uopće kakav odgovor. Zašto tražiti tuđe priznanje? U obliku dobivanja pažnje od redovnika, u obliku ostvarivanja karijere, u ljubavi? Krećem se radi kretanja, tražim radi potrage. Možda je upravo tako jednostavno.
"Tvoja je zadaća otkriti svoj svijet i onda mu pružiti cijelo srce", Rich iznenada progovori. "Tako je Buda rekao. Ja samo mogu dodati kako postoji mogućnost da ga u potrazi nikada ne otkriješ, ali onda je u tome i bilo tvoje otkriće pa na kraju shvatiš da si već dao čitava sebe."
*
Čajanke s Richom postale su stvar rutine. Ne vidim ga većinu dana, osim pri udaranju zvona u mračno jutro, u prolazu u dvorištu, u sobi za meditaciju, ali svake je večeri u isto vrijeme dostupan za mene. Nakon prve čajanke mislio sam da mi čini uslugu, kao gostu koji je ostao zakinut za dio programa, ali kada sam se iduće večeri pojavio pred njegovim vratima on je već pripremao čaj, pozivajući me da mu se pridružim. Tako je bilo i dan kasnije, i dan nakon toga. Ta mi rutina, kao i svaka druga ovdje, neizmjerno gode. Nisam nestrpljiv, točno znam koji korak kada slijedi, što me čini opuštenim jer znam što očekivati. Od buđenja ujutro do lijeganja navečer.
Šutke ga promatram sve dok mi ne postavi kakvo pitanje ili pred mene baci misao koju moj um nerijetko interpretira kao zagonetku. Ona su, na tragu prve večeri, uvijek postavljena u ležernom tonu, riječima koje koristimo za small talk kada na pristojan način nastojimo što prije pobjeći od osobe, pa ne shvaćam kako time iz mene uspijeva izvući volju za dubljim razgovorom i vjeru da imam njegovu apsolutnu pažnju.
Nakon nekoliko takvih druženja poželio sam saznati više o njemu. Kad me pitao kako mi se sviđa hrana odgovorio sam protupitanjem o njegovu djetinjstvu.
"Moje djetinjstvo počelo je prije četiri godine kada sam stigao na Magoksu", odgovorio je.
Idućeg susreta predložio sam intervju.
"Ti si novinar?"
"Ne, ali volio bih ljudima na onoj strani zemaljske kugle iz prve ruke pokazati kako je biti redovnikom u digitalno doba."
"U redu", Rich kimne. "Sutra nakon ručka. Ali bez fotografiranja, to nam je zabranjeno."
Dok sam sabirao misli iznenađen njegovim pristankom, Rich se vratio našoj uobičajenoj rutini jednosmjernog razgovora.
"Danas si mnogo vremena proveo u svetištima", komentirao je.
"Volim promatrati razlike. U Kini sam svjedočio drugačijem budizmu. Od načina na koji se odnose prema hramu i posjetiteljima do prikaza Bude."
"Kina, Koreja, Butan, Burma", Rich otpije, "svi njegujemo budizam, ali na svoj način."
"Ne postoji li standardan prikaz Bude?"
"Svatko kreira svog Budu", odgovori Rich. "Buda svemira, Buda sreće, Buda medicine, Buda bilo čega. Kreiramo ga na temelju proživljenog. Obolio si i molitva ti je pomogla u ozdravljenju. U tom slučaju izgradiš kip Bude i nazoveš ga Budom medicine ili Budom zdravlja."
"Kako razlikovati koji je koji?"
"Po natpisu", u kutu usana ocrta mu se smiješak. "Ispod svakog Bude treba biti uputa što predstavlja. Ukoliko natpisa nema vlasnik prostorije nužan ti je objasniti o kojem se Budi radi. Ima li to smisla?
"Dakle, ne postoji univerzalan lik Bude i njegova učenja? Svi ga prikazuju kako žele?"
"Izvorni koncept učenja koji je univerzalno prepoznat je Buda učitelj, ali i njegov prikaz razlikuje se od zajednice do zajednice", tu zastane s utakanjem čaja, sada u svoju šalicu, i pogleda me. "Nije li to kao s Isusom?"
"Nisam stručnjak", odgovorim. "Ali svaki će kršćanin znati kako se ponašati u crkvi i koji portret prikazuje Isusa. Uzeli smo si za pravo da znamo kako je izgledao pa većina slijedi jednu sliku i jedno učenje."
"Zanimljivo", Rich kimne. "Jedino zajedničko svim budističkim ograncima je Buda i njegovo elementarno učenje. Sve ostalo podložno je interpretaciji."
Elementarno znači Buddha, Dharma i Sangha – tri uma, jedno srce, što nalikuje na Sveto trojstvo. To je dobro poznata stvar, koja nimalo ne čudi. Svatko imalo upućen u religije zna da se kršćanstvo kao relativno mlada religija temelji na recikliranju onih koje mu prethode. Za misteriozan period Isusovog izbivanja, između dvanaeste i tridesete godine, tragovi upućuju da je boravio upravo u Aziji, učeći drevne religije čije je vrijednosti nastojao prenijeti na svoje ljude.
"U Tajlandu je redovnicima zabranjeno dodirivati novac", nastavi Rich. "Pa ćeš ih vidjeti u društvu laika koji za njih obavljaju kupnju. Ali smiju pušiti pa ćeš u svetištima, uz ostale darove, nerijetko naći cigarete. U Butanu, recimo, piju alkohol, ali se ne smiju napiti."
"Alkohol, cigarete. Otkuda sve te razlike?"
"Stvar interpretacije", novi smiješak u kutu usana. "Buda je rekao: ako ti je ponuđeno, pij, ali nemoj se napiti jer to u čovjeku budi negativne instinkte."
"Što ako ti netko ponudi otrov?"
Tu se Rich glasno nasmije, što me obraduje. Nasmijao sam budističkog redovnika, pa makar i na sekundu.
"Znaš kako je Buda umro?"
Odmahnem glavom.
"Od trovanja sirovim mesom", Rich se uozbilji. "Budisti su vegani, ali Buda je rekao: ne odbij ništa što ti se nudi već budi zahvalan jer kao prosjak nisi u poziciji da biraš. U pravilu ništa ne odbijamo, ali da ne bismo završili kao naš učitelj, ukoliko bi se zaista našla osoba koja bi nas ponudila sirovim mesom ili otrovom, takvo što smijemo odbiti jer očigledno šteti našem zdravlju. Stvar interpretacije."
*
Nakon nekog vremena prestao sam pratiti minute, zaboravio dane u tjednu, prestao se ravnati prema nekadašnjim ritualima. Oni su sada drugačiji. Budim se bez alarma, ne pijem kavu, liježem prije 21:00, ne jedem meso i ponekad se klanjam.
Uporan sam u meditiranju i Rich hvali moj trud, ali obojica smo svjesni da neću napredovati. Osim vremena sa sobom, ostatak i dalje provodim s Richom premda se čini kako su teme isparile i većinu čajanki provodimo šuteći. Njega ne zanima ništa od onoga što ja nudim. Jedino pitanje koje je postavio bilo je u vezi Isusa, ali i to se činilo kao izjavna rečenica popraćena mojim opovrgavanjem. Planinu ne posjećujem, na njoj se ništa ne mijenja. I dalje nepregledna bjelina, nekoliko usamljenih laveža, tragovi u snijegu koje ne pratim. Ali osjećam se snažno i pročišćeno, čemu nesumnjivo pridonosi i dijeta. Obroci se sastoje od riže, gljiva, povrća i kimchija. Može se grabiti bezbroj puta, ali u tanjuru ne smije ostati ništa. Mora se ostrugati i zadnje zrno riže. Iza hrama je povrtnjak, sada zaštićen plastičnim pokrovom. Jedino što zimi uspijeva su gljive, sramežljivo ničući iz balvana u koje Rich injekcijom ubacuje sadnice, svakih nekoliko tjedana ubirući plod.
"Sve što jedemo uzgajamo sami", govori iz čučećeg položaja. "Zimi je to nemoguće pa kupujemo hranu i ovisimo o darovima. Gljive svejedno uspijevaju, vidiš?"
Potegne navlaku, otkrivajući raskoš gljiva na balvanima.
"Kako dolazite do hrane ako ljudi danima ne donesu ništa?"
On me zbunjeno pogleda.
"Tamo je dućan", pokaže u smjeru ceste kojom sam se (tko zna kada!) dovukao ovdje pa se nasmije tapšući me.
"Kao što znaš, vegani smo. I budisti smo, ali idemo ukorak s vremenom. Donekle. Do prije stotinjak godina naokolo smo hodali s alatom nalik na malenu metlu. U hodu bismo čistili put pred sobom, da slučajno ne naštetimo kakvoj životinjici. Danas to ne radimo, a čak se i sami spustimo do dućana."
Nastavi se smijati i odmahivati glavom, toliko ga je moj komentar obradovao. Osjećam da je opušteniji u mom društvu, a ponekad ga čak i nasmijem. Svejedno, na svaki spomen intervjua daje isti odgovor kao i prvi put, a onda se idućeg dana ne pojavi.
*
Po običaju, budim se u mrklom mraku. Potežem vrata, buljeći u dvorište. I dalje je bijelo. I dalje ni zvuka. Neonska svjetla obasjavaju svetišta, zvono i bat. Ali nešto je drugačije.
Jutarnje pranje. Rich u 3:25 udara o zvono. Nakon molitve doručak.
Meditacija. Ručak. Šestosatna praznina.
Večera. Šetnja.
Na povratku u sobu zastanem u dvorištu, zatečenom stvarnošću u kojoj se nalazim. Izgubljen u jurcajućim mislima postojim među svetištima. Možda meditacija djeluje suprotno na mene, odčepljuje me i otvara ventil. Osjećaj je neobičan – dosadno mi je, i nije. Osjećam se dobro, ali beskorisno. Želim ostati, ali htio bih biti za stolom kafića u kvartu, uz Domagoja, Filipa i Krunu. Piti pivo i komentirati rezultate utakmica. Od te ideje mi se smuči, kao da me nešto u trenu zatrpalo smećem. Odagnam ih i um se razbistri stapajući se s bjelinom okoline. Osvrni se, što ti više treba? Svaki povratak samo je korak unatrag. Sada ne znaš gdje si krenuo, ali to sigurno nije unatrag. Nije ni ostanak ovdje, jer ovdje je samo stepenica, svladavanje nove prepreke. Krenuo si na put, ne znajući zašto, ali krenuo si jer si osjetio potrebu slijediti glas koji mnogi svjesno zatomljuju, uplašeni, zabrinuti, preplavljeni tuđim glasovima. U idućem si trenu gdje moraš biti pa ubrzo nisi, i iznova prolaziš kroz poznatu borbu sa sobom, jer u tebi toliko mjesta na kojima bi u isto vrijeme morao biti i ne bi. A ona su mnoga pa nema smisla zadržavati se na jednom. Put bira putnika, putnik ne bira put. Mir nije svakome mir, nečiji mir drugome je kaos. U prihvaćanju se nalazi ispunjenje. Ni sreća ni nesretnost. Osjećati vlastite želje, kada to i ne želiš, postaje što jesi. Umireš da bi se rodio. Sve što sam bio kad sam stigao nema veze sa mnom koji sam sada. Neki, nažalost, ne umru niti jednom za života.
Rich batom poziva na večernju molitvu.
Skidam odjeću sa sebe, navlačim onu u kojoj sam stigao. Sada je toliko lakša, toliko bolje mi pristaje.
Rich udara o zvono.
Posuđeno ruho odlažem na uredno preklopljen ležaj, izlazim na trijem i obuvam cipele.
Rich udara.
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.