Fotograf: Vincepal
Moj otac me uvijek pita od čega bježim kad putujem. Prije nekoliko tjedana sam dobio komentar na blogu da prestanem bježati i počnem živjeti život. Jednom sam naišao na putnički blog pod nazivom "Mama kaže da bježim".
Nisam siguran zašto, ali postoji percepcija da svatko tko putuje na dugi rok i ne interesira ga da se skrasi ili dobije konvencionalan posao, mora biti da bježi od nečeg. Oni, drugim riječima, pokušavaju "pobjeći od života".
Opće mišljenje je da je putovanje nešto što bi svatko trebao učiniti—ta godina pauze nakon fakulteta i kratki odmori su prihvatljivi. Ali, mi koji imamo nomadski stil života, ili koji oklijevamo malo predugo prije nego dosegnemo završnu liniju, mi smo optuženi da bježimo.
Da, putuj—samo ne predugo.
U potpunom ste pravu. Ja bježim. Ja bježim od vaše ideje "stvarnog" svijeta.
Mi nomadi mora da imamo grozne, jadne živoote, ili smo čudni, ili nas je zasigurno nešto istraumatiziralo pa pokušavamo pobjeći. Ljudi pretpostavljaju da jednostavno bježimo od naših problema, bježimo od "stvarnog svijeta".
I svima koji to kažu, ja odgovaram: U pravu ste. U potpunom ste pravu. Ja bježim. Ja bježim od vaše ideje "stvarnog" svijeta. Izbjegavam vaš život. I, umjesto toga, trčim prema svemu – prema svijetu, egzotičnim mjestima, novim ljudima, drugačijim kulturama i svom vlastitom poimanju slobode.
Iako vjerojatno postoje iznimke (kao što postoje u svemu), mnogi ljudi postanu skitnice, nomadi, lutalice zato što žele iskusiti svijet, a ne pobjeći od problema. Mi bježimo od uredskog života, putovanja na posao, vikend-zadataka, i trčimo ususret svemu što svijet ima za ponuditi. Mi (ja) želimo iskusiti svaku kulturu, vidjeti svaku planinu, jesti čudnu hranu, pohoditi lude festivale, upoznavati nove ljude i uživati u drugačijim praznicima po cijelom svijetu.
(...) ideš u školu, zaposliš se, vjenčaš se, kupiš kuću i imaš 2,5 djece. Društvo te stavi u kutiju i ograniči tvoje kretanje svojim očekivanjima.
Život je kratak, i možemo ga živjeti samo jednom. Želim se moći osvrnuti i reći da sam radio ludosti, a ne reći da sam proveo život čitajući blogove poput ovog, želeći raditi istu stvar.
Kao Amerikancu, moja perspektiva bi mogla biti drugačija od vaše. U mojoj zemlji, ideš u školu, zaposliš se, vjenčaš se, kupiš kuću i imaš 2,5 djece. Društvo te stavi u kutiju i ograniči tvoje kretanje svojim očekivanjima. To je kao kalup, i svaka devijacija se smatra abnormalnom i čudnom. Ljudi mogu željeti putovati, mogu ti reći da ti zavide, da žele moći raditi istu stvar. Ali zapravo, ne žele. Jednostavno su fascinirani životom izvan normi. Nema ništa lošem u obitelji i posjedovanju kuće — većina mojih prijatelja je sretna vodeći život na taj način. Bilo kako bilo, opći stav u SAD-u je "učini to na ovaj način ako želiš biti normalan". Pa, ja ne želim biti normalan.
Čini mi se da nam ljudi govore da bježimo jer ne mogu shvatiti činjenicu da smo izašli iz ljušture i živimo van normi. Želimo slomiti društvene konvencije – mora da nešto ne valja s nama.
Život je onakav kakvim ga učiniš. Tvoj je život, ti ga oblikuj. Svi smo okovani teretima koje stavljamo na sebe, bilo to računi, zadaci ili, kao kod mene, samonametnuti rokovi za postavljanje bloga. Ako nešto zaista želiš, moraš ići za tim.
Ljudi koji putuju svijetom ne bježe od života. Upravo suprotno. Ti koji razbijaju ljušture, istražuju svijet i žive prema vlastitim uvjetima trče ususret pravom životu, po mojem mišljenju. Mi smo na stupnju slobode koji većina ljudi neće nikad iskusiti. Mi smo kapetani naših brodova. Ali, to je sloboda koju smo odabrali imati. Osvrnuli smo se i rekli: "Želim nešto drugačije". To je bila ta sloboda i taj stav koji sam godinama prije vidio u putnicima koji su me inspirirali da i ja radim to što radim sad. Vidio sam ih kako razbijaju ljušturu i pomislio: "Zašto ne bih i ja?"
Ne bježim. Trčim ususret svijetu i svojem poimanju života. I nikad se ne planiram osvrnuti.
—
Autor fotografije je Vincepal, a fotografije je zaštićena licencom Creative Commons.
—
Članak je preuzet sa bloga Nomadic Matt.
