Prije trideset godina, na mom prvom od mnogih posjeta Indiji, vidjela sam oblik arhitekture posve nepoznat za mene. Zove se "podzemni bunar", ali je poznat diljem Indije po mnogim drugim imenima, uključujući "Vav" i "Baoli". Nakon što sam provirio preko niskog kamenog zida, zapanjio sam se vidjevši tlo koje nestaje poda mnom. Stepenasti ponor ljudskom rukom napravljen ponirao je šest katova u dubinu, pun okićenih kamenih stupova i skulptura koje se činilo da nestaju u mračnim sjenama. Bilo je dramatično, uzbudljivo, subverzivno i dezorijentirajuće gledati arhitekturu prema dolje, a ne prema gore. Nikad nisam iskusila takvo nešto.
Studirala sam arhitekturu i umjetnost, kako to da nisam nikad čula za podzemne bunare? Izgleda da je jako malo ljudi čulo za njih, čak i u Indiji, i posljedično su ove jedinstvene podzemene građevine pale u zaborav povijesti. Prije četiri godine, još me proganjala ta neizbrisiva slika, počela sam tražiti još podzemnih bunara i postala sam opsjednuta s time. Dosad sam ih vidjela oko 120 u sedam država, a uskoro će ih vidjeti još.
Svrha podzemnog bunara je bila jednostavna: pružati vodu non-stop, tijekom cijele godine. Ali u indijskim suhim, pustim državama, pristup podzemnim vodama je značio kopanje rupa i do devet katova u dubinu, i jedini način da se dođe do zakopane vode je bilo putem dugačkih, stepenastih prolaza. Kad bi obilni monsuni došli i zadržali se tjednima ili mjesecima, podzemne vode bi se digle i mnoge stepenice – ako ne sve – bi bile pod vodom, postupno se ponovo otkrivajući kako bi se voda povlačila.
Prošle godine, najveći, najskuplji, najgrandiozniji podzemni bunar – Rani ki Vav u Patanu, Gujarat – konačno je postao dijelom UNESCO-ve Svjetske kulturne baštine. Nadamose da će to potaknuti veći interes, a možda u budućnosti, podzmemni bunari će se pojaviti na turističkim itinerarima, a ne na listi "izumrlih vrsta".
—
Ovaj članak je preuzet sa stranice Bored Panda.
