Napokon me pustiše, i nakon tih momenata frustracije, usledila je prijatna jednočasovna šetnja po Drezdenu sa lokalnim članovima HC-a. Drezden je u ratu bio sasvim razoren, zatim obnovljen, što se može i osetiti. Nakon što sam ušao u voz za Prag bukvalno u poslednjoj sekundi, zbog svega čudnovatog što mi se izdešavalo proteklih dana po Evropskoj uniji, odlučih to get the hell out of there što pre. Zato nisam sišao u Pragu već sam ostao u vozu jer je on išao dalje na jug Češke. Sišao sam u Bržeclavu i uzeo voz za Beč, u kome sam upoznao Novozelanđane koji trčkaraju po vozu u tangama. Onda se dogodilo nešto neverovatno: na češko-austrijskoj granici nije bilo nikakve pasoške kontrole! Da li to znači da je sve ono bilo... Ma ne, sve je to sastavni deo avanture :) Sledeći voz iz Beča za Mađarsku je išao tek u šest ujutru a ja sam u Beč pristigao u deset uveče. No, šta ću, sedoh na stanici da spavam, mada to nije dugo potrajalo jer me u jedan posle ponoći isteraše napolje pošto su zatvarali stanicu. Tako sam morao sa još par drugih nesrećnih putnika da spavam bukvalno na ulici. Noć je bila strašno hladna. Spas mi je bila vreća za spavanje u kojoj sam izgledao kao crv. Oko mene su se cele noći vrzmale skitalice, pijanice i klošari, ali, začudo, niko me nije dirao jer, onako uvijen u vreći, mora da sam i sam izgledao kao klošar :)
Odahnuo sam kada sam prešao Kelebiju i konačno ostavio za sobom teritoriju Evropske unije. I tako se ja najzad dokopah svoje domovine, i ovde je kraj mog lutanja po nama tako nedostižnoj Evropi tokom kojeg sam razbio tu strahopoštu prema njoj sa izgužvanom interrail kartom u džepu i šačicom entuzijazma u srcu. |
Prodor na sever
Strana 9 od 9