Institut za arhitekturu i građevinarstvo, Jerevan. Autor fotografije: Tigran Harutyunyan
Uopće nemam pojma zašto sam putovao u Armeniju; čak i sada, nakon dvadeset i kusur godina, još mi nisu jasni motivi koji su me odveli u taj dio svijeta. Kada bi me tkogod pitao što to ima zanimljivo u Armeniji, petljao bi o njihovoj povijesti, o tome kako su prije Rima primili kršćanstvo i o crkvicama iz 4. i 5. stoljeća.
- A što s našim crkvicama ne valja? Prvo savladaj gradivo iz svog dvorišta, savjetovali su mi, a onda se okreni kome hoćeš. Pa ipak, tijekom te zime i proljeća 1998. ja sam osjećao sve jaču potrebu za Armenijom. Dani su postali topli i drvored japanske trešnje ispod moje zgrade pustio je svoj dugo očekivani cvijet. I tako je u želji za Armenijom prošao travanj. Moj let bio je zakazan prvoga svibnja. Curi sam dao naizgled jednostavne upute; ako se ne javim u roku od dva tjedna, neka moj nestanak prijavi nadležnom veleposlanstvu u Ateni. I još važnije od toga: - Molim te, sljedeću nedjelju kupi Sportske novosti i saznaj rezultat između Cibalije i Zadarkomerca.
- Između čega?
- Igraju Cibalija i Zadarkomerc. Nogomet, prva liga. Jesi zapamtila? Važno mi je.
- A zašto ti je to tako važno?
- Zato jer nam treba bar neriješeno za opstanak u ligi.
- Ti i taj tvoj opstanak… - promrmljala je.
Dolaskom u Armeniju, pitanja o razlozima mog posjeta nisu nestala s dnevnog reda. Naprotiv, činilo mi se da ponavljam ono što sam govorio u Hrvatskoj: povijest, crkvice, sovjetsko naslijeđe… I Armenci su na te moje riječi gledali veoma nepovjerljivo, a ubrzo sam shvatio i zašto: te, 1998. bio sam, izgleda, jedini turist u Erevanu. Kako to da od šest i po' milijardi ljudi samo mene zanimaju njihove crkve? Jedan čovjek u Memorijalnom centru iznad Erevana otvoreno me je upitao:
- Oružje?
- Povijest – rekoh.
- Onda nešto skuplje.
- Što to skuplje?
- Uranijum.
- Ne zanimaju me takve stvari.
- Šteta. Mogao bi dobro zaraditi.
Dok sam hodao ulicom, ljudi su zastajali i na razne načine pokušavali doprijeti do mojih tajnih motiva. Bilo je besposličara koji su me hvatali za rukav u prolazu, iako se većina zadovoljavala gledanjem. Kome god bih se obratio, njih dvadesetak pritrčalo bi u želji da me zbune mahanjem ruku u svim pravcima. Prvih nekoliko dana tragao sam za predstavništvima aviokompanija. Otkako sam se provezao gradom od aerodroma do hotela, um mi je opsjedala samo jedna stvar: kako iznuditi što je moguće brži povratak kući. Tri tjedna su mi odjednom izgledala nepodnošljivo duga. Od nekoliko aktivnih predstavništava, međutim, ni jedno mi nije moglo izići u susret. Letovi su bili rijetki, a domaća kompanija tek je sastavljala flotu.
Predvečer, očajan i ljepljiv, zaputio bih se prema hotelu, znajući da me ondje ne čekaju ni struja ni voda i da će tako biti sljedeća tri tjedna. Nisam imao pojma da grad već godinama živi u mraku. Jednom rukom držao bih se zida i pažljivo, u malim koracima, tapkao do kraja ulice. Ondje bih pričekao automobil da mi njegovi farovi otkriju daljnji smjer kretanja. U međuvremenu, pokoji preživjeli građanin šmugnuo bi kraj mene, nečujno poput utvare. Čak je i kriminal nestao, objasnili su mi, jer se nema što pljačkati.
Danju je bilo lakše, ali veoma predvidljivo. Koga god bih pitao što vrijedi obići, slali bi me u Muzej genocida. Nisam se mogao svaki dan penjati na memorijalno brdo i zabavljati se među fotografijama ubijenih Armenaca u Osmanskom carstvu. Ubrzo sam postao prava mora za opuštene djelatnike turističkog biroa. Izbrojio sam njih devetero u jednoj smjeni, ali čim bih kročio u ured, svi bi pognuli glave. Pretpostavio sam da su se odviknuli od turista. Samo je jedna vremešna teta na spomen riječi „Jugoslavija“ čeznutljivo uzdahnula iz dubine prostorije. Teška na nogama, ustala je i donijela mi mapu grada. Zaokružila je nekoliko građevinskih kurioziteta koje bih trebao obići. Među njima bio je nogometni stadion.
BANDA ĐUKACA
Teško je podnijeti ljeto u gradu s 2160 fontana od kojih 2159 ne radi. Dvije tisuće sto pedeset devet suhih korita i prskalica osupnutih hrđom. Zbog restrikcija vode posvuda se širio miris uznojenih pazuha. Nisam ni ja bolje mirisao jer su slavine u mom hotelu uglavnom bile suhe. Dolje, u golemoj hali za ručanje, zatekao sam dvije mirotvorke iz Srbije; jednu s imidžem prekaljene aktivistice koja je borbu za mir u svijetu odavno pretpostavila vanjštini, za razliku od druge koja je tek bila na putu da to postane. Bio sam veoma znatiželjan.
- Otkuda vi u Erevanu?
- Došli smo malo predahnuti – rekla je ona prekaljenija ženska.
- Od čega?
- Od Tadžikistana. Već drugu godinu radimo u centru za mirenje zaraćenih stranaka.
- Pa kako je tek tamo… - zaustio sam, a onda, nakon oklijevanja, ipak dovršio misao - …ako ste ovdje došle na odmor?
- Kako? Pre dva dana se u centru Dušanbea vodio dvoboj tenkovima između vladinih snaga i grupe kriminalaca. Maša i ja smo ceo dan ležale na skveru dok su projektili leteli s jedne na drugu stranu. Zato nas je direktor agencije poslao malo u inostranstvo.
- I kako vam se ovdje čini?
- Grad je veoma lep.
- I miran – oglasila se mlađa kolegica.
- A hotel je prostran i ima mnogobrojno osoblje.
- Da, ima čak i tople vode između 1 i 3 popodne, ako slučajno to niste znali – upozorio sam ih.
- A što bi nam preporučio od gradskih znamenitosti?
- Ovako, bio sam u Muzeju genocida, sad se spremam obići nogometni stadion. Hoćete sa mnom u šetnju?
- Radije bi iskoristile tuš, ako se ne ljutiš.
Sve mi je bilo jasno.
Krenuo sam do rječice Hrazdan i zatim, prema uputama, malo uzvodno do mosta. Čim sam prešao rijeku, okružile su me sjene ruševnih i napuštenih zgrada. Vonj neopranih pazuha ovdje je zamijenio dah truleži koji se širio kroz rupe od nekadašnjih prozora. Usred bijela dana na ostacima ulica nije bilo žive duše. Nastavio sam prema stadionu koji se iznenada ukazao u jednoj vrtači. Nalikovao je amfiteatru, samo što je dolje bio travnjak s golovima umjesto kamenih ploča. Sada je, nažalost, sve bilo zatvoreno i pomalo jezovito. Odmorio sam na klupi ispred ulaza. Tko zna kada je ovdje odigrana zadnja utakmica? Neka velika ptica uzletjela je iz počasne lože na vrhu zdanja i mirno se zaputila u smjeru žućkastog grada od tufa. Tada se na obzoru zarumenjela planina Ararat, najavivši sumrak. Pomislio sam kako bih se trebao za dana izvući iz ovih mrtvih predjela. Dok sam prolazio srušenom tržnicom, rupe na kućama već je ispunila tama. Tada je ispred mene išetao pas na tankim nogama koje su izgledale veoma duge zbog mršava tijela. Kretao se gracilno i činilo se kao da me nastoji zaobići, no kada je zašao među tezge, ondje je stao i dobro me pogledao. Primijetio sam natprirodnu veličinu njegove gubice iz koje je, trenutak poslije, ispustio strašan lavež. Na plato su odmah dotrčali i drugi psi. Bilo je tu svakakvih kreatura, od omanjih ljubimaca koji su naizgled bezazleno trčkarali postrance, zatim rasnih pasa iza kojih su se vukle uzice iz boljih vremena, no udarnu grupu činili su golemi, izgladnjeli mješanci puni ožiljaka po gubici i tijelu. Svi su jednako krvoločno režali prema meni tjerajući me prema stražnjem zidu tržnice. Kliku od tridesetak džukaca vodio je onaj mršavi ubojica grozne čeljusti i hladnih očiju. Polako sam skinuo ruksak s ramena i omotao ga oko desne nadlaktice, a onda krenuo unazad, ponavljajući u sebi – „Samo bez naglih pokreta i sve će biti ok“. Na širokom tržnom platou prvi red pasa već mi se opasno približavao. U njihovu režanju gotovo sam mogao osjetiti miris svoje krvi. Uzalud sam pogledom tražio stablo na koje bih se mogao uzverati. Postojao je samo taj zid, i to dosta viši od mene. Trebalo je brzo donijeti odluku. Odmjerio sam ga i pomislio: neću to moći izvesti iz prve. Uhvatit će me zubima za noge i svaliti na tlo, a onda sam gotov. Što da radim? Jedan dronjavi pekinezer - a tko drugi - prišuljao mi se s boka i poput skakavca bacio se na mene. Nekoliko trenutaka zubima je držao moj ruksak prije no što sam ga uspio otresti. Popeo sam se na najbližu tezgu. Bio je to znak za opći napad. Nekoliko najgorih zlikovaca nastojalo mi je zubima dohvatiti noge dok su drugi ljuljali tezgu prednjim šapama. Pojest će me, sijevnulo mi je u glavi. Zažmirio sam i čekao prve ugrize, no umjesto toga lavež se odjednom pretopio u unjkavo slinjenje i cvilež. Gledao sam u nevjerici kako se psi zbunjeno vrte oko sebe. Jedan lokalni muškarac brzim je koracima dolazio od mosta, uzvikujući nešto poput „Bula, hu-hu bula“. Tu i tamo digao bi beretku i njome zamahnuo oko sebe. Čopor se počeo raspadati. Odustao je i pas-ubojica. Dok se udaljavao, povremeno bi se osvrnuo prema meni, kao da hoće reći da je bitka možda izgubljena, ali ne i rat. Tip koji me spasio dodirivao je ostale pse po glavi, a oni su sada mahali repom i dobrohotno lajali. Zatim mi je pružio ruku i ja sam spuznuo sa klimave tezge. Tek pri dodiru s čvrstim tlom osjetio sam kako mi noge zapravo drhte.
Jerevan. Foto: Konstantin Novaković
- Ovo je nekad bio trbuh grada Erevana, ali jako je stradao u potresu 1988. Nakon te katastrofe počeo je rat s Azerima pa su ovi dijelovi grada ostali ruševine sve do danas – objašnjavao mi je čovjek od pedesetak godina na ruskom jeziku dok sam ja nastojao odagnati sliku psećih čeljusti u mislima. Slušajući ga, uspijevao bih tek tu i tamo kimnuti.
- Nitko Vas nije upozorio na ovu bandu pasa?
Odmahnuo sam glavom.
- U zadnje vrijeme potpuno su se raspojasali. Atakiraju na mesnice, dućane mješovitom robom, skladišta hrane… Iskreno, čudim se da već nekoga nisu pojeli.
- Da nije… bilo Vas… - pokušao sam, no i dalje nije baš išlo.
- Sada je sve u redu.
Udahnuo sam i istisnuo – Boljšoje spasiba.
- A što Vi radite ovdje?
Slegnuo sam ramenima.
- Pretrpjeli ste šok, ali boja vam se vratila u lice. To je dobar znak.
Izvadio sam novčanicu od sto dolara iz džepa i pružio je spasitelju.
- Odakle ste Vi?
- Iz Hrvatske.
- Jel to Zapad?
- Valjda.
- U tom slučaju moja tarifa je deset dolara.
- Ali…
- Ne mogu uzeti više od toga, žao mi je.
Kada smo prešli most i kročili na drugu obalu rijeke, osjetio sam blago opuštanje mišića, a iznad suhoga grada zasvijetlio je divan ljetni mjesec. Dobričina se ponudio da me otprati do hotela s čime sam se rado složio. Rekao je da mu puno znači razgovor jer vrijeme provodi uglavnom kod kuće. Korak po korak, napokon sam povezao jednu rečenicu.
- Kako Vam je uspjelo rastjerati tolike pse?
Zagonetno se osmjehnuo.
- Negdje sam pročitao da psi uvažavaju one koji su u prošlom životu bili dobri prema njima. Samo što ja uopće ne vjerujem u reinkarnaciju.
- Ipak ste im nešto signalizirali.
- Stranac ste pa Vam mogu otvoreno reći da je to bila obična predstava. Kako već dugo nigdje ne radim, ovo mi je jedini izvor novca. Zato se pravim kao da imam neku svoju metodu jer ljudima često nije dovoljno to što si im možda spasio život; oni radije plaćaju ukoliko im otkriješ metodu…
- A Vi baš nemate nikakvu vještinu?
- Kakvu vještinu?! Trideset i kusur godina radio sam kao portir u Komandi oklopno-mehaniziranih snaga za Armensku SSSR. Jedino znanje koje posjedujem odnosi se na otvaranje i zatvaranje kapije i pozdravljanje starješina. Čak nisam ni imao psa, iako sad živim od njihovog respekta. Zar mislite da se i ja svaki put ne začudim kada se ti krvoloci razbježe ispred mene?! U onoj trafici možete promijeniti valutu.
- Naravno.
- Ući ću i ja s vama, ponekad znaju uvaljati svežanj papira između dvije novčanice.
Isplatio sam ga prema cjeniku za posjetitelje sa Zapada, a domaćin mi je izdao potvrdu sa službenim zaglavljem grada Erevana. Pisalo je da je hrabrom građaninu Eduardu Ter Petrosianu dopušteno rastjerivanje pasa u četvrtima koje se pružaju lijevo od rijeke Hrazdan, i to za sve radne dane u tjednu. Dolje je bila odobrena tarifa za domaće i strane napadnute osobe, porez koji se odbija od svake intervencije te sasvim pri dnu potpis gradonačelnika. Pod nejakom lampom ispred hotela „Dvin“, Eduard mi se dugo ispričavao što mi je uzeo tako puno para i silno je želio vratiti barem pola svote. Rekao je da će mi izdati drugu potvrdu, onu za građane bivšeg Sovjetskog Saveza, koje inače spašava po jeftinijoj tarifi. Napokon sam ga namolio da zadrži novce i stisnuo mu ruku. Kada sam ušao u foaje, petnaestak hotelskih službenika u smeđim odijelima sjedilo je ili ležalo po svim dostupnim foteljama i dvosjedima. Negdje iza, u ogromnoj sali, brujao je generator. Znao sam da je osoblje tu samo radi moje večere. Jedini namješteni stol iznad kojeg je gorjela žarulja bio je moj. Odmaknuli su mi stolicu, negdje su se pokrenula servirna kolica, a iz kuhinje se čuo zvuk posuđa. Glavni konobar došao je preuzeti narudžbu. Kao i svake večeri upitao sam što ima za večeru, a on mi je odgovarao na uobičajen način: – Gospodine, večeras je na meniju našeg hotela boršč. – Kao i uvijek rekao bih: – Dobro, onda jednu porciju boršča, molim. – On bi to zapisao u notes, zatakao kemijsku u gornji džep sakoa i kimnuo po propisu. Tada bi došao trenutak za mladog poslužitelja, zaduženog za bokal mlake vode. U međuvremenu, četiri šankera bila su u stavu pripravnosti na vratima sale, iako hotelski bife za cijelo vrijeme moga boravka nijednom nije proradio. U prvih nekoliko dana bilo mi je nelagodno jesti pod združenim pogledima tolikog osoblja, ali ubrzo sam se naviknuo. Predstava se nastavljala nakon obroka. Glavni konobar tada bi se počeo raspitivati o mome zdravlju i zdravlju moje obitelji. Ostali su skupa s kuharom stajali malo dalje u polumraku i tobože slušali naš razgovor. Konobar je imao set pitanja od kojih nije odustajao. Osim oca i majke, zanimalo ga je i zdravlje moga djeda i bake, koliko imaju godina, kako žive i imaju li mnogo unuka. Pomislio sam, kada bih mu rekao da svi oni upravo umiru u paklenim mukama, on bi i dalje kimao na isti način i gledao kroz mene. Nakon što sam to shvatio, odmah bi nakon jela stavio novčanicu od pet dolara na stol i pokazao rukom da je to za cijelo osoblje. Samo tako bilo je moguće u miru popušiti cigaretu nakon večere.
CRNI VRTOVI
Maršrutka za Stepanekert, glavni grad nepriznate državice Nagorno Karabah, kretao je u cik zore sa satelitske pijace na rubu grada. Bio je to stari kombi prepravljen za transport ljudi, do vrha natovaren šarenim zavežljajima. Raspitao sam se gdje je šofer. Pokazali su mi na niskog i širokog brku koji je pristizao s još robe na leđima. Činilo se da za putnike neće biti mjesta u kabini. Pola sata poslije šofer je ipak objavio polazak.
- Hoće li ovaj furgon izdržati uspon na Mali Kavkaz? – zanimalo me.
- Dobra, jaka mašina u njemu, nema problema – rekao je.
- A kakav je put?
- Dobar, vjeruj mi. Dokle ideš?
- Do Stepanekerta.
- Pušač?
- Da.
- Zadnje sjedalo.
Uvukao sam se u vozilo kao u tunel. Svi prozori bili su gotovo zastrti plastičnim vrećama u jarkim bojama armenske nacionalne zastave. Prostor u stražnjem dijelu zauzimao je glavni cilindar motora, a lijevo od njega bila je zakucana moja stolica o pod. Odmah sam pokušao izići, no drugi su putnici već nadirali iza mene. Preko svih tih glava šofer mi je uputio nekoliko oštrih riječi. Kada je upalio kombi, iz motora je suknuo dim i ugrizao me za oči. Sići ću na prvoj stanici, tješio sam se. I onda ću se nekako vratiti u hotel i spavati do popodne, a zatim ću nazvati curu u Hrvatsku. Izračunao sam da bi do tada ona morala imati rezultat presudne utakmice sa Zadarkomercom.
S tim snovima lakše sam podnosio otrovne pare oko glave. Šofer je vozio iznenađujuće brzo i kroz rupu u podu ispod motora lijepo se vidjelo kako promiče cesta ispod nas. Ostavili smo stambena predgrađa i izišli na magistralni put. Krajolik je postao biblijski gol i prašnjav. Povremeno bi se, usred ničega, pojavila višekatna zgrada koja kao da je usisala nekadašnje seoske kuće. Nada u brz povratak lagano je gasnula u meni. Stoga sam uzeo maramicu i njome pokrio usta i nos, tješeći se kako ću u sljedećih deset sati barem upoznati rad četverotaktnog motora. Na graničnoj kontrolnoj točki pojavili su se naoružani vojnici. Narednik nas je upitao nešto na armenskom. Svi su šutjeli dok su dva vojnika proučavala lica putnika. Od svih sam, naravno, jedini sumnjivac ispao ja.
- Passport!
- Izvolite.
- Viza?
- Rečeno mi je da ne trebam vizu.
- Tko ti je to rekao?
- Policajci na aerodromu.
- Na kojem aerodromu?
- U Erevanu.
- Tko se to buni? – interesirao se stariji narednik.
- Horvat nema vizu.
- Gasi motor – doviknuo je vozaču.
- Oprostite, ali pustili su me da uđem u zemlju bez vize.
- Horvatija?
- Da.
- Horvatija treba vizu za Nagorno Karabah – narednik je bio neumoljiv: - Kako ćemo sad?
Iz prednjeg dijela kombija jedan drčni mladić protestirao je zbog zastoja. Otkako smo krenuli iz Erevana, imao je povlašteni status u furgonu; sjedio je kraj vozača s obje noge na kokpitu, unatoč tome što je palio cigaretu za cigaretom i natezao votku iz boce. Do granice je već skinuo sako i raskopčao bijelu košulju do pupka. Ličio je na malo sirovijeg Belmonda dok je ovaj još trčao ulicama Pariza.
- Žurim u Stepankert, izbacite ga napolje.
- Nema vizu.
- Baš me briga, imam važan sastanak s predsjednikom.
- Dobro, koliko je viza? – upitao sam.
- Za Horvatiju pedeset.
- Pedeset čega?
Nasmijali su se.
- Američkih dolara! Jel ti to puno, ha? – upitao je armenski Belmondo opasno svjetlucajući očima prema meni. Kada sam zabio ruku u džep, svi su putnici uključujući i vojnike napeto iščekivali što ću izvući iz njega. Novčanicu koja mi je ostala od sinoć pružio sam vođi patrole. Opazio sam kako su mu se usnice trznule ispod šljema. Vratio mi je pasoš i obojica su smjesta napustili furgon. Šofer mi je dobacio jedan pogled preko ramena, kao da hoće reći – „Lako je biti budala s pedeset dolara u džepu“.
Nakon prelaska granice, izgubili smo asfalt i nastavili po zemljanim tragovima. Zatim su tragovi iščezli i ostala je samo trava. Najbližeg švercera ispred sebe u pastirskom kožuhu upitao sam gdje smo. Objasnio mi je da sada vozimo koridorom kroz neprijateljsko područje. Za utjehu, dao mi je svežanj peršinova lista.
- Što da radim s tim?
- Ovako, gledaj šta radim. – Najprije je obrstio listove, a onda je počeo sisati neobično duge peršinove stabljike: - U nas ljudi žive spokojno i dugo jer se u ovome nalazi sve što treba.
- Nije li to zbog kefira? – interesirao sam se.
Odlučno je odmahnuo rukom.
- Kefir nula bodova, to je bila komunistička propaganda Moskve.
Morao bih to dojaviti kući, pomislih.
- Znači, treba jesti peršin?
- I piti votku, jasno. Hoćeš gutljaj?
Kroz rupu na podu furgona vidio sam kako jurimo zatravnjenim padinama Maloga Kavkaza.
- Molim Vas – rekoh.
Na jednom prijevoju uslijedilo je redovno zaustavljanje pred limenom krajputašicom na čijim je vratima ćirilicom pisalo „Bife“. Izišao sam i pet minuta duboko udisao svježi gorski zrak, a kada sam došao k sebi, odlučio sam zaviriti iza limenih vrata. U blaženu dimu nazirale su se siluete muškaraca za niskim turskim stolovima. Majstor u potkošulji čučao je u kutu nad mesom koje je cvrčalo na kamenim blokovima. Pritom je mirno gledao kako muhe umiru pri dodiru s visokim temperaturama. Očito sam dugo razmišljao na vratima jer su ljudi počeli gunđati zbog svjetla i zraka. Glad koja me opsjedala još od Erevana dodatno je raspirila votka. Usprkos tome, imao sam dojam kako ću umrijeti od trbušnog tifusa prinesem li ustima išta od onoga što se prži na cigli. Vratio sam se van i sažvakao peršin koji mi je poklonio suputnik. Na kontrolnoj stanici iza bifea vijorila je zastava Nagorno Karabaha. Izgleda da smo već bili prilično visoko. Kavkaske goleti pružale su se na sve strane, bez i jednog drveta ili kuće na vidiku. Sve je naizgled bilo zeleno, ali kada bih se malo udubio u krajolik, zeleno bi postajalo nekako crno, baš u skladu s tursko-perzijskim imenom Gharabagh, „Crni vrtovi“. Nije slučajno na ovakvom mjestu razapet Prometej, sjetio sam se, grickajući peršin. Uskoro su i putnici za Stepanakert izišli iz bifea. Zanimljivo, svi su među zubima imali zataknute peršinove stabljičice i lijeno ih cuclali. I ja sam na poklon dobio još jedan stručak, ali sam ga mudro ostavio za poslije.
Bez zaustavljanja prošli smo kroz spaljeni grad Šuši, u kojem su živjeli Azeri. Odmah nakon Šušija došao je Stepanakert. Što ide poslije njega, pitao sam čovjeka u ovnujskom kožuhu. Nisam ga najbolje razumio. Meni se činilo da ne ide ništa, da je iza prvog ćoška kraj svemu onome što zovemo svijet. Furgon nas je iskrcao uz betonski plato na kojem je bila zgrada Vlade Nagorno Karabaha. Ispred ulaza stajala je bijela volga, sva ostala parkirna mjesta, uključujući i prilazne ceste s bulevarom zjapila su prazna. Upadljivu odsutnost života malo je ublažila ljudina u maskirnoj odori i peršinom među zubima. Za pojasom je nosio smeđu futrolu s pištoljem i toki-voki.
- Kočarian, naš predsjednik – ponosno mi je otkrio prekupac ovčjih krzna. Predsjednik nepriznate države najprije je razmijenio izraze ljubavi i poštovanja s mladim Belmondom, a kada je to završilo, rukovao se i s ostalim putnicima iz furgona. Činilo se kao da dobro poznaje svakog stanovnika ponaosob. Ja sam se predstavio kao novinar iz Hrvatske. Bila mu je velika čast. Ispljunuo je ostatak peršina i uputio me u njihov novi press-centar u okviru Vlade. Ako ti što zatreba, rekao je, neka mene zovu na toki voki. Ništa ti ovdje ne smije faliti, shvaćaš? Zahvalio sam se predsjedniku na brizi, a on je s Belmondom otišao u volgi. Malo sam promotrio grad s platoa. Jedno od okolnih brda taman je zaklonilo sunce. Moji suputnici već su se razmiljeli svojim kućama. Negdje u daljini čuo sam cvilež kočnica predsjednikove limuzine, a onda se kroz pukotinu na nebu koja dijeli Europu od Azije spustila tišina zajedno s ostalim nedaćama. Sklonio sam se u Vladinu zgradu i u prizemlju našao press-centar. Dežurna aktivistica ukratko mi je ispričala povijest armensko-azerbejdžanskog sukoba i uručila mi primjerak „Bijele knjige armenskih žrtava“. Više od toga trenutačno me zanimalo gdje je najbliži restoran.
- Nažalost, u nas nema restorana, ali možete posjetiti Muzej palih boraca – izvijestila me.
- Ne mora biti klasičan restoran à la card , važno mi je samo da nešto pojedem. Bilo što.
- Takvih mjesta nemamo.
- Onda najbliži dućan, svejedno. Užasno sam gladan.
Prostodušno me gledala.
- Nemojte zaboraviti „Bijelu knjigu“.
- Jesu trgovine još otvorene?
- Ja vas mogu odvesti kod mojih roditelja na večeru. Bit će im jako drago da ugoste prijatelja našeg naroda.
- Najljepša vam hvala, ali malo bih razgledao grad. Gdje se nalaze kafići?
- U nas zasad nema kafića.
- Onda neka zalogajnica, bilo šta.
- Predsjednik je najavio skoru izgradnju gradske kavane po uzoru na Beč. Kad dođete sljedeći put, moći ćete tamo popiti čaj.
- A imate li bar hotel?
- Hotel, hm… Samo časak.
Uzela je telefon i otipkala broj. Napeto sam slušao kako se raspituje o hotelima u gradu. Valjda predsjednik neće dopustiti da mu strani novinari spavaju u parku, hrabrio sam se čekajući rasplet ove drame. Ako ništa drugo, a ono zbog imidža mlade i još nepriznate republike… Kada je završila razgovor, uputila me niz glavni bulevar na čijem je kraju trebao biti hotel „Armenija“. Po njezinim informacijama, donedavno je još primao ljude na spavanje. S Bijelom knjigom pod rukom krenuo sam u rečenom smjeru. Čim sam izišao u gluhi sumrak, pokajao sam se zbog olako odbačenog poziva na večeru. O stručku peršina i gutljaju votke nije se moglo živjeti cijeli dan. Hodao sam po sredini bulevara, ne usuđujući se prići okolnim zgradama u mraku. Činilo mi se da odasvud mogu izletjeti psi. I to mnogo gori, krvoločniji od onih u Erevanu. Nije bilo vjerojatno da bi i drugi put u dva dana odnekud mogao naići čovjek obdaren za rastjerivanje pasa.
Hotel „Armenia“ bio je otvoren za goste. Da bi ušao u njega, trebalo je ugaziti u potočić kojim je tekla kanalizacija. Odmah mi je bilo jasno da je preda mnom teška noć. Zgrada je sličila na netom evakuiranu kasarnu s aulom koju je hladio propuh. Gospođa u ovčjem kožuhu i s maramom na glavi sjedila je za običnim drvenim stolom koji je glumio recepciju. Cijena noćenja iznosila je jedan dolar. Bez doručka i prozora, naglasila je gospođa kako poslije ne bi bilo problema. Tek kada sam se popeo na kat u spavaonicu, razumio sam smisao njezina upozorenja: svi prozori u izbi bili su razbijeni. Sjeo sam na jedan od dvadesetak kreveta na kat i rezignirano sažvakao preostali peršin. Dakle, tako to izgleda na kraju svijeta. Čudno, ali imao sam dojam kao da sam oduvijek i sam s time bio načisto. Oni koji vjeruju zdravom razumu ostaju u svojim toplim stanovima. Oni drugi, poput mene, nepotrebno sumnjaju u nešto što djeluje tako očito. I zato smo s vremena na vrijeme prisiljeni spustiti glavu na crvljivi jastuk po kojem su se rojili užasni snovi kavkaskih proletera.
MAMIK I TATIK
Cijelu noć u spavaonicu su, jedan za drugim, kapale razne protuhe. Neki od njih samo bi se bacili na najbliži slobodan krevet i odmah zahrkali, no bilo je i onih koji su njuškali od kreveta do kreveta. U neko doba iz sna me trznuo jak zadah. Kada sam otvorio oči, nada mnom je bilo duguljasto i mršavo lice, djelomice zaklonjeno trokutastom kapuljačom. Imao je otvorena usta kao da se ne može načuditi onome što vidi. Zatim se uzverao na krevet iznad mene. Slušao sam ga kako pjevuši riječi molitve. Vani su se već javljali pijevci, a on je i dalje molio. Kada je napokon zaspao, u dvorištu ispod prozora javio se kamion kratkim, otresitim brektanjem. Započelo je iscrpljujuće nadmetanje između čovjeka i motora koje se nastavilo do zore. Tada mi je postalo jasno da gorim. Džemper, jaknu, hlače, kao i „Bijelu knjigu armenskih žrtava“, koju sam držao pod glavom, sve je natopio znoj. Htio sam ustati, no tijelo je uzvratilo grčevima. Odjednom mi je postalo hladno. Skvrčio sam se i ruke uvukao među bedra. Ranoranioci su ustajali i šutke izlazili iz spavaonice, a kamion u dvorištu i dalje se nije palio. Krajem oka pratio sam kako se sunce uzdiže iznad susjednog proplanka s kojeg su me gledali Mamik i Tatik. O njima su mi, dakle, tako lijepo pričali u Erevanu, sjetio sam se. Mamik i Tatik, dvije duguljaste glave na brdu. Dobro je da su tu, odmah mi je postalo nekako lakše pri srcu.
Spomenik "Mi smo naše planine", poznatiji kao "Mamik i papik", Stepanakert, Nagorno-Karabah. Foto: Martin Cígler
Sva u suncu, Mamik se spustila u dolinu. Po njezinu mladom licu zaključio sam da dolazi iz neke odavno proživljene godine. Kao i uvijek kada bi mi željela priopćiti nešto važno, čučnula bi mi do nogu i pogledala u oči.
- Gledaj što se radilo do danas – obratila mi se veoma povjerljivo - kad bi neki primitivac odlučio od sina napraviti molera, on bi ga odmah nakon osmoljetke poslao u ŠUP da tamo, ni kriv ni dužan, cijelu srednju školu samo kreči. To je vrijedno zanimanje, ali kome ide na ruku neobrazovani soboslikar koji ne poznaje osnove marksizma? Samo neprijateljima ovoga društva. Zato će reforma odgoditi to farbanje za dvije godine i svakome dati šansu da se još malo obrazuje, bez obzira na svoje socijalno porijeklo. Ja mislim da je to pravedno, a ti? – upitala je Mamik.
Pravda, jednakost, socijalno porijeklo… tada nisam mogao zahvatiti toliko u širinu kao Mamik koja je baš te, 1986, kada je već svemu bio kraj, odlučila prići Partiji.
- Ali što će biti s nama koji ne planiramo raditi u privredi? – upitao sam.
- Vi gubite latinski u trećem razredu – uzvratila je Mamik.
Odjednom su mi postale jasne neke pojave. Recimo, zašto je na secesijskoj zgradi gotovo otpao natpis „Gymnasium“? Zato što je isto tako ondje moglo pisati „poljoprivredna škola“, zar ne, Mamik? Nalazimo se usred reforme, odgovorila je i nitko ne može pouzdano reći za što se točno školuješ. I tako, poslije drugog razreda srednje škole morao sam opet na prijemni ispit kako bih se upisao u istu školu. Gimnazija je preimenovana u centar za usmjereno obrazovanje, a ime smjera koji sam pohađao bilo je teško dovesti u vezu s nekom poznatom kraticom. Ispalo da ćemo svi u razredu postati nekakvi suradnici i da naša budućnost ovisi o tih pet velikih štampanih slova INDOK. Unatoč tome, nitko se nije podrobnije raspitivao. Nama, budućim suradnicima u toj tajanstvenoj INDOK-djelatnosti, bilo je najvažnije da se poštuju pravila igre. Nismo željeli završiti kao, recimo, suradnici u razrednoj nastavi kojima su puno obećavali da bi ih na koncu suočili s cijelom paletom prirodnih predmeta. Danas sam siguran da smo najveći profit od reforme imali baš mi, suradnici u INDOK-djelatnosti. Nama su u trećem razredu oduzeli gotovo sve: matematiku, fiziku, biologiju, o kemiji da i ne govorim - s njom već dugo nitko od nas nije bio u kontaktu. Izgubili smo informatiku, također su nam ukinuli povijest i zemljopis. Daktilografija je prestala biti obavezna. O Mamik, hvala ti za te krasne godine. Čim bih otvorio oči, poželio bih u ogledalu ugledati nekog drugog, najčešće Iggyja Popa. U to vrijeme sam mislio da na svijetu postoje samo dva nepomirljiva tabora; na jednoj oni koji teže izgledati kao Iggy Pop, a na drugoj nositelji stila koji se nazivao „kocka-kauboj“. O Iggyju ne moram puno govoriti; trebalo je što više izblijediti lice i smijati se poput psihijatrijskog bolesnika, cijelim tijelom. Na tulumima sam uporno puštao „Soldier“ kojim bih gotovo uvijek dokrajčio zabavu. Ali, kocka-kauboji… Bilo je to ideološki heterogeno društvo, a međusobno ih je povezivala ljubav prema grupi „Blasters“. Na jednoj udaljenoj vikendici pokušao sam nožem dohvatiti jednog kockastog kauboja. Trčao sam pijan za njim s ogromnim nožem za dabrove, nošen ne toliko mržnjom prema kaubojima, koliko prema ovom šminkerskom dodatku „kocka“. Plakao je i zapomagao prije no što me je iz mrkle istočno-slavonske noći sustigao bočni udarac njegova istomišljenika. Srušili su me i oduzeli mi nož.
- Mamik, je li sve to u naš grad dolazilo željeznicom? – zanimalo me.
- Naravno. I to iz četiri glavna pravca: iz Beograda, Zagreba, Sarajeva i Subotice – rekla je.
Već rano izjutra počeli bi raditi telefoni i dogovori oko izbjegavanja prva dva školska sata. Prije odlaska u bilijarnicu „Ciciban“, zastao bih na obzidanom kiosku u parku gdje su stizale sve raspoložive vrste cigareta proizvedene u Jugoslaviji. Za jednu nerazvijenu privredu bio je to raskošan izbor; činilo se da pušač do kraja socijalističke ere može slobodno eksperimentirati s raznim vrstama cigareta. Svakoga dana u izlogu su se pojavljivale nove marke i željeli smo ih sve isprobati. I tako, zapalivši jednu iz nove kutije, okrenuo sam se najbližem kibiceru do sebe i upozorio ga da više ne ispušta plinove oko bilijarskog stola. Kada sam uvukao drugi dim, provokacije su se nastavile; netko je namjerno ostavio svoje dupe neobrisano, mislio sam. Bilo je tu svakojake bagre koja ubija vrijeme do autobusne veze, ali dok sam gledao sva ta lica đaka-putnika, osjetio sam smrad u svojim plućima. Bilo je to nevjerojatno iskustvo - nešto poput progutanog izmeta u plinovitom agregatnom stanju. Odmah sam otišao u WC i povratio. Zapamtio sam te cigarete od stajskog gnojiva. Zvale su se „Yugo“.
U to vrijeme mi, gimnazijalci bez gimnazije, dosta smo vremena provodili na oranicama. Nastavnik bi dan prije objavio da će se sutra nastava održati u polju i da svakako dođemo u malo slojevitijoj odjeći. I još bi dodao da inače sve ostaje isto što se satnice tiče.
Branje duhana jedan je od najmizernijih poljoprivrednih poslova, a izbjegavaju ga čak i sezonski radnici. Opore stabljike narastu do razine prosječno visokog Slavonca, ali se uglavnom beru donji listovi pa se berač probija kroz nasade u polu-čučnju. Tjeme je neprekidno pod suncem dok lice grebu oni viši, još nedozreli listovi Virdžinije. Ujutro, u doba rose, svatko dobiva svoj red. Već nakon petnaest minuta branja ruke su crne i ljepljive. – Eto, baš tako će izgledati vaša pluća ako nastavite s pušenjem – bodrili su nas profesori koji su, poput nadzornika, koračali za nama i hihotali se s cigaretama među prstima.
Drugi dio prakse počinjao je u razdoblju seksualnih aktivnosti kukuruza, kada se odvajaju ženski od muških rasplodnih šiba. Ta bi nastava potrajala sve do berbe. Krajem rujna su, prema rasporedu, dolazile jabuke i s njima povezan rad na drvetu i hladnjači te, kao kruna gimnazijskog praktikuma, zima u automehaničarskoj radionici. Ponekad mi se činilo da smo žrtve neke zakašnjele osvete potlačenih klasa i da tek sada, koncem osamdesetih, grijesi stare elite dolaze na naplatu. Osim toga, direktor našeg školskog centra okružnicom je ukinuo proslavu mature kao običaj neprimjeren socijalističkoj zajednici. Zapravo nikome nije bilo jasno kako se sve to uspjelo održati tolike godine. Maturalni balovi, latinski jezik, gimnazije…
- Mamik, što se čekalo tolike godine? – živo me interesiralo, a ona je, kao i uvijek, imala spreman odgovor.
- Da ljudi dovoljno sazriju kako bi mogli podnijeti reformu. Ovo je velik i ozbiljan zalogaj, stvaramo novog čovjeka bez njegova dopuštenja.
Kao što je i obećano, reformom smo napokon izgubili latinski i sve ostalo, a zauzvrat smo dobili predmet koji se zvao Nauka o nauci koji nas je trebao naučiti da je, naučno gledano, najpravednije društveno uređenje bila prvobitna zajednica. Slični uvjeti vladat će i komunizmu do kojeg nije baš tako jednostavno doći. Što se nas tiče, godine 1986. još smo se nalazili u socijalizmu, a to je otprilike na drugoj trećini puta. – Kao da si na putu iz Zagreba u Beograd zapeo u Vinkovcima – slikovito mi je to predočila Mamik.
Ulaz u restoran "Sfinga", Stepanakert, Nagorno-Karabah. Foto: Konstantin Novaković
OPROŠTAJ
Kroz sunce koje je upadalo kroz prozor opazio sam mladog redovnika u crnoj halji i s trokutastom kapuljačom tik iznad očiju. Opušteno je sjedio na prozorskoj dasci. Ugledavši me kako se budim, ustao je i ispod moje glave izvukao Bijelu knjigu, a zatim me nježno opet spustio na jastuk.
Imao je tamne kavkaske oči.
- Rekao si Mamik? – upitao me na ruskom.
Slegnuo sam ramenima.
- Nema veze. Jel znaš gdje si?
- Da, mislim da znam.
- Onda dobro.
Dao mi ja da se napijem čaja, nakon čega sam zaklopio oči u nadi da će mjesto crnog redovnika opet zauzeti Mamik. Ali, Mamik nije dolazila. Na dasci preko puta sjedio je samo taj zakrabuljeni mladić i kontemplirao sa stabljikom peršina među zubima, zagledan u gorje na obzoru. U kasno popodne oko kreveta su se počeli zadržavati razni domaći ljudi. Kada su stigle naranče i banane iz predsjednikovog ureda, tetka s recepcije promijenila mi je jastučnicu i novinama zasjenila prozorsko okno, a ubrzo mi je dostavila ručak koji sam bratski podijelio s nesuđenim ispovjednikom. A i njemu je, nakon što je utažio glad, postalo jasno da nemam namjeru umrijeti. Zato je rukom učinio križ iznad mene i napustio svratište.
Odlazak iz Republike Nagorno Karabah nalikovao je maloj svečanosti. Furgon je stajao ispred Vladine zgrade, do vrha napunjen zavežljajima i ovčjim krznom, s time da je prtljaga i dalje stizala. Unatoč tome, šofer nije izgledao zabrinuto. U to vedro gorsko jutro republičke zastave veselo su lepetale s okolnih stupova na platou ispred Vlade. Nekoliko muškaraca me nutkalo votkom, žene u maramama su krišom brisale suze. Držao sam se dobro, unatoč povremenim iskricama slabosti. Pred sam polazak među nas se spustio i predsjednik u društvu moje znanice iz press-centra. Sve bi bilo drugačije, pomislio sam, da nisam onako nepromišljeno odbio njezin poziv na večeru. Predsjednik je rekao da izgledam bolje nego on. Njegovi suradnici izgleda su malo preuveličali moje tegobe. Netko je fotografirao kako se rukujemo, a predsjednik je pred svima izjavio da ću, kada dođem sljedeći put, biti njegov osobni gost. Zahvalio sam i ukrcao se u furgon. Čekalo me slobodno mjesto uz vozača, koji mi se prijazno osmjehivao. Tek što krenusmo, morali smo stati zbog strašne graje s ceste. Gazdarica hotela pritrčala je furgonu s „Bijelom knjigom armenskih žrtava“ koju sam ostavio u spavaonici. Pedesetak ljudi mahalo je za nama dok smo se udaljavali glavnim bulevarom. Nije mi bilo jasno kako sam mogao strahovati od tako pitomih, dobroćudnih gorštaka ove zemlje. I onda, na jednom proplanku izvan grada, pojavile su se glave Mamika i Tatika. Zurio sam u te spodobe isklesane u kamenu. Predstavljali su narod stočara i hajduka s kraja svijeta – opori i ćoškasti. Ono što je umjetnik zaboravio bila je stabljika peršina u njihovim ustima.
Kako se bližio dolazak u Erevan, u meni je raslo uzbuđenje. U sljedećih sat vremena trebao sam saznati konačnu istinu o opstanku u ligi. Razne kombinacije su mi razvlačile misli. Brinulo me ono „komerc“, prije svega, u nazivu suparnika iz Zadra. Valjda zato što sam se nalazio izvan dometa bilo kakve komercijalne aktivnosti, to mi je djelovalo kao latentna prijetnja. S druge strane, Cibalijine slabosti bile su mi dobro poznate: mladost, neiskustvo i tanke noge zadnje linije obrane zbog kojih su, uostalom, ove sezone nekoliko puta izgorili doslovno u zadnjim minutama.
S tim teškim mislima stigao sam u Erevan u trenutku kada je Ararat još bio u suncu. Na recepciji hotela naručio sam poziv u Hrvatsku, otišao u sobu i čekao. Samo da nisu morali juriti rezultat, zabrinuto sam premetao po mislima. Nekim čudom, telefon je ubrzo zazvonio. U slušalici se čulo kako se signal probija kroz oluje i mećave. U jednom trenutku učinilo mi se da iz tog košmara razabirem glas moje cure, no kada sam htio upitati „Kako smo prošli?“, vezu su opet pojele atmosferske sile. Nešto kasnije ponovili su poziv s recepcije u sobu. Nakon desetak dana bilo je neobično u uhu začuti domaći glas.
- Halo, ja sam…
- Pa jesi ti normalan? Šta se događa tamo? Sutra sam htjela zvati ambasadu u Ateni.
- Sve je u redu, dobro sam.
- Ama, čovječe…
- Veza je jako slaba i zato samo kratko: rezultat?
- O čemu to pričaš, kad imaš let za nazad?
- Cibalija i Zadarkomerc: zamolio sam te da u „Sportskima“ provjeriš rezultat.
- Nisi normalan.
- Jesi vidjela novine?
- Iznenadio si me, da znaš, bila sam…
- Iznenadio? Reci mi rezultat.
- Uh. Mislim da je bilo… nešto kao…
- Kao šta?
- Mislim da je bilo jedan – jedan. Ubi me, ali nisam sigurna.
- Ti nisi sigurna!
Veza kao da se slomila pod mojim usklikom. Još sam kratko sjedio na krevetu sa slušalicom na uhu i u sebi uvrijeđeno ponavljao njezine riječi: „Mislim da je 1-1“… Tada sam se pokrenuo kako bi otvorio slavinu u kupaoni. Bila je suha, zaboravio sam. Odjednom mi je postalo strašno zagušljivo u sobici. Rastvorio sam oba prozorska krila i nagnuo se van.
- Ljudi, ona nije sigurna – ona misli! – probilo je tada iz mene na ulicu. Grad u mraku odgovorio je znakovitom tišinom. Odlučio sam svući prašnjavu odjeću sa sebe. Bilo je i vrijeme nakon 60 sati. Znojno, prljavo tijelo ježilo se pri dodiru s čistim rubljem. Sjetio sam se da četa konobara, pomoćnog osoblja i kuhar čekaju u blagovaonici da mi posluže večeru i raziđu se kućama. Iz džepa starih traperica izvukao sam pet dolara bakšiša za osoblje, no baš na izlasku sobni telefon opet je pozvonio.
- Halo!
- Gospodine, zovemo s recepcije u vezi vašeg telefonskog razgovora.
- Da?
- Cijena poziva iznosi dvadeset pet dolara. Plaćate li odmah ili da to stavimo na vaš račun?
Nakon kraćeg oklijevanja, rekao sam u slušalicu: - jedan - jedan.
- Molim?
- Pardon, stavite to na moj hotelski račun.
