Arapi
Neobičan narod, bar za nas. Veseli, radoznali, opušteni, bučni, obučeni u tanke bele, sive ili prugaste ‘aljine sa maramama na glavi. Stalno valjaju neku robu, vozaju se svojim kamiončićima po uskim uličicama i staaalno trube, dovodeći vas tim zvucima do stanja nervnog rastrojstva. S jedne strane, jaaako ljubazni, na ulici vas zaustavljaju da pričaju sa vama, časte vas sladoledom, u prodavnici vam daju džabe felafel. Sa druge strane, prepredeni trgovci, gledaju samo kako da vam izvuku pare, hotelijeri se boje da vas smeste i viču „We are full!“, žene u čadorima sa velom preko lica i crnim rukavicama drhte pred očima prolaznika, taksisti vrebaju da vas uvuku u svoje raspadnuto žuto vozilo ne bi l’ vas oderali...


Hrišćani
Prepoznaju se po drugačijem načinu oblačenja i opuštenijem načinu života. Uglavnom žive u delovima grada smeštenim između ogromnih betonskih crkvi. Posebno zanimljiv doživljaj je hriščanski kraj u Alepu: iz uskih uličica niz koje se nižu kamene kućice i radnjice krcate robom i mušterijama, izbijate na trg sa velikom betonskom kupolom sa krstom na vrhu, odakle se pružaju prostrane ulice i visoke bele zgrade. Odjedanput nalećete na Mango i butike sa evropskom robom i evropskijim cenama, gde se mlade razgolićene hrišćanke šepure uz zvuke muzike sa britanske pop scene. Čadore zamenjuju uske farmerice i raznobojni pramenovi kose, a na svakih pedesetak metara je po jedna ogromna crkva, svaka drugačije vere: jermenska, rimokatolička, sirijska katolička, maronitska, grčka katolička, grčka pravoslavna... A unutra atmosfera kao u starim hrišćanskim manastirima – drveni ikonostasi, garave ikone i sveće, neobični simboli i natpisi na arapskom, aramejskom, jermenskom, latinskom...


Lebac
Sirijci se baš ne mogu pohvaliti vrhunskom higijenom... Ulice su prilično štrokave, đubre smrdi na sve strane i meša se sa mirisima egzotičnih začina i sapuna... A hleb, neka vrsta lepinje, se obavezno prodaje na ulici – ali doslovce: lepo poređan po pločniku ili eventualno po klupama, prikolicama kamiona itd... Možda je baš zato tako ukusan...

Bazenčić
Kako se rashladiti u vrele sirijske dane? Trgovci Alepa i Damaska imaju rešenje: gumeni bazenčići! Međutim, kako sirijska industrija nije razradila proizvodnju ovih gumenih artikala, prinuđeni su da ih uvoze iz zapadnih zemalja čije kutije imaju sramotan dizajn!!!No, to se da regulisati: uz pomoć malo crne boje i slikarske veštine, eto čadora da pokrije otkrivene delove tela mlade majke! Negde se može videti ista kutija na kojoj je žensko telo ovoga puta išvrljano flomasterom. Međutim, to nisu uradili na svim kutijama. Ne znamo da li zbog kupaca hrišćana, liberalnih muslimana ili iz puke lenjosti. Zasad će to ostati misterija.

Felafel
Gužva na ulici, ispred kioska za kasom sedi brka, dajete mu 20 funti (20 din!), sa računom odlazite do jednog simpatičnog dedice koji vam daje crveni plastični žeton. Usput vas presreće dečak i u salveti vam pruža direktno iz friteze hrskavi kolutić – mešavinu mlevenog mesa, začina, susama i još ko zna čega! Dok hrsate ovaj zalogaj, pružate žeton momku koji već u lepinju vešto rukama ubacuje pavlaku, paradajz, mentu i još par tih ukusnih kolutića pružajući vam ukusan smotuljak uz osmeh i obavezno: „Welcome!“ Eto, to je felafel!

Švarma
Meso se vrti na vertikalnoj šipki uz plavičasti plamen. Veštim pokretima noža, reš pečeni parčići padaju na tacnu ispod. U momentu kada dve kovanice od 25 funti zvecnu na pult, ovi komadići se sele u lepinju, garnirani specijalnim sosom od belog luka, kiselim krastavcima i svežim paradajzom. Sve to stiže u vaše ruke u vidu zagrejanog, zamašćenog, sočnog fišeka. Mljac!


Suk
U Siriji nismo videli velike robne kuće, supermarkete, megamarkete... Ljudi pazare kod svog bakalina, poslastičara, a roba je raspoređena po vrstama: jedan deo suka je rezervisan samo za lustere, drugi za veštačko cveće, treći za nargile, četvrti za meso, peti za obuću... A sve to u suku, velikoj pokrivenoj, stambenoj pijaci, vrelu života! Cenkanje obavezno, svađe neminovne, buka neizdrživa, oštar miris začina para nozdrve... Reka ljudi teče između šarenih štandova, kamiončići se mimoilaze tamo gde bi pomislili da ni čovek ne može da prođe, u jednom kutku natovareno magare čeka svog gazdu, prodavac čaja zvecka tanjirićima i doziva žedne mušterije, a pored velikih istruganih goveđih rebara se koprca ovca dok niz kaldrmu teče sveža krv...

Najveći i najlepši suk je onaj u Alepu: star skoro 1000 godina, sa kamenim svodom kroz koji se probijaju debeli snopovi svetlosti... A oko glavnog suka lavirinti uličica iz kojih nakon dugog lutanja uvek izbijete na neku od impozantnih kapija starog Alepa i začas bivate okruženi gomilom znatiželjne dece željne slikanja.

Ako se upuštate u cenkanje pazite: nisu svi baš tako dobri i ljubazni kao što izgledaju! Nakon prikazivanja nekoliko majci i marama, odlučili smo da kupimo samo jednu maramu. Prodavac nije bio oduševljen i kad smo mu pružili novčanicu od 500 funti, očekujući kusur, počela je tirada: „Pa ja sam sad sve ovo džaba vama raspakivao, vi ne cenite moje vreme i moju robu, trt, mrt...“. Zamalo se nismo potukli tamo, pokušali da ga slikamo ne bi li ga ucenili da nam vrati kusur, ali ipak je on prepredeni trgovac-lopov, veštiji od nas naivnih putnika, neukih cenkaroša koji nisu dobro odigrali trgovačku igru... Nakon pola sata preganjanja, već na kraju živaca, rekli smo mu da nam vrati 400 funti, da nam ne treba nikakva roba od njega, što se njemu vrlo dopalo... U neprijateljstvu smo se rastali sa njim, sto funti siromašniji... Poražavajuće...

Magare čeka svog gazdu Odvažne Alepljanke

Citadela
Kroz Antakijsku kapiju šetnja glavnim sukom... Paf! Zaslepljuje vas svetlost koja se odbija od žućkastih zidina monumentalnog utvrđenja koje se nalazi na vrhu veštačkog šljunkovitog brda napravljenog još u trećem milenijumu pre Hrista. Od tada pa do danas, na ovom brdašcu su se smenjivale razne građevine, a neosvojiva Alepova citadela, jedna od najvećih i najstarijih tvrđava na svetu, u ovakvom obliku stoji tu od XII veka.
Taman je zašlo sunce i svi Alepljani su izašli na glavni trg koji okružuje citadelu. Momci izvode akrobacije sa svojim biciklima, sve se crni od tamnih ženskih odora, neke devojke se kikoću na klupi i jedu kuvani kukuruz. Kao omamljeni sedimo na bedemu i posmatramo paradu debelog prodavca čaja i pokušavamo da uhvatimo njegove brze pokrete, dok nas meštani ljubazno pozdravljaju i uz smešak pokušavaju da doznaju iz kojih dalekih krajeva mi to dolazimo...

Sirijci
Razmišljamo da li da idemo busom ili vozom i prilaze nam dvojica simpatičnih momaka. Ponadali su se da smo mi Nemci i da će sa nama moći da vežbaju jezik jer idu u Nemačku na usavršavanje. Zapravo, svi smo vežbali engleski uz vrlo prijatan divan. Tako Gabi i Jaser, hrišćanin i musliman, rešiše našu dilemu i preporučiše nam voz, častiše nas sladoledom i odgovoriše nam na razna pitanja o životu i običajima koja su nas kopkala... Još jedan lep susret i još jedan dokaz o gostoljubivosti istoka...

Voz
Vrhunski. Novi vagoni, ogromna, udobna sedišta, posluga, kao u Ekscelzioru! A cena – 200 funti (tj. 200 din!), jeftinije od busa! Stanica u Alepu lepota prava, podigli je Francuzi. Za nas vozofile prava poslastica! I svi pričaju engleski... Kroz sela i gradove, maslinjake i pustinju, začas stigosmo u prestonicu!

Damask
Najstariji stalnonaseljeni grad na svetu. Ali ne samo na papiru, to se vidi na svakom koraku. Malo stubova, pa malo tornjeva, pa još malo kućica, pa minareta... Ali zato smeštaja ni za lek! Sve krcato, jeftini hosteli bukirani nedelju dana unapred! Zbogom jeftinoćo, jedva nađosmo dvokrevetnu sobu za 1500 funti nakon višečasovnog obilaska oko 20 hotela sirijske prestonice. Uhhh!

Omajada
Jedno od mesta nejbremenitijih atmosferom, džamija nad džamijama! Prvo citadela (Srednji vek). Onda glavni suk (novi vek). Pa malo stubova Jupiterovog hrama (antika). A između stubova, hrišćanska bazilika (Vizantija) pretvorena u džamiju 705. godine – Omajada. Sumrak, zlatno-zeleni mozaici, prostrano dvorište sa blistavo uglačanim pločnikom, bosonoga deca skakuću okolo, momci sede i piju sok, mesec se pomalja iznad minareta. Unutra, na mekim tepisima po koji muškarac spava snom prabednika, uplakane žene se mole pred grobom Jovana Krstitelja, neki ljudi diskutuju sa žarom... A onda gubljenje po uličicama starog grada gde svaki kamen ima ponešto da kaže...

Omajada kroz stubove Jupiterovog hrama Grob Rukajje, tj. Sakine, ćerke Huseinove

Sajjeda Rukajja
Iranska šiitska džamija sa tavanicom prekrivenom šarenim pločicama i ogledalacima u neobičnom disko osvetljenju izaziva fascinaciju i divljenje uprkos kič efektima. Ona je ušuškana u sukovima blizu slavne Omajade i nosi ime Rukajje, Huseinove ćerke i Alijine unuke. Ova džamija je hodočasnička luka šiita jer tu počiva grob mlade napaćene Rukajje, koju zovu i Sakina. Za ovu devojčicu je vezana priča o podeli islama, a njen deda Alija, četvrti kalif bio je ta tačka razdora.

Kalif je zapravo apsolutni gospodar u verskom i političkom smislu, naprosto Muhamedov naslednik i predstavnik u svemu. Kalif mora biti muškarac iz plemena Koreišita, punoletan, dobrog karaktera, bez telesnih mana. Nakon Muhamedove smrti, ređali su se kalifi, a četvrti po redu bio je Alija, Muhamedov sinovac i zet (istovremeno!). Tadašnji guverner Sirije se sa svojim brojnim pristalicama pobunio protiv njega, što se završilo velikim pokoljem: Alija i njegovi naslednici Hasan i Husein su brutalno ubijeni, a porodica porobljena. Ovaj masakr je doveo do rascepa među muslimanima na sunite i šiite, čiji se stavovi po pitanju legalnosti kalifa supotstavljaju: po šiitima kalif mora da bude Muhamedov potomak, dok suniti tvrde da je dovoljno da bude iz plemena Koreišita. Ovo je bio početak, a kasnije su Šiiti uneli nove dogmatske elemente. Pre svega, svaki šiit smatra za svoju moralnu dužnost da plače za Alijom i njegovim potomcima.

Posebno je potresna priča o smrti Alijinog mlađeg sina Huseina koji je sa svojim naslednicima izmasakriran u gradu Keberlahu. Njegova četvorogodišnja ćerka Sakina (Rukajja), tada je trčala po bojnom polju tražeći oca, da bi je krvnici našli kako plače pored njegovog beživotnog tela. Sa ostatkom Huseinove porodice odvedena je u Damask, u zarobljeništvo, gde je posle nekoliko godina i umrla. Zato i danas, u džamiji Sajjeda Rukajja, ispred njenog groba obasjanog zelenkastom svetlošću, plaču stotine hodočasnika, sa dlanovima okrenutim prema licu.


Sladoled
Joj... Kremasta bela pena, sa ukusom vanile umočena u pistaće... Ili masni čokoladni krem, sveže pristigao iz kakaovog zrna! A slastičarnu ne možete promašiti: na sred suka vidite ljude koji se tuku da dobiju svoj prepunjeni fišek...

Nurudin
Veliki vladar sa velikom idejom: ujediniti arapski svet i potom proterati krstaše. Nakon što je pridobio Alepo krenuo je na Damask. Ali, on nije hteo da ga osvoji već da ga tako suptilno zavede svojom prefinjenom diplomatijom da se Damaščani raduju što su pokoreni! Evo kako je u tome uspeo. Izgradio je imidž skromnog i milosrdnog vladara, do srži predatog džihadu. Dva puta je on dolazio pred zidine Damaska i dva puta se sa vojskom elegantno povlačio jer ga Abak, tadašnji gospodar Damaska i krstaški saveznik, nije puštao bez borbe. Potom, Nurudin okreće novi list i unutar samog grada tajno pribavlja sebi za saveznike vojsku i policiju. Povlači još jedan "diplomatski" potez: njegovi ljudi presreću karavane sa hranom te zavladava glad u narodu, koji uzrok tome vidi u kolaboracionističkoj vladavini Abakovoj. Godine 1154, teren je pripremljen i Nurudinovo pojavljivanje pred gradskim zidinama je čista formalnost. Sam narod razvaljuje kapije Bab Šarki i Bab Tumu i pušta osvajačku vojsku. Zavladalo je opšte slavlje i veselje. Abak je takođe imao razloga da slavi: poklonjen mu je život i teritorije kod Homsa gde je utekao sa svojim imetkom. Bio je to početak sjajnog perioda. Eto kako je Nurudin zaveo Damask.


Saladin
Milosrdni vladar kurdskog porekla, kralj Egipta i Sirije. Najpoznatiji po tome što je uspeo da otrgne Jerusalim iz krstaških ruku. Moglo bi mnogo da se priča o ovom velikom vladaru, možda najznačajnijim za arapski svet, ali ono što ga posebno izdvaja je njegova plemenitost. Kad bi osvojio neki grad ili tvrđavu, poštedeo bi život svim stanovnicima pritom im dozvoljavajući da sa sobom ponesu sav svoj imetak. Bio je toliko velikodušan da po njegovoj smrti 1193. godine u njegovom trezoru nije bilo dovoljno novca za sahranu. U skromnom mauzoleju, kod ulaza u moćnu Omajadu, danas stoje dva sarkofaga: jedan je drveni, u kome počiva Saladin, a drugi, mermerni, poklon nemačkog cara Vilhelma II, nikad nije ispunio svoju svrhu jer "Ima ljudi kojima novac nema većeg značaja od peska."

Spomenik Saladinu pred zidinama starog Damaska

Prevara
Poslednji dan u Damasku, planiramo da vadimo buske karte... Prolazimo pored muzeja, evo ga turist info, ju vid’ radi! 'Ajd da priupitamo za bus... Sve ok, cena 650 funti do Antakije. Dolazi čovek da nas odvede do agencije gde se kupuju karte. Hmm... Pa mi zapravo idemo do Adane...
„Izvinite, jel' ide bus direktno i za Adanu?“
„Naravno, samo je nešto skuplji, 1500 funti. Znate u gorivo je u Siriji 25 funti a u Turskoj 110...“
Razmišljamo... Preračunavamo, u našim umornim glavama ispada da je to dobra cena, jer busevi u Turskoj zaista toliko koštaju. Trenutak nepažnje i želja da na što jednostavniji način odemo do Adane, ne bi li što pre stigli da se opet malo zamočimo u more... Kupujemo karte. Posle par sati, sedimo na klupi i razmišljamo: kako je moguće da direktni bus iz Sirije košta više nego turski sa presedanjem? Radi provere idemo u drugu agenciju. Grom i pakao! Damask-Adana 900 funti! Nemamo više vremena, žurimo na busku... Najružnija buska stanica, smeštena u najružnijem delu grada... Čovek na šalteru ljubazan, čuje koliko smo platlili karte, izvinjava se i moli nas da ostanemo u Damasku još jedan dan, on sutra ide u agenciju, refundiraće nam pare... Nemamo vremena, dan nam puno znači, smeštaja u Damasku nema, izeš 10 evra... Ali ostaje nam gorak ukus u ustima...

Šverc-komerc
Bus u po noći staje na benziskoj pumpi pred granicu. Tu već čeka drugi bus, jedan krezubavi deda unosi nekoliko džakova hleba, nebrojene boksove cigara, silne crne kese... Ni ostali putnici nisu mnogo bolji... Polako sviće, stižemo na granicu... I opet Sirijci traže pare: neka taksa za izlazak iz zemlje! Ne damo, nemamo više funti! Cela granica blokirana, bus čeka, carinici se znoje... Ceo bus je platio taksu, dolazi kondukter pita da li imamo slučajno turske lire...Vadim 13 lira, osmeh na licu carinika... TiJaMjku... Na vam pare! Ulazimo u bus, krezubavi deda nam nudi da mu pomognemo da prošvercuje cigare... Samo nam je to još falilo, čim smo ga onako besni pogledali odma’ je odustao... Velika crvena zastava sa polumesecom i zvezdom se viori, sunce izlazi, švercerska noć je okončana. Krezubi deda iznosi buđav lebac u Antakiji, Adano evo nas!


*NAPOMENA: Sirijska funta otprilike vredi kao i naš dinar, čisto za orjentaciju...