Čamcem do Crnog Mora

Za lošu reputaciji o Romaniji odgovorni su ponajviše Romi, Cigani kojih je ovdje skoro 3 milijuna, a pošto je veliko siromaštvo često se bave pljačkom, a nije rijetkost i fizički sukob koji cesto završava ranjavanjem. Nemojte krivo shvatiti – ne mrzim Rome ali jednostavno time se ljudi bave, a para nema te su česte pljacke, a i borbe za staro željezo. Nama su preporučili da u naseljima nikako ne šećemo noću jer je stvarno preopasno; poslušali smo savjet i ostajali pokraj rijeke.

Dosta prije ulaska u zemlju koju zovemo Rumunjska prošli smo kroz meni najljepši dio Dunava, a to je Đerdapska klisura. Klisura se nalazi u sjeveroistocnom dijelu Srbije uz samu granicu s Rumunjskom, a sastavni je dio nacionalnog parka Đerdap. To je najveca i najduža klisura u Evropi, a sastoji se od kanjona i dubokih uvala.

Po samom ulasku u Đerdap, Dunav se naglo sužava i oko nas se najednom stvore ogromne stijene, s jedne i s druge strane – predivno. Ovaj prizor izaziva osjećaje strahopoštovanja i divljenja. Totalno izdvojeni ekosustav u kojem nije rijetkost sresti medvjeda, vuka ili pak risa. Još jedna od specifičnosti Đerdapa je vjetar koji može dići valove i do 1.5 m., a poznatiji je i pod nazivom Košava te se može usporedit s našom burom. Vjetar je puhao i dok smo mi prolazili klisurom i dizao je poprilične valove, no hvala bogu, vjetar je bio u leđa pa su nas valovi nosili i nosili prema naprijed. Ne treba posebno napominjati da smo tih dana bili mokri i mi i sve naše stvari jer uz ovakvo zapljuskivanje valovima nemoguće je ostati suh pa smo se jednostavno prepustili i prihvatili to kao normalno stanje u datom trenutku. Zapaliti cigaretu bilo je nemoguće, a usput, i podosta nam je stvari popadalo u vječnu rijeku, u Dunav.

U Klisuri je zanimljiv trenutak kad naletite na velike ploče na kojima je uklesan tekst posvećen dvama pothvatima: dovršenju puta kroz Đerdap i izgradnji rimskog kanala. Ploče su poznate pod nazivom Trajanove table. Put kroz Đerdap završen je 103. godine i ovaj veliki pothvat je ovjekovječen natpisom u čast cara Trajana (Trajan August Germanik). Prvu noc u Đerdapu proveli smo na obali gdje zbog blizine Đerdapske hidroelektrane, Dunav opet počinje ici u širinu, a u širini koja je van glavne struje valovi su nešto manji i rijeka malo mirnija. Spavanje smo obavljali u malom šatoru ili vani, ovisi o temperaturi i o komarcima kojih uz rijeku ima na milijarde - osim kad puše vjetar pa ih odnese. Zašto kažem obavljali? Pa zato jer smo jedva čekali jutro da krenemo dalje – dan je jednostavno bio prekratak, a nama nikad dosta plovidbe i kretanja.

Vratimo se na Đerdap i na dio koji se zove «HE Đerdap I». Hidroelektrana je impozantna građevina na 943 kilometru od ušća Dunava u Crno more. Bio je to veliki projekt tadašnje komunističke Rumunjske i Jugoslavije, a u potpunosti je puštena u pogon 1972 godine. Pošto razina vode prije elektrane nije jednaka razini vode poslije elektrane u tu ogromnu branu su ugrađene predvodnice koje služe da brodove svih vrsta spuštaju odnosno dižu na onu drugu razinu. Predvodnice se sastoje od dvije komore, a razlika razina je 34 metra.

Stigavši do elektrane (na rumunjsku stranu jer srpska predvodnica već godinama ne radi) suočeni smo s cijelonocnim čekanjem broda s druge strane jer nitko nije lud da pokreće cijeli proces spuštanja, koji traje oko sat vremena, za jedan obični mali čamac. Dok smo čekali brod, parkirani uz bočni dio predvodnice, društvo su nam činila dva psa lutalice (vec sam spomenuo da je Rumunjska puna pasa), a vjetar je šibao tako da smo se ljuljali i nabijali u bok cijelo vrijeme. Na obalu nismo smjeli pošto nemamo ulaznu reviziju i takav čin bio bi ilegalan, a poštovatelji zakona kakvi i jesmo, ne bi si to ni mogli dopustiti. Prolazili su sati i sati dok najednom s naše lijeve strane nije izašao golemi brod, a mali šljaker s elektrane rukom nam pokazao znak da možemo ući. I kako su se vrata prve komore lagano zatvarala tako je nestajalo i tih ogromnih valova koji nam već par dana zadaju muke - prošao me lagani osjecaj blaženstva (pretjerujem; nije baš blaženstvo ali olakšanje sigurno jest!). Nakon cca sat vremena ponovo se pripremamo, i to za izlazak. Dok se spuštamo, glavna nagađanja su oko toga da li i s druge strane toliko puše i da li su možda valovi nešto manji. Našoj strepnji došao je kraj po izlasku iz druge komore kad, uvjereni da itekako puše i da su valovi veliki, nastavljamo put, a neugodnost povećava i činjenica što je bilo oko 2 u noći dok nam baterija i nije bog zna kaj. Što napraviti? Krenuti najbližim putem do obale. Tako je i bilo, samo što ono kaj smo mislili da je obala bilo je stijene s nekoliko grmova i na njega smo se nasukali u najgoroj situaciji. Oko nas sve pršti i mokri smo, cijev od dovoda benzina na motoru je ispala i ne možemo ga upaliti, a molimo boga da nam se čamac nije poderao od zarivanja u stijene. Uz tešku muku veslima se udaljavamo sa nesretnih stijena – srce mi opet hvata normalan ritam samo što su mi idućih sat vremena otpale ruke od veslanja, a mi ni da se približili obali. Kako je sve završilo? Zahvaljujući velikoj stisci uspijevamo sklepat dovod benzina i napokon smo na obali – smoždeni, mokri, propuhani ...

Đerdapska epizoda meni je najljepša isto kao i najopasnija ali definitivno se isplati, i te kako se isplati. Radi se o obogaćivanju duha i o oplemenjivanju čovjeka.