|
Nikad neću zaboraviti dane kada smo ušli u Deltu. Ušće Dunava je površinom otprilike veliko kao cijela Istra, a dijeli se na mnoštvo (na tisuće) kanala i riječnih putova od kojih je za plovidbu najpogodniji Tulcea – Sulina kojim smo se i mi kretali na putu prema cilju. Delta se nalazi u Rumunjskoj dok je manji dio u ukrajinskom dijelu. U ovom carstvu rijeka, rječica i močvara ne treba posebno spominjati veliku raznovrsnost flore i faune dok je najuočljivija biljka – šaš. Na našem putu nakon grada Tulcee (oko 80 km od Crnog Mora ) prolazili smo pokraj mnogih sela od kojih niti jedno nije povezano cestom te je jedino prijevozno sredstvo trajekt ili neko osobno plovilo. Hrpa ljudi na čamcima svakodnevno ulazi i izlazi iz mnogobrojnih kanala koji se spajaju na glavni put kojim smo se kretali. Mnoštvo ljudi ovdje dolazi naći mir i tišinu, a sve mi zajedno djeluje pomalo hipijevski i romantično, pogotovo kada uočite zalazak sunca nad golemim močvarnim prostranstvom.
Svu tu ljepotu nisu mogle pokvariti ni velike nevolje s motorom. Naime, hlađenje je otišlo, a u međuvremenu pukla nam je i sajla za gas pa je vožnja izgledala podosta smiješno. Jedan je upravljao i vodom iz Dunava zalijevao/hladio motor dok je drugi pridržavao kvačicu kojom se dodaje gas. Mamili smo poglede brojnih turista koji prolaze trajektom pa je tako u nas bilo upereno podosta fotoaparata i kamera, pogotovo kad su uočili hrvatsku zastavu i shvatili od kud u stvari dolazimo. Jedne noći na Delti, utaborili smo se na otoku za koji smo kasnije ispostavili da je otok gdje lokalni drže svinje pa smo uspjeli zaspati uz lagano roktanje koje je nakon nekog vremena počelo zvučati kao najljepša uspavanka (ne možeš vjerovat!). Noću nam je vjerojatno neki val zapljusnuo čamac i motor se strašno namočio pa ujutro nismo mogli maknuti nekoliko sati. Vjetar nas je stalno nosio natrag uz rub, a zaveslati ne možeš nikako zbog prejakog otpora. No kad nam je uspjelo upaliti staru mrcinu, opet je nekako taj osjećaj sreće prostrujao venama. Tog smo dana, negdje nakon 20km. došli do zaključka da nećemo neki veliki put prevaliti, ponajviše zbog jakog vjetra i zbog konstantnog zapljuskivanja valovima od strane velikih brodova. I tada, kao naručen iza nas, s lijeve strane dolazi brod sa troje ljudi i nude nam uslugu šlepanja do Suline koju nikako nismo htjeli odbiti. Brod je već šlepao jedan poveći čamac uz koji je kasnije bio privezan naš žuti i napaćeni krmak. Dečki su prevozili vreće cementa i bačve pive u Sulinu. Shvatili smo da su dobrano zaliveni pivom što je vjerojatno pojačalo osjećaj dobročinstva pa su se i olako ponudili za šlep. Kako smo privezali čamac tako smo i većinu stvari izvadili i zaspali na tom drugom, većem brodu. Nakon ne znam točno koliko vremena Tito me budi vidno uzbuđen i govori mi da pogledam ovo. Konstantnim bočnim zapljuskivanjem naš čamac se u potpunosti napunio vodom, ali skroz. Tito uzme neku kanticu i ode na njega da malo izbaci tu silnu vodu. I kako je stao na prednji dio tako je od težine čamac zaronio i preokrenuo se skroz, a Tito ostao ispod njega zapetljan u tendu dok mu samo gornji dio tijela viri i ja ga držim za ruku da ne bi potonuo ili nešto. Nakon naših povika ekipa u brodu skuži situaciju i zaustavi, a Tito je uspio otpetljat noge te se sretno izvuče. Istog sam trena skocio u vodu da spasim stvari koje su popadale. Najvrednije što se spasiti dalo bile su moje borovo natikače i karnister, ostalo je nesretno izgubljeno, a motor opet mokar – no, barem je s nama sve u redu. Sreća da smo osobne stvari i dokumente ranije izvadili jer bilo bi strašnih problema da je sve ostalo u čamcu, što je i bila prvobitna zamisao. |
