Užasno ubojstvo urednika, karikaturista i ostalog osoblja neučtivog satiričkog tjednika Charlie Hebdo, uz dva policajca, od strane terorista u Parizu je, po mom gledištu, bio strateški udar, s ciljem da polarizira francusku i europsku javnost.
Problem za terorističku grupu poput Al-Kaide jest da bi trebali nove članove regrutirati među muslimanima, ali većina muslimana nije zainteresirana za terorizam. Većina muslimana čak nije ni zainteresirana za politiku, a još manje za politički islam. Francuska je država sa 66 milijuna ljudi, od kojih je otprilike 5 milijuna muslimanskog naslijeđa. Ali u anketama, samo je trećina, manje od 2 milijuna, izjavila da je zainteresirana za religiju. Francuski muslimani bi mogli biti najsekularnija populacija muslimanskog naslijeđa u svijetu (etnički muslimani iz bivšeg Sovjetskog saveza često imaju niske stope vjerovanja i održavanja). Mnogi muslimanski imigranti su nakon 2. svjetskog rata došli u Francusku kao radnici i nisu bili pismeni, te su njihovi unuci poprilično udaljeni od bliskoistočnog fundamentalizma i slijede urbanu kozmopolitsku kulturu kao što su rap i rai. U Parizu, gdje su muslimani pretežno obrazovaniji i religiozniji, velika većina odbacuje nasilje i govori da su odani Francuskoj.
Al-Kaida želi mentalno kolonizirati francuske muslimane, ali se suočava sa zidom nezainteresiranosti. Ali, ako može postići da nemuslimanski Francuzi budu zvjerski nastrojeni prema etničkim muslimanima na temelju toga što su muslimani, može početi stvarati zajednički politički identitet na temelju protesta zbog diskriminacije.
Ovo užasno ubojstvo nije bio pobožan protest protiv klevetanja vjerske ikone. To je bio pokušaj da se isprovocira europsko društvo na pogrome protiv francuskih muslimana, u kojem slučaju bi Al-Kaidino novačenje odjednom pokazalo neke uspjehe...
Taktika je slična onoj koju su koristili staljinisti u ranom 20. stoljeću. Prije nekoliko desteljeća, pročitao sam izvještaj filozofa Karla Poppera o njegovom flertu s marksizmom otprilike šest mjeseci u 1919. dok je pohađao predavanja na Sveučilištu u Beču. Napustio je grupu s gađenjem nakon što je otkrio da su namjeravali djelovati pod lažnom zastavom kako bi isprovocirali militantne sukobe. U jednom od njih, policija je ubila osam mladih socijalista kod Hörlgassea 15. 6. 1919. Za beskrupolozne među boljševicima – koji će kasnije postati staljinisti – činjenica da većina studenata i radnika ne želi srušiti poslovnu klasu je nepraktična, i stoga se nekima od njih činilo poželjnim da “izoštre kontradikcije” između rada i kapitala.
Operativci koji su iznijeli ovaj napad pokazuju znakove profesionalnog treniranja. Pričali su francuski bez naglaska i sigurno znaju da igraju na ruku Marine LePen i islamofobične francuske desnice. Možda su bili Francuzi, ali čini se da ih je bitka očvrsnula. Ovo užasno ubojstvo nije bio pobožan protest protiv klevetanja vjerske ikone. To je bio pokušaj da se isprovocira europsko društvo na pogrome protiv francuskih muslimana, u kojem slučaju bi Al-Kaidino novačenje odjednom pokazalo neke uspjehe umjesto drhturenja u lice živahnoj Beur kulturi mladih (francuski Arapi se zaigrano nazivaju ovim nazivom koji potiče od igre riječima miješanjem slova). Ironično, neka izvješća kažu da je jedan od dva ubijena policajca bio musliman.
“Pooštravanje kontradikcija” je strategija sociopata i totalitarista, s ciljem da odvoji ljude od njihove uobičajene bezbrižnosti i žrtvuje ih, mobilizirajući njihovu energiju i bogatstvo za perverzne svrhe samoprozvanog velikog vođe.
Al-Kaida u Mezopotamiji, tada vođena Abu Musabom al-Zarqawijem, je uspješno razvila ovu vrstu polarizacijske strategije u Iraku, konstanto napadajući Šijite i njihove svete simbole i provocirajući etničko čišćenje milijun Sunija iz Bagdada. Polarizacija se nastavila, uz pomoć raznih inkarnacija Daeša (arapski za ISIL ili ISIS, koji potiče od Al-Kaide u Mezopotamiji). Na kraju, brutalna i genocidna strategija je upalila, tako da je Daeš bio u mogućnosti obuhvatiti cijelo sunitsko područje Iraka, koje je propatilo tolike šijitske odmazde da su potražili zaklon kod upravo one grupe koje je namjerno i sistematski provocirala Šijite.
“Pooštravanje kontradikcija” je strategija sociopata i totalitarista, s ciljem da odvoji ljude od njihove uobičajene bezbrižnosti i žrtvuje ih, mobilizirajući njihovu energiju i bogatstvo za perverzne svrhe samoprozvanog velikog vođe.
Jedini učinkovit odgovor na ovu manipulativnu strategiju (kao što je Veliki Ayatollah Ali Sistani pokušao reći iračkim Šijitima prije 10 godina) jest da se odoli porivu za okrivljavanjem cijele grupe na temelju postupaka pojedinaca i da se se odbije izvođenje odmazdi na temelju političkog identiteta.
Onima koji traže da nepovezani ljudi preuzmu odgovornost za postupke onih s kojima dijele religiju (što nije zahtjev koji se ikad tražio od kršćana), Al-Azhar Seminary, sjedište sunitskog muslimanskog učenja i fatvi, osudilo je napad, kao i Arapska lige koja se sastoji od 22 pretežno muslimanske države.
Ekstremizam buja na ekstremizmu i neumoljivo se poražava tolerancijom.
Imamo model za odgovor na terorističke provokacije i pokušaje da se pooštre kontradikcije. To je Norveška nakon što je Anders Behring Breivik počinio masovno ubojstvo norveških ljevičara jer su bili blagi prema islamu. Norveška vlada nije lansirala rat teroru. Osudili su Breivika u sudnici kao običnog kriminalca. Ostali su odani svojim zadivljujućim modernim norveškim vrijednostima.
Većina će Francuske također ostati odana francuskim vrijednostima o pravima čovjeka, koje su oni stvorili. Ali, uskogrudna manjina puna mržnje će iskoristiti ovo namjerno polarizirujuće zvjerstvo kako bi progurali svoju agendu. Budućnost Europe ovisi o tome je li Marinama LePen dopušteno da postanu glavnostrujaške. Ekstremizam buja na ekstremizmu i neumoljivo se poražava tolerancijom.
Dopustite da zaključim dajući svoje najdublje žaljenje obiteljima, prijateljima i obožavateljima naših ubijenih kolega iz Charlieja Hebdoa, uključujući Stephanea Charbonniera, Bernarda Marisa, karikaturiste Georges Wolinskija Jean Cabuta, poznatim kao Cabu i Berbarda Verlhaca (Tignous) – i sve ostale. Kao što je Charbonnier, poznat kao Charb, rekao: “Radije ću umrijeti na nogama, nego živjeti klečeći.”
—
Članak je preuzet sa stranice Informed Comment.
